30.05.2004., nedjelja
Knjiga uzrokuje srčane mane
Kako primjetiste, nekoliko tekstića posvetih i blogovima. Kao što već napisah, tema o kojima ljudi pišu je bezbroj. A to mi je osvijestilo jednu istinu o samoj sebi; skontah, naime, kakva sam ja fah-idiotkinja postala.
Vrtim tako po glavi sve djeličke kratkoga mi života i pogledom pratim pore u koje se sve ta nesretna knjiga uplela. I upali se lampica. Sjetih se jedne svoje veze.
Dečko je bio iz fine obitelji, kulturnjaci veliki. Ja sam, s druge strane, pala u tu vezu ravno s Marsa. Čitala sam oduvijek. Ali to mi jednostavno nije bilo u genima. Kao da sam morala trostruko više snage uložiti u svoje znanje od onih kojima je sreća podarila kulturno okružje. Kako bi Zagrepčanci rekli – seljača. Naime, s obiteljske "knjiške" police me gledala čak jedna jedina knjiga – "1000 zašto, 1000 zato" (izuzmemo li nekoliko kuharica).
Eh, dakle, upoznam toga sada već odavno bivšeg dečka. Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam već kročila nogom u njegov stan. Prvo upoznavanje s tim zidovima koji život znače je bilo, u najmanju ruku, bajkovito. To nije bio stan. To su bile prostorije krcate knjigama! Raj zemaljski! Naravno da me nije trebalo dugo nagovarati da tamo i koji put zaćorim kad padne mrak.
Kada bi svi zaspali, ja bih se uvukla među te police i guštala. Jutra su mi bila još slađa; svi bi otišli svojim poslom, a mene je na stolu čekala topla kava s mlijekom i bezbroj nepročitanih knjiga.
Zajedno smo izdržali skoro godinu dana. On, pretpostavljam, jer mu je trebao netko stabilniji od njega sama. Ja jer mi se u kožu uvukla ta obiteljska knjižnica.
Kada smo konačno raskrstili jedno s drugim, najteža su mi bila upravo jutra bez tople kave i... te knjige, kojih nije bilo. Voljela sam ga zbog onoga što je imao. Sada to znam.
-----------
Moj sadašnji također ima pun ormar knjiga. Na francuskom. Ja francuski ne znam beknuti. Ne govori li to dovoljno? :-)
Vrtim tako po glavi sve djeličke kratkoga mi života i pogledom pratim pore u koje se sve ta nesretna knjiga uplela. I upali se lampica. Sjetih se jedne svoje veze.
Dečko je bio iz fine obitelji, kulturnjaci veliki. Ja sam, s druge strane, pala u tu vezu ravno s Marsa. Čitala sam oduvijek. Ali to mi jednostavno nije bilo u genima. Kao da sam morala trostruko više snage uložiti u svoje znanje od onih kojima je sreća podarila kulturno okružje. Kako bi Zagrepčanci rekli – seljača. Naime, s obiteljske "knjiške" police me gledala čak jedna jedina knjiga – "1000 zašto, 1000 zato" (izuzmemo li nekoliko kuharica).
Eh, dakle, upoznam toga sada već odavno bivšeg dečka. Nije prošlo mnogo vremena, a ja sam već kročila nogom u njegov stan. Prvo upoznavanje s tim zidovima koji život znače je bilo, u najmanju ruku, bajkovito. To nije bio stan. To su bile prostorije krcate knjigama! Raj zemaljski! Naravno da me nije trebalo dugo nagovarati da tamo i koji put zaćorim kad padne mrak.
Kada bi svi zaspali, ja bih se uvukla među te police i guštala. Jutra su mi bila još slađa; svi bi otišli svojim poslom, a mene je na stolu čekala topla kava s mlijekom i bezbroj nepročitanih knjiga.
Zajedno smo izdržali skoro godinu dana. On, pretpostavljam, jer mu je trebao netko stabilniji od njega sama. Ja jer mi se u kožu uvukla ta obiteljska knjižnica.
Kada smo konačno raskrstili jedno s drugim, najteža su mi bila upravo jutra bez tople kave i... te knjige, kojih nije bilo. Voljela sam ga zbog onoga što je imao. Sada to znam.
-----------
Moj sadašnji također ima pun ormar knjiga. Na francuskom. Ja francuski ne znam beknuti. Ne govori li to dovoljno? :-)
29.05.2004., subota
Na_klon u 10 koraka
Ma ovi blog će meni stvarno otvorit neke vidike. Ako ništa - onda o mojoj velenkosti.
Čitan, čitan i vidin ča sve jude muči. A jeba te patak, ja za po' ti stvari nisan nikad čula.
Ajmo ispočetka.
Recimo HTML. Aj, za to san čula, ali ne bi mi nikad palo na pamet po tome nešto prčkarit. Ja san ipak od ovi finiji (čitaj: pičkastiji) znanosti. Daj ti meni knjigu pa da ko tele čitan. A mogu van reć da je ta znanost o librima baš, onako nekako, zahvalna. Moš čitat stojećki, sjedećki, ležećki, moš dok, da prostite, kenjaš, dok se bućkaš u kadi... I sve ti nekako lipo. Pričica. Još te niko zabavja, još ka činiš korisnu stvar jerbo - intelektualno se uzdišeš, jel'te. A i ne moraš se potit ko oni jadnici ča na baušteli kruv zarađuju.
Nego, vratimo se mi ovin informatičkin promblemin. HTML. E, i išla ja tamo nešto dirat (pravo čudo šta nisan štagod zasrala!). Mislin, ne more moj blog bit ka i tuđinski. Ono, kad judi otvoridu stranicu, nek se site da su tu već jednon bili. I aj, ispalo to prihvatljivo. Dalje ne diran. Dobro da san i piture znala izminit. E, i onu igricu san neku stavila - igra li to kogod? (Ja se sramin reć koliko je meni minuti tribalo da to složin [blush] ).
Ma, i našla ja nekog Rata... nešto & nešto drugo. Čovik se, ka, potrudija smrtnicima dat savjete. Pa stavija linkove. A ne moš ništa desnin klikon miša otvorit. A livin se vraća na istu stranicu. A jebemu računalnog miša, čoviče, pa jel' znaš ti da ovod ima i debiliteta? Ono, nepismene raje? Informatički, barenko. Ništa, tuka zove dragog. Dragi, javi se! I javi se. Rekne on meni da pogledan pod source. Eeeeeeeee, govori li kogod odi naški? Kvragu i source!
E, da. Širenje vidika. I vidin ja pratidu judi politiku, filmove, teve. Ma svašta nešto. A ja pojma niman ča se u svitu događa. Oke. Bush je popizdija. Dalje ne znan. O, i vidila san one neke bidne jude ča su in neke crne vriće stavili na glavu. A na golo i skinili. Pa ih nabacali da reknu cheese. Samo, faca in se ne vidi pa vrag odnija i sir!
Onda ove ženskice šta modu prate. Kozmo žene. To bit će dolazi od riči - kozmetika. A to bi bilo nekakvo ulipšavanje. Pa kad piše upoznaj Ga u 10 koraka, to, u biti, oće reć da ga ulipšaš u 10 koraka jerbo će ti u suprotnon past mrak na oči. Ili, ili... zavedi ga u 10 koraka!. To bi bilo:
1) ugledaj ga
2) naroljaj ga
3) ubaci ga u auto
4) izvuci ga iz auta i dovuci do svog stana
5) skini ga
6) popravi šminku
7) pođi spat
8) probudi se prije njega
9) popravi šminku
10) bajkovito prepričaj prošlu večer.
