Don Blog

12.05.2007., subota


LURD – ČUDESAN DODIR NEBA I ZEMLJE
Među svjetskim marijanskim svetištima posebno se ističe ono u francuskom gradiću Lurdu (Lourdes) u Pirinejima. To je na poseban način sveto i čudesno mjesto. Lurd je od 11. veljače 1858., kad se Marija ukazala maloj Bernardici Soubirous i ostavila određene poruke, privukao toliko milijuna hodočasnika iz cijeloga svijeta da bi se mogao smatrati čudom čak i da se u njemu nije dogodilo nijedno čudesno ozdravljenje.

Što to ljude – nekoliko milijuna godišnje – tako vuče u Lurd? Čovjek je po svojoj prirodi transcendentno biće, tj. svoje potpuno ispunjenje dobiva tek u Bogu. Sv. Augustin je tu temeljnu čovjekovu težnju izrazio jednostavnim riječima: "Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, Bože!" Isus je tu ljudsku "žeđ za Bogom" poticao na razne načine, pa i čudesnim ozdravljenjima. Mogli bismo uvjetno reći da je Marija nastavila tu praksu svoga Sina, na svim mjestima u svijetu, gdje se ukazala. Tako i u Lurdu.

Premda je najvažniji smisao Lurda u porukama koje je Gospa uputila (kršćanskom) svijetu, nazočnost velikog broja bolesnika u Lurdu i njihova molitva za ozdravljenjem jedna je od velikih značajki toga svjetskog hodočasničkog mjesta. Tu su doista mnogi bolesnici na čudesan način zadobili zdravlje, i o tome postoji ozbiljna liječnička dokumentacija. Jedno od djela koja o tome govore jest i knjiga na hrvatskom jeziku dr. Bože Vuce "Lurd - nebeska ukazanja i čudesna ozdravljenja".

Ipak, bilo je od početka onih koji su usprkos medicinskim autoritetima osporavali lurdska čudesna ozdravljenja i izrugivali se sa svim događanjima. Među njima je i poznati francuski književnik Emil Zola (1840.-1902.), tvorac tzv. eksperimentalnog romana i ideolog književnog naturalizma. On je 1892. krenuo s narodnim hodočašćem u bolesničkom vlaku za Lurd, obećavši prije toga čitateljima francuskih novina da će napisati povijesno djelo i prikazati samo čistu istinu. Tako je nastao njegov roman "Lurd", s fantastično naturalističnim opisima života u bolesničkom vlaku i u Lurdu tijekom oko pet dana.

Međutim, Zola je, robujući svojim znanstvenim predrasudama, svjesno iskrivio istinu, premda je vlastitim očima vidio tri čudesna ozdravljenja. Osim toga Zola je iskrivio i prekrasan život Sv. Bernardice i vrlo vulgarno oblatio njezinu svetačku pojavu. Ipak, usprkos popularnosti, veliki se književnik zbog toga diskreditirao pred francuskom javnošću. Nije se proslavio ni u famoznoj Dreifussovoj aferi. Na kraju su ga jednoga dana našli mrtva: bio je otrovan plinom!

No, budući da Zola nije počinio samoubojstvo, dramatičan rasplet njegova života može osvijetliti opis nedovoljno poznate promjene koju je slavni pisac doživio i potvrdio vlastitim priznanjem. Zola je, naime, jednog dana bio posjetio seosku crkvu, ali ne s namjerom da se u njoj moli već da bi ismijao "glupi narod" koji je tamo išao. No, iste večeri Zola se poskliznuo i zadobio trostruki prijelom noge. Nakon dva mjeseca stanje je, unatoč liječničkoj intervenciji, ostalo nepromijenjeno čak se i pogoršalo pa su se liječnici bavili mišlju da mu nogu amputiraju.

Sljedećeg Badnjaka morao je Zola ostati u krevetu i nije se mogao sastati s prijateljima koji su ga došli posjetiti. Te iste noći usnuo je neobičan san: sanjao je da se nalazi u onoj istoj crkvi u kojoj je bio prije nego je slomio nogu. Svi prisutni radovali su se što su im noge zdrave, a on je jedini morao hodati pomoću štaka. U jednom trenutku pojavila se na bočnom zidu lijepa žena koja je u naručju nosila dijete. U početku mu se učinilo kao da se ne miče, ali vrlo brzo je vidio kako je krenula prema oltaru obrativši mu se prijekornim pogledom:
"Zar stvarno nemaš želje koju bih ti mogla ispuniti? Baci štake i kreni!"
Bolesnik je poslušao njezin poticaj upitavši bojažljivo:
"Doista, ovdje mogu dobro hodati, ali kako će biti vani?"

