U jesen događanja listovi su bili već toliko požutili da su ispadali iz već raspadnute knjige života, letjeli su na sve strane, a slova na njima su izblijedila do boje ptičijeg jajeta. Blijedile su i oznake kojima sam obilježavala stranice kako bih mogla uočiti svaki naknadni rukopis...
A onda sam, sasvim slučajno, ako slučajnost uopšte može da postoji, na marginama ugledala rukopis drugačiji od onoga kojim je knjiga ispisana. Prepoznah tvoj rukopis koji nosi sada već vrlo prepoznatljive znakove. Uzalud si ispravljao, dorađivao, davao, dodavao upute znakovljem... neke knjige brzo umiru, raspadnu se poput drveća od koga ih prave i ne stignu se rukopisi stopiti sa znakovima na marginama.
Oznake: mi
|