I tako, malo po malo, zahvajujući ovon bložanstvu - ja san ipak neke nove finte naučila.
didaskalija:
Mala, blogovski se nakloni!
[klon po klon]
[klon na klon]
[blogovski naklon]
Čitan, čitan i vidin ča sve jude muči. A jeba te patak, ja za po' ti stvari nisan nikad čula.
Ajmo ispočetka.
Recimo HTML. Aj, za to san čula, ali ne bi mi nikad palo na pamet po tome nešto prčkarit. Ja san ipak od ovi finiji (čitaj: pičkastiji) znanosti. Daj ti meni knjigu pa da ko tele čitan. A mogu van reć da je ta znanost o librima baš, onako nekako, zahvalna. Moš čitat stojećki, sjedećki, ležećki, moš dok, da prostite, kenjaš, dok se bućkaš u kadi... I sve ti nekako lipo. Pričica. Još te niko zabavja, još ka činiš korisnu stvar jerbo - intelektualno se uzdišeš, jel'te. A i ne moraš se potit ko oni jadnici ča na baušteli kruv zarađuju.
Nego, vratimo se mi ovin informatičkin promblemin. HTML. E, i išla ja tamo nešto dirat (pravo čudo šta nisan štagod zasrala!). Mislin, ne more moj blog bit ka i tuđinski. Ono, kad judi otvoridu stranicu, nek se site da su tu već jednon bili. I aj, ispalo to prihvatljivo. Dalje ne diran. Dobro da san i piture znala izminit. E, i onu igricu san neku stavila - igra li to kogod? (Ja se sramin reć koliko je meni minuti tribalo da to složin [blush] ).
Ma, i našla ja nekog Rata... nešto & nešto drugo. Čovik se, ka, potrudija smrtnicima dat savjete. Pa stavija linkove. A ne moš ništa desnin klikon miša otvorit. A livin se vraća na istu stranicu. A jebemu računalnog miša, čoviče, pa jel' znaš ti da ovod ima i debiliteta? Ono, nepismene raje? Informatički, barenko. Ništa, tuka zove dragog. Dragi, javi se! I javi se. Rekne on meni da pogledan pod source. Eeeeeeeee, govori li kogod odi naški? Kvragu i source!
E, da. Širenje vidika. I vidin ja pratidu judi politiku, filmove, teve. Ma svašta nešto. A ja pojma niman ča se u svitu događa. Oke. Bush je popizdija. Dalje ne znan. O, i vidila san one neke bidne jude ča su in neke crne vriće stavili na glavu. A na golo i skinili. Pa ih nabacali da reknu cheese. Samo, faca in se ne vidi pa vrag odnija i sir!
Onda ove ženskice šta modu prate. Kozmo žene. To bit će dolazi od riči - kozmetika. A to bi bilo nekakvo ulipšavanje. Pa kad piše upoznaj Ga u 10 koraka, to, u biti, oće reć da ga ulipšaš u 10 koraka jerbo će ti u suprotnon past mrak na oči. Ili, ili... zavedi ga u 10 koraka!. To bi bilo:
1) ugledaj ga
2) naroljaj ga
3) ubaci ga u auto
4) izvuci ga iz auta i dovuci do svog stana
5) skini ga
6) popravi šminku
7) pođi spat
8) probudi se prije njega
9) popravi šminku
10) bajkovito prepričaj prošlu večer.
I tako, malo po malo, zahvajujući ovon bložanstvu - ja san ipak neke nove finte naučila.
didaskalija:
Mala, blogovski se nakloni!
[klon po klon]
[klon na klon]
[blogovski naklon]
28.05.2004., petak
Red za knjigu žalbe
"... Svijet seobe i onaj izvan njega
Samo je jedna osnova dva kraja:
Varljive igre znanja i neznanja..."
Vrt lotosa
Samo je jedna osnova dva kraja:
Varljive igre znanja i neznanja..."
Vrt lotosa
E, lipi moj... eto ti mene jopet.
Na sto san muka. Za po' ure doć će mi mala na repeticije. Ma šta mala - starija je od mene. Ambicija šetajuća. I sad je ja, ka triban naučit naš lipi rvacki jazik.
Ne da mi se.
Neman danas živaca za ljude koji isprid upitnika stavljaju točku. (Nije ti baš najjasnije.? - e pa baš tako - .?)
Glavuša mi veličine nekog svemirskog virusa. Odbija suradnju i baš san nekako tupava. I nadrkana. I poslat ću je kvragu kad zine neku pizdariju (a znan da ne bih smila).
Bože, kako ja svoje vrime jeftino prodajen...
I svoje neznanje skupo naplaćujen...
Iden se anđelu čuvaru upisat u knjigu žalbe. Ko mu je reka da meni živci ne tribaju?!!!!
Edit (28.5.2004.; 19.43): Jeftinije je definitivno ovdi se izlajat nego ić plaćat nekoga da sluša tvoje veeeeelike probleme.
Danas san, dakle, spoznala da blogarenje ima još jednu svrhu. Blog sluša i ljude poremećena uma. Čini mi si da ću ja ovdi sve češće i češće visit. :-) Gren ča. Čekaju me zaglupljujuće američke komedije. Sad mi ni joga ne bi više pomogla od buljenja u tupost! :-)
27.05.2004., četvrtak
Nu me nu: tipologija ćakule
"Čitam tuđe dnevnike s bolesnom radoznalošću onoga koji prislanja uho na tuđa vrata, iako znam da onaj koga uhodim na to pristaje i da ću čuti samo ono što on dopusti."
Zvonimir Golob
Zvonimir Golob
Jučer sam nekoliko sati provela iščitavajući blogove.
Prvo me je iznenadio stilsko-jezični talent nekih autora (vjerujte mi, zasramili bi se kolege kojima je, skupa sa mnom, književnost buduća struka).
Nisam mogla ne primijetiti nekoliko tipičnih pristupa ispisivanju ovih blogaških redaka. A to me podsjetilo na knjigu Helene Sablić Tomić Intimno i javno u kojoj je ona analizirala hrvatsku autobiografsku prozu. Palo mi je na um iskoristiti njenu podjelu i razvrstati blogove tipološki (vodeći se, jel'te, njenom podjelom).
Draga Helena (a knjigu preporučam svakome koga zanima ova tematika; pregledniju knjižicu odavno nisam imala u rukama!) tekstove dijeli na:
1) autobiografsku prozu,
2) dnevnik,
3) memoare i
4) pisma.
Kako je blogarenje (svako)dnevno ispisivanje teksta, u prvom redu sam se usredotočila na dnevničku analizu.
Dnevničenje
Pa što to dnevnik jest?
"Specifičnost (je) dnevničkog zapisivanja, u odnosu na klasično autobiografsko ili memoarsko pripovijedanje, u pokušaju da se vremenski razmak između događaja i pisanja o njemu svede na minimum, odnosno da se tekstom simulira istodobnost događanja i pisanja." (1)
"Središnja tema kojom se bavi subjekt dnevničkog diskursa pokušaj je identificiranja sebe unutar vlastite egzistencije." (2)
Riječ je, dakle, o slobodi samooblikovanja i prilici za samoočuvanje. (3)
Kao ključne elemente navodi događaj koji diskursu podaruje narativnost i refleksiju kojom se oblikuje to narativno ispripovijedano, proživljeno iskustvo.
