Dobio Hajduk prvenstvo. Nije da sam neka navijačica, ali opet mi draže da su dobili moji. Sada će oni "zgasit Playstation" kad osvoje jedno. :-)

Nekako se dogodilo da sam u isto to vrijeme čitala Pavičića, njegov posljednji roman Minuta 88. Dobra knjižica, taman za izgurati noć neželjnu sna.

Nogomet. Vječna muška tema. Namještanja, ucjene, laži – svega tu ima. Taman po mjeri. Taman da ti ne dopustiti odlaganje te hrpe slova. I koliko god ja bila svjesna činjenice kako su sve te riječi samo obična fikcija, kako se pisac zaigrao da bi zaigrao (izigrao?) i nas – uništila mi veselje oko slavlja.

Znakovit je i sličan komentar na svakoj Pavičičevoj knjizi: "Kad je nastajao, ovaj triler je bio fikcija. Već danas se doimlje poput dokumenta". (1)

Kad se sve zbroji, život postaje zakulisna igra, a pozornica puko uvježbavanje uloga. Dajte raji kruha i igara! Oduvijek ista priča.

Jebi ga, svatko dobije drukčije karte, šapne mi pripovjedač. Važno je kako odigramo partiju. Onu životnu.

Sjetih se da Fabrio u svojim romanima igra domino, Brešan šah. Pa mora da život nije ništa drugo doli – igrarija!

Ako je to uistinu tako – tko je za partiju trešete?





(1) Jurica Pavičić: Ovce od gipsa