Probudih se ranom zorom. Danas.

Ne čudi jer sam jučer zaspala u pola četiri popodne. (Hik!)
Znate onaj umor kada se javi... Čak vas ni organizam više ne izdaje; oči su otvorene, noge grabe korak po korak, riječi izlaze kroz usta... Ali pogled! Pogled vas odaje. U glavi frcaju iskre brzinom svjetlosti, sustav se izmakao kontroli. A ipak - vi još na nogama!
Oči su, doduše, crvene, korak je nespretniji, zvuk koji izbacujete frljfljaviji, ali još uvijek funkcionirate. Kao u nekoj drugoj dimenziji. Svega ste svjesni, ali ništa ne prolazi kroz vas; sve dotičete, ali ništa ne dira vas. Čudan neki feeling. (Pitam se osjećaju li se tako nadrogirani ljudi?)

Organizam preživljava do prvog kreveta.

Ne fascinira mene toliko tijelo samo koje se bori za opstanak. Mozak! Mozak mi nikako nije jasan.

Jučer mi je bio deadline za predati neki tekst. Muke oko inspiracije danima.
Sjedneš - pa sjediš.
Jedeš, kuhaš, šetaš, pišaš i ne izlazi ti jebeni problem iz glave, ali teksta nigdje.
Prazna tikva. Zero. Ništa.
Kao da si se zakopao u crnu rupu u kojoj ljudima ne dodjeljuju ni naramak potrebitih IQ bodova.
I tako bez kraja.
Iznova, iznova, iznova... I praviš se da živiš, koristiš glavicu u neke druge svrhe, puštaš new age, veseliš se suncu, treniraš seks - sve, sve da bi organizam pridobio na svoju stranu. I svi hedonistički postupci ovoga svijeta ne diraju inspiraciju. Ko te jebe, mala!

(Hm, ma znam ja ko mene... hm... jel... ;-) ).

I onda stigne ta noć. The noć.
Frka, panika. Još jedno seksualno uvježbavanje (za opuštanje; oh, da!). Ponoć je i konačno si sama sa sobom. Organizam je izmoren (da mi je sad malo okeca ubiti...). Došla si do zida. Tijelo je već ionako nizašto. Glava još praznija. Ali moraš! Moraš.

Sjedaš.

I kreneš. I ne možeš stati. Sati idu. Jedan, dva, tri, četiri, pet... Dan je već svanuo ti ne možeš stati. Osam je sati. Moraš prestati. Moraš ići, a ne ide ti se. Glava puna ideja, prsti preskaču po tipkovnici. Ima još, ima još...! Kao da si sletio u neki drugi svijet gdje kreativnost više ne trebaju pa ga dijele samo da se riješe zaliha.
Svijet prezasićen idejama. A ti si opet marginalac. Rubni faktor. Na teret (pre)ostaloga stanovništva.
Što će ti ideje u tom svijetu gdje ideje nitko ne treba? A što radiš bezidajan u onom svijetu gdje samo to od tebe traže?

Preskačem iz jedne dimenzije u drugu. Dobro je dok mogu (pa makar se zadovoljavala i viškovima tih čudnih svjetova).

Bacam se u krevet. Povratak nazad. Budim se. Nedostaje mi inspiracije.
Već sada znam da ću se navući na tuđe svjetove k'o što sam se navukla na puno životnije stvari.

Odoh na kavu. Sad mi treba nešto zemaljsko. :-)