Tipologija dnevnika
1) Privatni dnevnici
Tematizira se: obitelj, prijatelji, osobni interesi, odnosi unutar obitelji, odnosi među prijateljima, opisi detalja iz svakodnevnih obveza u kući... (4)
U blogaškom svijetu, ovo je najčešća vrsta zapisivanja, tektualizacije zbilje.
Npr.: Misli opasnog uma, Usagino igralište
2) Socijalni dnevnik
U ovu skupinu spadaju dnevnici u kojima je naglasak stavljen na problematiziranje sociokulturnog i povijesnog iskustva; u prvom planu je proiciranje vlastitog mišljenja o izvanjskim zbivanjima.
Npr.: Wolfwood's Crowd
3) Filozofski dnevnik
U filozofskom dnevniku se diskurzivno oblikuje spoznavanje vlastite duhovne egzistencije koje je inicirano iskustvom u zbilji (u prvom planu je duhovna rasprava sa samim sobom, tek je sekundaran društveni kontekst).
Npr.: CARICA in NOVO RUHO
4) Povijesni dnevnik
U povijesnom dnevniku je naglasak stavljen na događaje koji imaju relevantnost u povijesnoj zbilji.
Npr.: Politika, Revolucija – tekstovi: Trčanje za škarama (komada dva)
5) Literarizirani dnevnik
U ovom tipu dnevnika autor, najčešće, nije identičan ni liku ni pripovjedaču (čest je slučaj: pripovjedač=lik). Referenca nije stvarni kontekst i dolazi do odmaka od teksta dnevnika kao dokumenta o osobnom životu temeljenom na činjenicama.
Npr.: bestjelesna
----------
Primjeri su nasumično odabrani (naime,jučer sam bila toliko lijena zabilježiti "pametne" blogove da sam danas - za vrijeme pisanja ovog teksta - stranice otvarala na eci-peci-pec). Nadopuna poželjna (unaprijed zahvaljujem na Vašim cijenjenim priloženim linkovima!).
Većina blogova je kombinacija navedene tipologije dnevnika. Al', eto, bilo mi se zanimljivo poigrati ovom podjelom.
----------
(1) Helena Sablić Tomić: Intimno i javno, Ljevak, Zagreb, 2002., str. 95. prema Andrea Zlatar: Autobiografija u Hrvatskoj, Zagreb, 1998., str. 91-96.
(2) Ibid pod 1., str. 98.
(3) Ibid pod 1., str. 98.
(4) Ibid pod 1., str. 108.
26.05.2004., srijeda
Čitam vas.
[Moram priznati da je blogarenje ukralo sat-dva dnevnoga vremena gospođici Literaturi (malo se ljuti, ali proći će).]
Riječi ko nabujalih rijeka. [stop]
[mislim...]
Pročitah sad nekoliko teških. Blogova. Duša me zaboljela.
Ovaj virtualni prostor je dobra stvar. Ispušni ventil. Osobito za nesretne. A takvi su duboki. Moždane vijuge ih vode na strašna mjesta. Pa imaju što i reći.
Ja sam p(l)itka.
Bi li me nesreća učinila vrjednijom ovoga mjesta?
...
Čitam vas.
[Moram priznati da je blogarenje ukralo sat-dva dnevnoga vremena gospođici Literaturi (malo se ljuti, ali proći će).]
Riječi ko nabujalih rijeka. [stop]
[mislim...]
Pročitah sad nekoliko teških. Blogova. Duša me zaboljela.
Ovaj virtualni prostor je dobra stvar. Ispušni ventil. Osobito za nesretne. A takvi su duboki. Moždane vijuge ih vode na strašna mjesta. Pa imaju što i reći.
Ja sam p(l)itka.
Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kad nemaš ništa.
Shakespeare
Shakespeare
Bi li me nesreća učinila vrjednijom ovoga mjesta?
...
Čitam vas.
25.05.2004., utorak
Upute za život: kako se efikasno osramotit
Dragi dnevniče!
Danas san ispala totalna tuka. (Znan da zvuči za nevirovat, i da nećeš to odma popit, al tako ti je to bilo.)
Ma doša ti je na moj faks danas Pisac. Ono, doša čovik lipo govorit o svojin librima. A ja ga inače baš volin. Lipo čovik piše. Štono bi se reklo – zna znanje.
Prvo san zakasnila 15 minuti. Ne bi to ni bila bedera da nije bilo mista za sist osim u prvu klupu. I šta ću bidna, produžin laganin korakon do slobodnog mista. Baš pravo ispid čovika. Nekako me blido pogleda (valjda mu ni bilo baš drago), al šta se tu može. Iako, s tin pogledon je baš bija u pravu – on potega iz Šibenika i stiga na vrime, a ja dane gubin u zgradi do faksa pa san uspila zakasnit.
(Sad ću tebi priznat: bila san ti sa onon plavon K. na kavi. I ćakula se razvezla, znaš kako je kad se dvi Splićanke nađu, nema tu kraja. Kad san pogledala na uru već je bilo kasno, a i baš mi je nekako napeto bilo ić pogledat šta čovik ima za reć. Mislin, piše pametne libre pa valjda ima štagod pametnoga i za reć.)
I da nastavin... Sila ja konačno. Profešur ga predstavija... Trl, trl... Ma znademo mi svi već šta je čovičina napisala. Al mora se taj neki uvod reć. I prvo nan je svima bilo neugodno išta pitat. Al Pisac se snaša pa počeja pričat dogodovštine iz bivšeg režima i popadali smo sa stolica. Ono, nama je to teški SF, nemoš virovat da se to sve događalo. A i faca je dobar govornik pa je to taman začinija sa dobrin točkama humora di je tribalo. Zna miru, šta je – je.
E, i onda su judi počeli postavjat svakakva pitanja. Sve nešto pametno. Svaka čast, vidi se da studiraju. Onako, baš dobra neka atmosfera. A mene ti je cilo vrime nešto kopkalo. I mislin se oću pitat, neću pitat. I vrag mi nije da mira – zinila Ane.
Al moran ti prvo objasnit šta je to mene uopće kopkalo.
Frajer je rodon iz ćaćinog mi kraja. I sad san ja u jednoj knjizi zamislila da on opisuje jedno meni dobro poznato misto. I ne bi to bija problem da on nije baš na samon početku knjige napisa da nije važno koje je to misto jerbo da se judi ne pripoznaju. A znaš mene, kad čovik kaže nije važno – meni odma postane to najvažnija stvar na svitu.
I sad se ja mislin oću – neću; a čovik je lipo na početku knjige napisa da ne pitamo jer da neće reć. I fala Bogu da san pitala (onako san to, ka malo pametnije formulirala, al zna on da ja pitan pizdariju). I kaže on meni koje je to misto. I to je koje san i mislila. I pogleda me onako alaaaaaaaa glupače pogledon. I baš mi nekako bija crnjak.
I rekla san da više neću tražit trač-elemente po pametnin librima. Vidi di me to dovodi.