Pojava te žene nije mu djelovala odbojno, dapače ona mu se učinila poput majke koja zna voljeti. U snu je počeo pjevati "Dominus vobiscum", istu onu molitvu koju je one večeri čuo u crkvi.
Sljedećeg jutra njegova ga supruga zabrinuto upita što se to s njim događa jer je čula da je noćas pjevušio crkvenu pjesmu. Odgovorio joj je da ona mora još iste večeri zapaliti svijeću ispred slike Majke Božje. Tog trena Zola je osjetio u svojoj nozi trnce i kao da ga nešto vuče. Pokušao je ustati i to je učinio bez napora. Najednom nije više osjećao nikakvu bol u nozi, a oteklina se potpuno povukla.

Nakon tog događaja Zola posjećuje mjesnog župnika i pismeno ga izvješćuje o svome čudnovatom ozdravljenju. Ubrzo se ispovijeda kod kaledonskog nadbiskupa mons. Salloisa i predaje mu vlastoručno potpisan dokument sljedećeg sadržaja:

"Ja, dolje potpisani, član Velike lože i ujedno viši svećenik i najviši majstor (nositelj višeg reda časti), osnivač reda slobodnih zidara i njegovih loža u Egiptu, pojašnjavam ovim dopisom da sam bio član sekte slobodnih zidara 30 godina i 20 godina majstor tog reda i na taj način imao dovoljno vremena za temeljno sagledavanje njegovih nazora i planova... (...)
Danas se iskreno kajem zbog toga što sam 30 godina živio u zabludi ali priznajem u čemu sistem cijelog slobodnog zidarstva počiva i da sam šireći tu nauku zavodio ljude koji su me masovno slijedili.
Nakon što me je Bog prosvijetlio svjestan sam svega lošeg što sam počinio. Zbog toga se odričem slobodnog zidarstva priznajući pred Crkvom kajanje za moje stranputice. Molim Boga za oproštenje za sve loše što sam uradio za mog pripadanja redu slobodnih zidara i molim nadpastira njegovu svetost papu Lava XIII da mi oprosti, kao i sve one koje sam na neki način zaveo."
U Rimu, 18. travnja 1896.
Emil Zola


Svih 14 stoljeća do danas Hrvatima je Marija bila Majka i Kraljica. Naš pjesnik Dragutin Domjanić to je sjajno izrazio stihovima: "Dušo duše hrvatske, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestaj nam sjati!" Upravo zato je KRUNICA postala simbol pravedne hrvatske obrane u Domovinskom ratu, jer je nikla iz hrvatske duše koja je 14 stoljeća bila odana Majci Božjoj.

Danas je vrlo opravdano pitanje: Hoće li tako biti u 21. stoljeću? Hoćemo li nastaviti graditi na 14-stoljetnim kršćanskim temeljima? Moramo znati da o tome ovisi naša budućnost! A ne o nikakvim europskim ili globalnim integracijama o kojima nam svakodnevno "trube" mediji i političari. Jer, strašni se planovi kuju i danas, kao i početkom devedesetih! Dnevne vijesti su obična magla i prašina koje skrivaju pravu istinu i tajne zakulisne igre, tako da je to teško i povjerovati!
Zato je mons. Milan Simčić 1990. godine rekao: "To je tako perfidno i paklenski da nam stane mozak; mi naprosto nismo u stanju razumjeti tu igru jer smo kao narod pošteni i prilično naivni." Ja bih dodao, s oproštenjem, i politički nepismeni!

Kamo, dakle, i kako dalje? Jedno je sigurno, ne trebamo se ničega bojati! Imamo brojne uzore iz svete prošlosti našega naroda. Papa Ivan Pavao II je u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. među njima istaknuo našem narodu kardinala Alojzija Stepinca kao orijentir i putokaz za treće tisućljeće! Dobili smo još jednoga blaženika: Ivana Merza. On je bio veliki Marijin štovatelj i mnogo je pisao upravo o Lurdu.

Zaključujem ovo razmišljanje njegovim mislima:
"Ako mi Blažena Djevica Marija i nije posve izliječila oči - tako da s dosta poteškoća čitam - to sam u Lurdu zavolio krunicu, koja će mi biti uz sv. Euharistiju najvjerniji prijatelj do groba."
"Kada vam bude u životu teško i kada vas snađu nevolje, uzmite Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da sve mirno snosite s potpunim predanjem u Volju Božju."
- 00:00 - Komentari (63) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.