Ako ga ikad sritnen u ton nan zajedničkon mistu – bit će mi bruka totalna. Tamburu ću zalipit pogledon u pod i drito naprid. Ne vidin, ne čujen i ne želin više ništa znat.
Ko me napravi vako lajavu...
Al opet san nešto naučila. Sad mi je jasnije ča ovi sjevernjaci više šute od nas južnjačkih lajona – znaju judi kad triba stat s laprdanjen. Ako ništa – ispadu pametniji.
Danas san ispala totalna tuka. (Znan da zvuči za nevirovat, i da nećeš to odma popit, al tako ti je to bilo.)
Ma doša ti je na moj faks danas Pisac. Ono, doša čovik lipo govorit o svojin librima. A ja ga inače baš volin. Lipo čovik piše. Štono bi se reklo – zna znanje.
Prvo san zakasnila 15 minuti. Ne bi to ni bila bedera da nije bilo mista za sist osim u prvu klupu. I šta ću bidna, produžin laganin korakon do slobodnog mista. Baš pravo ispid čovika. Nekako me blido pogleda (valjda mu ni bilo baš drago), al šta se tu može. Iako, s tin pogledon je baš bija u pravu – on potega iz Šibenika i stiga na vrime, a ja dane gubin u zgradi do faksa pa san uspila zakasnit.
(Sad ću tebi priznat: bila san ti sa onon plavon K. na kavi. I ćakula se razvezla, znaš kako je kad se dvi Splićanke nađu, nema tu kraja. Kad san pogledala na uru već je bilo kasno, a i baš mi je nekako napeto bilo ić pogledat šta čovik ima za reć. Mislin, piše pametne libre pa valjda ima štagod pametnoga i za reć.)
I da nastavin... Sila ja konačno. Profešur ga predstavija... Trl, trl... Ma znademo mi svi već šta je čovičina napisala. Al mora se taj neki uvod reć. I prvo nan je svima bilo neugodno išta pitat. Al Pisac se snaša pa počeja pričat dogodovštine iz bivšeg režima i popadali smo sa stolica. Ono, nama je to teški SF, nemoš virovat da se to sve događalo. A i faca je dobar govornik pa je to taman začinija sa dobrin točkama humora di je tribalo. Zna miru, šta je – je.
E, i onda su judi počeli postavjat svakakva pitanja. Sve nešto pametno. Svaka čast, vidi se da studiraju. Onako, baš dobra neka atmosfera. A mene ti je cilo vrime nešto kopkalo. I mislin se oću pitat, neću pitat. I vrag mi nije da mira – zinila Ane.
Al moran ti prvo objasnit šta je to mene uopće kopkalo.
Frajer je rodon iz ćaćinog mi kraja. I sad san ja u jednoj knjizi zamislila da on opisuje jedno meni dobro poznato misto. I ne bi to bija problem da on nije baš na samon početku knjige napisa da nije važno koje je to misto jerbo da se judi ne pripoznaju. A znaš mene, kad čovik kaže nije važno – meni odma postane to najvažnija stvar na svitu.
I sad se ja mislin oću – neću; a čovik je lipo na početku knjige napisa da ne pitamo jer da neće reć. I fala Bogu da san pitala (onako san to, ka malo pametnije formulirala, al zna on da ja pitan pizdariju). I kaže on meni koje je to misto. I to je koje san i mislila. I pogleda me onako alaaaaaaaa glupače pogledon. I baš mi nekako bija crnjak.
I rekla san da više neću tražit trač-elemente po pametnin librima. Vidi di me to dovodi.
Ako ga ikad sritnen u ton nan zajedničkon mistu – bit će mi bruka totalna. Tamburu ću zalipit pogledon u pod i drito naprid. Ne vidin, ne čujen i ne želin više ništa znat.
Ko me napravi vako lajavu...
Al opet san nešto naučila. Sad mi je jasnije ča ovi sjevernjaci više šute od nas južnjačkih lajona – znaju judi kad triba stat s laprdanjen. Ako ništa – ispadu pametniji.
24.05.2004., ponedjeljak
Igrarija: tko je za partiju trešete?
Dobio Hajduk prvenstvo. Nije da sam neka navijačica, ali opet mi draže da su dobili moji. Sada će oni "zgasit Playstation" kad osvoje jedno. :-)
Nekako se dogodilo da sam u isto to vrijeme čitala Pavičića, njegov posljednji roman Minuta 88. Dobra knjižica, taman za izgurati noć neželjnu sna.
Nogomet. Vječna muška tema. Namještanja, ucjene, laži – svega tu ima. Taman po mjeri. Taman da ti ne dopustiti odlaganje te hrpe slova. I koliko god ja bila svjesna činjenice kako su sve te riječi samo obična fikcija, kako se pisac zaigrao da bi zaigrao (izigrao?) i nas – uništila mi veselje oko slavlja.
Znakovit je i sličan komentar na svakoj Pavičičevoj knjizi: "Kad je nastajao, ovaj triler je bio fikcija. Već danas se doimlje poput dokumenta". (1)
Kad se sve zbroji, život postaje zakulisna igra, a pozornica puko uvježbavanje uloga. Dajte raji kruha i igara! Oduvijek ista priča.
Jebi ga, svatko dobije drukčije karte, šapne mi pripovjedač. Važno je kako odigramo partiju. Onu životnu.
Sjetih se da Fabrio u svojim romanima igra domino, Brešan šah. Pa mora da život nije ništa drugo doli – igrarija!
Ako je to uistinu tako – tko je za partiju trešete?
(1) Jurica Pavičić: Ovce od gipsa
Nekako se dogodilo da sam u isto to vrijeme čitala Pavičića, njegov posljednji roman Minuta 88. Dobra knjižica, taman za izgurati noć neželjnu sna.
Nogomet. Vječna muška tema. Namještanja, ucjene, laži – svega tu ima. Taman po mjeri. Taman da ti ne dopustiti odlaganje te hrpe slova. I koliko god ja bila svjesna činjenice kako su sve te riječi samo obična fikcija, kako se pisac zaigrao da bi zaigrao (izigrao?) i nas – uništila mi veselje oko slavlja.
Znakovit je i sličan komentar na svakoj Pavičičevoj knjizi: "Kad je nastajao, ovaj triler je bio fikcija. Već danas se doimlje poput dokumenta". (1)
Kad se sve zbroji, život postaje zakulisna igra, a pozornica puko uvježbavanje uloga. Dajte raji kruha i igara! Oduvijek ista priča.
Jebi ga, svatko dobije drukčije karte, šapne mi pripovjedač. Važno je kako odigramo partiju. Onu životnu.
Sjetih se da Fabrio u svojim romanima igra domino, Brešan šah. Pa mora da život nije ništa drugo doli – igrarija!
Ako je to uistinu tako – tko je za partiju trešete?
Jurica Pavičić, autor knjige "Minuta 88", rekao je da je u nas rat nastavak sporta drugim sredstvima.
Večernji list, 26. veljače 2003.
Večernji list, 26. veljače 2003.
(1) Jurica Pavičić: Ovce od gipsa
23.05.2004., nedjelja
Knjiga je lopta šarena
Ja mrzim išarane knjige.
Danas sam uzela jednu u ruke. Netko lijepo ispocrtao sve što mu se učinilo pametnim.
Pokušavam dokučiti zašto to ljudi rade. Nameće se nekoliko odgovora:
1) jer ne zna drukčije;
2) jer mu se ne da te rečenice prepisivati po nekakvim papirima, a svidješe mu se;
3) jer ne cijeni tuđe predmete;
4) bla bla bla...
Ne šaram svoje pa tako ni tuđe knjige. I zgražam se ljudi koji to čine. Lijepo me je baka učila: pametan čovjek piše, glup pamti. Al' nitko mi ne reče što je - pametan ili glup, svejedno - onaj koji šara.
Nekad me nasmiju i komentari ispisani na okviru teksta. Češće me izbace iz takta.
Htjela ja to ili ne, markiran tekst se izdvaja i samim time nameće kao važniji. To moje čitanje učini manje osobnim, a više općim, kolektivnim. Jer onaj koji je pocrtavao, možda i ne bijaše svjestan toga, ali je nametnuo vlastitu percepciju teksta svima koji se poslije dohvatiše te iste knjige. A taj mora ili da je strašno bahat, ili je pobornik jednoumlja.
Moj um, neka je i jednini kojeg imam (mali moj jednoumnik :-) ), tada odbija suradnju. Jer takvu knjigu iščitava parcijalno, pamti nametnuto, izvlači već izvučeno.
Ja mrzim išarane knjige!
Danas sam uzela jednu u ruke. Netko lijepo ispocrtao sve što mu se učinilo pametnim.
Pokušavam dokučiti zašto to ljudi rade. Nameće se nekoliko odgovora:
1) jer ne zna drukčije;
2) jer mu se ne da te rečenice prepisivati po nekakvim papirima, a svidješe mu se;
3) jer ne cijeni tuđe predmete;
4) bla bla bla...
Ne šaram svoje pa tako ni tuđe knjige. I zgražam se ljudi koji to čine. Lijepo me je baka učila: pametan čovjek piše, glup pamti. Al' nitko mi ne reče što je - pametan ili glup, svejedno - onaj koji šara.
Nekad me nasmiju i komentari ispisani na okviru teksta. Češće me izbace iz takta.
Htjela ja to ili ne, markiran tekst se izdvaja i samim time nameće kao važniji. To moje čitanje učini manje osobnim, a više općim, kolektivnim. Jer onaj koji je pocrtavao, možda i ne bijaše svjestan toga, ali je nametnuo vlastitu percepciju teksta svima koji se poslije dohvatiše te iste knjige. A taj mora ili da je strašno bahat, ili je pobornik jednoumlja.
Moj um, neka je i jednini kojeg imam (mali moj jednoumnik :-) ), tada odbija suradnju. Jer takvu knjigu iščitava parcijalno, pamti nametnuto, izvlači već izvučeno.
Ja mrzim išarane knjige!
22.05.2004., subota
Gospon K. iz 1982.
Pročitala sam neki dan knjigu Jelene Marković i već me prva rečenica strefi: "Reč «kurac» čula sam prvi put 1982. godine."
Ja nemam pojma kad su te riječi doprle do mojih ušiju. S obzirom na dalmatinsko okružje, pretpostavljam da je to bilo još dok sam se mami u utrobi prevrtala. Psovka je bila moj prvi dodir sa svijetom. Sigurno.
I bude mi nekako žao što se ne sjećam tih trenutaka kada sam dovodila u vezu zvukove i slike, označitelja i označeno.
Nakon toliko godina spajanja apstraktne zvonjave glasova i konkretne stvarnosti nemam osjećaj za dane kada su sve te riječi bile samo hrpa nerazumljivoga šuma. Kao da tamo nisam ni bila ja. Kao da me nije ni bilo.
Je li za mene postojao svijet prije onoga koji je posredovan jezikom? I što je za mene bio gospon K. prije nego sam saznala što on uistinu je?
Ja nemam pojma kad su te riječi doprle do mojih ušiju. S obzirom na dalmatinsko okružje, pretpostavljam da je to bilo još dok sam se mami u utrobi prevrtala. Psovka je bila moj prvi dodir sa svijetom. Sigurno.
I bude mi nekako žao što se ne sjećam tih trenutaka kada sam dovodila u vezu zvukove i slike, označitelja i označeno.
Nakon toliko godina spajanja apstraktne zvonjave glasova i konkretne stvarnosti nemam osjećaj za dane kada su sve te riječi bile samo hrpa nerazumljivoga šuma. Kao da tamo nisam ni bila ja. Kao da me nije ni bilo.
Je li za mene postojao svijet prije onoga koji je posredovan jezikom? I što je za mene bio gospon K. prije nego sam saznala što on uistinu je?
Ulomci iz knjige Escajg za teletinu:
Reč 'kurac' čula sam prvi put 1982. godine... Naravno da sam kapirala da za takve reči ne treba pitati glasno za značenje. Još više mi je bilo nejasno. Piša je piša. Može biti muška, može biti ženska. Kakav sad to kurac?! To je mnogo više ličilo na neki deo za veš mašinu, deo šoferšajbne, faktor vremenske prognoze, bilo šta, nešto tamo čudno i konkretno. Ali muška piša, ehe hej, pa nisam ja od jučer.
Reč 'jebiga' čula sam prvi put davne 1979. godine... Reč mi se mnogo svidela. Nije bilo sumnje da se radi o jednoj reči ženskog roda, nekoj čudnoj špici koja označava baksuzluk, nemoć, loše okolnosti, zle slutnje. Znači, kad pođe po lošem - došla je 'Jebiga'... Čarolija je prestala kada me je mama jednom čula. Prala je sudove, iznenađeno se okrenula prema hodniku i rekla:
- Što se psuješ, da li znaš šta to znači... 'jebiga' je psovka.
Kada je mama to izgovorila, vidno razdvojivši reči, ja sam odjednom osetila strašno razočaranje.
Kao da mi je neko ukrao reč.
Moju lepu Jebigu.
Reč 'orgazam' prvi put sam čula 1981. ili 1982. godine, nisam sigurna... Sećam se da je jedno pismo počinjalo kako gospođa ima problema u seksu. Naime, njen problem se sastojao u tome da kada doživi orgazam počne da vrišti i padne sa kreveta. To vrištanje traje bar čitav minut, a kada padne s kreveta ne može da se pomeri barem deset minuta. Njen partner tada ne zna što da radi i zbunjen je... Razmišljala sam šta ću da radim ako mi se taj orgazam desi u prodavnici. Kupujem kroasane i jogurt, pa onda čokoladnu bananu na drugom pultu prodavnice, pa počnem da vrištim i padnem na pod, bez ikakve mogućnosti pomeranja...?
link
Reč 'kurac' čula sam prvi put 1982. godine... Naravno da sam kapirala da za takve reči ne treba pitati glasno za značenje. Još više mi je bilo nejasno. Piša je piša. Može biti muška, može biti ženska. Kakav sad to kurac?! To je mnogo više ličilo na neki deo za veš mašinu, deo šoferšajbne, faktor vremenske prognoze, bilo šta, nešto tamo čudno i konkretno. Ali muška piša, ehe hej, pa nisam ja od jučer.
Reč 'jebiga' čula sam prvi put davne 1979. godine... Reč mi se mnogo svidela. Nije bilo sumnje da se radi o jednoj reči ženskog roda, nekoj čudnoj špici koja označava baksuzluk, nemoć, loše okolnosti, zle slutnje. Znači, kad pođe po lošem - došla je 'Jebiga'... Čarolija je prestala kada me je mama jednom čula. Prala je sudove, iznenađeno se okrenula prema hodniku i rekla:
- Što se psuješ, da li znaš šta to znači... 'jebiga' je psovka.
Kada je mama to izgovorila, vidno razdvojivši reči, ja sam odjednom osetila strašno razočaranje.
Kao da mi je neko ukrao reč.
Moju lepu Jebigu.
Reč 'orgazam' prvi put sam čula 1981. ili 1982. godine, nisam sigurna... Sećam se da je jedno pismo počinjalo kako gospođa ima problema u seksu. Naime, njen problem se sastojao u tome da kada doživi orgazam počne da vrišti i padne sa kreveta. To vrištanje traje bar čitav minut, a kada padne s kreveta ne može da se pomeri barem deset minuta. Njen partner tada ne zna što da radi i zbunjen je... Razmišljala sam šta ću da radim ako mi se taj orgazam desi u prodavnici. Kupujem kroasane i jogurt, pa onda čokoladnu bananu na drugom pultu prodavnice, pa počnem da vrištim i padnem na pod, bez ikakve mogućnosti pomeranja...?
link
21.05.2004., petak
Kako je kava razdvojila Literaturu i muškarca
Postoji gospođica koja igra značajnu ulogu u mom životu. Zove se Literatura. Katkad joj i tepam: Lite moja. Ako me razljuti onda postaje gospođa TorTura.
Nas dvije smo se spetljale prije puno godina. Kako to već u prijateljstvima biva, ponekad smo se kačile, češće bile sklone jedna drugoj.
Vučem je sa sobom kud god stignem (što to nije odlika najodanijega prijateljstva? :-) ); u kupaonicu, po tramvajima, na izlete, ljetovanja. Ma nikad je ne zaboravim. Baš je, onako, iskreno dječje volim.
Pokucala mi je na vrata kad sam bila majušna zbunjena klinka, dovukla sa sobom nekoga Peru Kvržicu i pripadajuću družbu i od onda me banditski opsjeda.
Nikad nije bila pretjerano nezadovoljna tretmanom koji joj poklanjam, ta Lite moja. Sve do jednoga dana.
A za sve je kriva jedna obična, turska kavica.
Cijelo popodne posvetih Njoj (ponekad pomislim da sam je stvarno razmazila). Družile smo se uzajamno guštajući dok gospodinčić moga života nije pokucao na vrata, ukrao mi poljubac i zaželio okus dobre razbuđujuće kave. Ja rekoh:
- Može, ionako obožavam miris, pravi afrodizijački, te kofeinske nesretnice.
Gospođica Literatura je ostala osamljena posljednjih 20-ak stranica knjige.
Kavica se odužila, ja pažnju usredotočih na neke opipljivije stvari ne misleći kako će tih pola sata izazvati pravu pobunu na oronulim policama moje sobe.
Predvečerje je brzo doletjelo, kava se već ohladila. Dragome sam udijelila posljednju pusicu, spakirala ga kući, brzinski se spremila, gospođicu L. ubacila u torbu i požurila na kasno, skoro-pa-noćno, predavanje na fakultetu. Nedostajalo je vremena za te posljednje stranice; ova razmaženica, a u torbi je postala prava gđa TorTura, nije nimalo surađivala. Ne htjede prišapnuti što sam propustila. Nije mi preostalo ništa drugo doli se sakriti u posljednju klupu dvorane Filozofskoga fakulteta i praviti nevidljivom. Al' te fore nikad ne uspjevaju kada se svojski potrudiš. Prokljuva te ženska intuicija. Profesorica izusti moje ime. Zamuckivajući objasnim da mi je posljednjih 20-ak stranica knjige teška nepoznanica. Predavačici to nije bilo dovoljno i zapili me o razlozima ne-čitanja. Prepričam poslijepodnevnu životnu sličicu naglašavajući važnost slatkog poljupca i mirisa turske kave. Činilo se da je shvatila; kimnula je glavom, teatralno mi podarila nekoliko trenutaka tišine i onako blago ljudski, baš ženski odvratila:
- Između muškarca i Literature, ja nikad ne bih odabrala muškarca.
Nas dvije smo se spetljale prije puno godina. Kako to već u prijateljstvima biva, ponekad smo se kačile, češće bile sklone jedna drugoj.
Vučem je sa sobom kud god stignem (što to nije odlika najodanijega prijateljstva? :-) ); u kupaonicu, po tramvajima, na izlete, ljetovanja. Ma nikad je ne zaboravim. Baš je, onako, iskreno dječje volim.
Pokucala mi je na vrata kad sam bila majušna zbunjena klinka, dovukla sa sobom nekoga Peru Kvržicu i pripadajuću družbu i od onda me banditski opsjeda.
Nikad nije bila pretjerano nezadovoljna tretmanom koji joj poklanjam, ta Lite moja. Sve do jednoga dana.
A za sve je kriva jedna obična, turska kavica.
Cijelo popodne posvetih Njoj (ponekad pomislim da sam je stvarno razmazila). Družile smo se uzajamno guštajući dok gospodinčić moga života nije pokucao na vrata, ukrao mi poljubac i zaželio okus dobre razbuđujuće kave. Ja rekoh:
- Može, ionako obožavam miris, pravi afrodizijački, te kofeinske nesretnice.
Gospođica Literatura je ostala osamljena posljednjih 20-ak stranica knjige.
Kavica se odužila, ja pažnju usredotočih na neke opipljivije stvari ne misleći kako će tih pola sata izazvati pravu pobunu na oronulim policama moje sobe.
Predvečerje je brzo doletjelo, kava se već ohladila. Dragome sam udijelila posljednju pusicu, spakirala ga kući, brzinski se spremila, gospođicu L. ubacila u torbu i požurila na kasno, skoro-pa-noćno, predavanje na fakultetu. Nedostajalo je vremena za te posljednje stranice; ova razmaženica, a u torbi je postala prava gđa TorTura, nije nimalo surađivala. Ne htjede prišapnuti što sam propustila. Nije mi preostalo ništa drugo doli se sakriti u posljednju klupu dvorane Filozofskoga fakulteta i praviti nevidljivom. Al' te fore nikad ne uspjevaju kada se svojski potrudiš. Prokljuva te ženska intuicija. Profesorica izusti moje ime. Zamuckivajući objasnim da mi je posljednjih 20-ak stranica knjige teška nepoznanica
- Između muškarca i Literature, ja nikad ne bih odabrala muškarca.
Ča je libar vengo fantažija
Volim promatrati izloge knjižara. Još milije mi je zavući se u kakav antikvarijat i njuškati onaj ustajali miris dobrih knjiga.
Ne znam jeste li vi primjetili, ali loša knjiga nikad nema tako dobar miris kao ona dobra, čitana knjiga.
Uvučem se k'o miš u najdražu rupu i biram polagano jednu po jednu. Nikad ciljano ne tražim. Zatitra duša kada pronađem onu koja mi treba. Kao da knjiga pronađe put do mene. Zapitam se često kud li je ta papirnata nesretnica dosad sve šetala, u čijim je domovima bila, čije ručkove mirisala. Jesu li je odveli na more? Je li vidjela mjesec? Sunčevu pomrčinu? Koliko je studentskih kava izbjegla?
Uhvatim se čak i da joj zavidim. Na svim izletima kojima je nazočila. Na svim pričama koje je čula. Na putu kojim je prošla. Poželim i ja tako, pretvoriti se u komad nečega, zavući se u kakvu nepoznatu torbu i osluškivati tuđe živote.
Smije se ona nama budalama koji je držimo u ruci, iščekujući kako ćemo iz nje iščitati život. Šapne mi ponekad da je ostavim na miru, da joj je dosta skitnje. Hoće mir u svom kutku na dnu najdonje police (jer, znate, i knjige imaju svoju hijerarhiju; one koje su se prežvakale ponekad postaju de mode i izbore nama smrtnicima neuočljive pozicije). Tada je pustim da se odmori. Znam što je praznina.
- Hvala lijepa. Doviđenja!, reknem prodavačici.
A ona valjda zna za taj tajni svijet pa ništa ne odvrati, samo kimne glavom i vrati se nekim svojim stranicama u kojima pronalazi život.
Ne znam jeste li vi primjetili, ali loša knjiga nikad nema tako dobar miris kao ona dobra, čitana knjiga.
Uvučem se k'o miš u najdražu rupu i biram polagano jednu po jednu. Nikad ciljano ne tražim. Zatitra duša kada pronađem onu koja mi treba. Kao da knjiga pronađe put do mene. Zapitam se često kud li je ta papirnata nesretnica dosad sve šetala, u čijim je domovima bila, čije ručkove mirisala. Jesu li je odveli na more? Je li vidjela mjesec? Sunčevu pomrčinu? Koliko je studentskih kava izbjegla?
Uhvatim se čak i da joj zavidim. Na svim izletima kojima je nazočila. Na svim pričama koje je čula. Na putu kojim je prošla. Poželim i ja tako, pretvoriti se u komad nečega, zavući se u kakvu nepoznatu torbu i osluškivati tuđe živote.
Smije se ona nama budalama koji je držimo u ruci, iščekujući kako ćemo iz nje iščitati život. Šapne mi ponekad da je ostavim na miru, da joj je dosta skitnje. Hoće mir u svom kutku na dnu najdonje police (jer, znate, i knjige imaju svoju hijerarhiju; one koje su se prežvakale ponekad postaju de mode i izbore nama smrtnicima neuočljive pozicije). Tada je pustim da se odmori. Znam što je praznina.
- Hvala lijepa. Doviđenja!, reknem prodavačici.
A ona valjda zna za taj tajni svijet pa ništa ne odvrati, samo kimne glavom i vrati se nekim svojim stranicama u kojima pronalazi život.
20.05.2004., četvrtak
Emancipacija
"Prvi zadatak svake, pa i hrvatske djevojke je udaja, materinstvo, a mnoge naše djevojke uče samo zbog toga da bi – kako su bez miraza – mogle životariti bez braka i djece. Uzmemo li da se kod nas učiteljice ne smiju udavati, da je tako onemogućen silan broj brakova i omogućivana grozna depopulacija, pojačana sve većim nemoralom i strašnom amerikanskom emigracijom, može se reći da je u našim današnjim prilikama emancipacija hrvatske djevojke, pored eventualnih dobrih strana, veliko zlo, jer povećava naš inteligentni proleterijat, jer unosi u dio naše ionako slabo plaćene inteligentne produkcije jeftinu konkurenciju i, napokon, jer u zemlji, koje ionako strada zbog nerađanja, umanjuje broj brakova i time broj djece. U našim siromašnim prilikama je cilj djevojke prije svega da postane dobra mati i dobra kućanica, dobra domaćica. Tome cilju, po mom skromnom mnijenju, odgovara više dobar domaći odgoj, dok mu viša ženska naobrazba, kako se kod nas shvata i provodi, može biti tek nauštrb."
Antun Gustav Matoš
Jučer mi je frendica diplomirala. Odoh u obližnju cvjećarnicu kupiti joj nešto cvijeća da ne odem praznih ruku na slavlje.
Umjesto da uđem pet minuta, izaberem buket i hitam dalje, naletjela sam na cvjećarsku umjetnicu koja je bila iznimno raspložena za izlaganje svoga životnoga puta i pogleda na svijet. Detalji nisu važni (premda su me neki i, blago rečeno, šokirali). Iznenadilo me nešto drugo. U svijetu (a u to računam samo svijet s kojim sam ja u dodiru), za koji smatrah da je odavno izgubio živost, sretoh ženu koja tuguje za patrijahatom. Štoviše, jednu vrlo netipičnu ženskicu. Završila je fakultet, otvorila svoj obrt, brine sama za sebe... Živi onako kako su naše bake i majke sanjale da će jednom biti.
Prolaze mi kroz glavu sve one feminističke nevolje s rodom, postmodernističke teorije i slična glasanja. Ta žena zacijelo nije čitala kritiku heteroseksualne matrice. A i da jest, bi li drukčije razmišljala? Bi li to u njoj umanjilo želju za davnom (?!) prošlošću?
I onda se sjetim Matoša i njegovih bljezgarija o ženskoj emancipaciji. Koliko smo se ovih 100 godina usrećile? Koliko su nam stranice i stranice knjiga posvećenih ženskoj stvari promijenile doživljaj svijeta? I koliko je (muški) svijet promijenio doživljavanje nas samih?
Korak naprijed. Ako prihvatimo da to i jest tako, što s onim ženama koje teže onome što je bilo, "kad svatko zna gdje mu je mjesto i što činiti"?
Koliko je odstupanja – previše odstupanja? Koliko je traženja još, još – previše joškanja?
Koja je to točka gdje se susreću pravednost i zadovoljstvo? Koja je to točka gdje se smiruje ženska duša?
Antun Gustav Matoš
Jučer mi je frendica diplomirala. Odoh u obližnju cvjećarnicu kupiti joj nešto cvijeća da ne odem praznih ruku na slavlje.
Umjesto da uđem pet minuta, izaberem buket i hitam dalje, naletjela sam na cvjećarsku umjetnicu koja je bila iznimno raspložena za izlaganje svoga životnoga puta i pogleda na svijet. Detalji nisu važni (premda su me neki i, blago rečeno, šokirali). Iznenadilo me nešto drugo. U svijetu (a u to računam samo svijet s kojim sam ja u dodiru), za koji smatrah da je odavno izgubio živost, sretoh ženu koja tuguje za patrijahatom. Štoviše, jednu vrlo netipičnu ženskicu. Završila je fakultet, otvorila svoj obrt, brine sama za sebe... Živi onako kako su naše bake i majke sanjale da će jednom biti.
Prolaze mi kroz glavu sve one feminističke nevolje s rodom, postmodernističke teorije i slična glasanja. Ta žena zacijelo nije čitala kritiku heteroseksualne matrice. A i da jest, bi li drukčije razmišljala? Bi li to u njoj umanjilo želju za davnom (?!) prošlošću?
I onda se sjetim Matoša i njegovih bljezgarija o ženskoj emancipaciji. Koliko smo se ovih 100 godina usrećile? Koliko su nam stranice i stranice knjiga posvećenih ženskoj stvari promijenile doživljaj svijeta? I koliko je (muški) svijet promijenio doživljavanje nas samih?
Korak naprijed. Ako prihvatimo da to i jest tako, što s onim ženama koje teže onome što je bilo, "kad svatko zna gdje mu je mjesto i što činiti"?
Koliko je odstupanja – previše odstupanja? Koliko je traženja još, još – previše joškanja?
Koja je to točka gdje se susreću pravednost i zadovoljstvo? Koja je to točka gdje se smiruje ženska duša?
Noćna smjena
Živa sam. Zdrava sam. I zaljubljena, čini mi se. :)
A moj dear premili me natjero da nešto napišem... Što sve žene ne rade iz ljubavi, ha? :D
A moj dear premili me natjero da nešto napišem... Što sve žene ne rade iz ljubavi, ha? :D
19.05.2004., srijeda
Druga dimenzija
Probudih se ranom zorom. Danas.
Ne čudi jer sam jučer zaspala u pola četiri popodne. (Hik!)
Znate onaj umor kada se javi... Čak vas ni organizam više ne izdaje; oči su otvorene, noge grabe korak po korak, riječi izlaze kroz usta... Ali pogled! Pogled vas odaje. U glavi frcaju iskre brzinom svjetlosti, sustav se izmakao kontroli. A ipak - vi još na nogama!
Oči su, doduše, crvene, korak je nespretniji, zvuk koji izbacujete frljfljaviji, ali još uvijek funkcionirate. Kao u nekoj drugoj dimenziji. Svega ste svjesni, ali ništa ne prolazi kroz vas; sve dotičete, ali ništa ne dira vas. Čudan neki feeling. (Pitam se osjećaju li se tako nadrogirani ljudi?)
Organizam preživljava do prvog kreveta.
Ne fascinira mene toliko tijelo samo koje se bori za opstanak. Mozak! Mozak mi nikako nije jasan.
Jučer mi je bio deadline za predati neki tekst. Muke oko inspiracije danima.
Sjedneš - pa sjediš.
Jedeš, kuhaš, šetaš, pišaš i ne izlazi ti jebeni problem iz glave, ali teksta nigdje.
Prazna tikva. Zero. Ništa.
Kao da si se zakopao u crnu rupu u kojoj ljudima ne dodjeljuju ni naramak potrebitih IQ bodova.
I tako bez kraja.
Iznova, iznova, iznova... I praviš se da živiš, koristiš glavicu u neke druge svrhe, puštaš new age, veseliš se suncu, treniraš seks - sve, sve da bi organizam pridobio na svoju stranu. I svi hedonistički postupci ovoga svijeta ne diraju inspiraciju. Ko te jebe, mala!
(Hm, ma znam ja ko mene... hm... jel... ;-) ).
I onda stigne ta noć. The noć.
Frka, panika. Još jedno seksualno uvježbavanje (za opuštanje; oh, da!). Ponoć je i konačno si sama sa sobom. Organizam je izmoren (da mi je sad malo okeca ubiti...). Došla si do zida. Tijelo je već ionako nizašto. Glava još praznija. Ali moraš! Moraš.
Sjedaš.
I kreneš. I ne možeš stati. Sati idu. Jedan, dva, tri, četiri, pet... Dan je već svanuo ti ne možeš stati. Osam je sati. Moraš prestati. Moraš ići, a ne ide ti se. Glava puna ideja, prsti preskaču po tipkovnici. Ima još, ima još...! Kao da si sletio u neki drugi svijet gdje kreativnost više ne trebaju pa ga dijele samo da se riješe zaliha.
Svijet prezasićen idejama. A ti si opet marginalac. Rubni faktor. Na teret (pre)ostaloga stanovništva.
Što će ti ideje u tom svijetu gdje ideje nitko ne treba? A što radiš bezidajan u onom svijetu gdje samo to od tebe traže?
Preskačem iz jedne dimenzije u drugu. Dobro je dok mogu (pa makar se zadovoljavala i viškovima tih čudnih svjetova).
Bacam se u krevet. Povratak nazad. Budim se. Nedostaje mi inspiracije.
Već sada znam da ću se navući na tuđe svjetove k'o što sam se navukla na puno životnije stvari.
Odoh na kavu. Sad mi treba nešto zemaljsko. :-)
Ne čudi jer sam jučer zaspala u pola četiri popodne. (Hik!)
Znate onaj umor kada se javi... Čak vas ni organizam više ne izdaje; oči su otvorene, noge grabe korak po korak, riječi izlaze kroz usta... Ali pogled! Pogled vas odaje. U glavi frcaju iskre brzinom svjetlosti, sustav se izmakao kontroli. A ipak - vi još na nogama!
Oči su, doduše, crvene, korak je nespretniji, zvuk koji izbacujete frljfljaviji, ali još uvijek funkcionirate. Kao u nekoj drugoj dimenziji. Svega ste svjesni, ali ništa ne prolazi kroz vas; sve dotičete, ali ništa ne dira vas. Čudan neki feeling. (Pitam se osjećaju li se tako nadrogirani ljudi?)
Organizam preživljava do prvog kreveta.
Ne fascinira mene toliko tijelo samo koje se bori za opstanak. Mozak! Mozak mi nikako nije jasan.
Jučer mi je bio deadline za predati neki tekst. Muke oko inspiracije danima.
Sjedneš - pa sjediš.
Jedeš, kuhaš, šetaš, pišaš i ne izlazi ti jebeni problem iz glave, ali teksta nigdje.
Prazna tikva. Zero. Ništa.
Kao da si se zakopao u crnu rupu u kojoj ljudima ne dodjeljuju ni naramak potrebitih IQ bodova.
I tako bez kraja.
Iznova, iznova, iznova... I praviš se da živiš, koristiš glavicu u neke druge svrhe, puštaš new age, veseliš se suncu, treniraš seks - sve, sve da bi organizam pridobio na svoju stranu. I svi hedonistički postupci ovoga svijeta ne diraju inspiraciju. Ko te jebe, mala!
(Hm, ma znam ja ko mene... hm... jel... ;-) ).
I onda stigne ta noć. The noć.
Frka, panika. Još jedno seksualno uvježbavanje (za opuštanje; oh, da!). Ponoć je i konačno si sama sa sobom. Organizam je izmoren (da mi je sad malo okeca ubiti...). Došla si do zida. Tijelo je već ionako nizašto. Glava još praznija. Ali moraš! Moraš.
Sjedaš.
I kreneš. I ne možeš stati. Sati idu. Jedan, dva, tri, četiri, pet... Dan je već svanuo ti ne možeš stati. Osam je sati. Moraš prestati. Moraš ići, a ne ide ti se. Glava puna ideja, prsti preskaču po tipkovnici. Ima još, ima još...! Kao da si sletio u neki drugi svijet gdje kreativnost više ne trebaju pa ga dijele samo da se riješe zaliha.
Svijet prezasićen idejama. A ti si opet marginalac. Rubni faktor. Na teret (pre)ostaloga stanovništva.
Što će ti ideje u tom svijetu gdje ideje nitko ne treba? A što radiš bezidajan u onom svijetu gdje samo to od tebe traže?
Preskačem iz jedne dimenzije u drugu. Dobro je dok mogu (pa makar se zadovoljavala i viškovima tih čudnih svjetova).
Bacam se u krevet. Povratak nazad. Budim se. Nedostaje mi inspiracije.
Već sada znam da ću se navući na tuđe svjetove k'o što sam se navukla na puno životnije stvari.
Odoh na kavu. Sad mi treba nešto zemaljsko. :-)
