"Prvi zadatak svake, pa i hrvatske djevojke je udaja, materinstvo, a mnoge naše djevojke uče samo zbog toga da bi – kako su bez miraza – mogle životariti bez braka i djece. Uzmemo li da se kod nas učiteljice ne smiju udavati, da je tako onemogućen silan broj brakova i omogućivana grozna depopulacija, pojačana sve većim nemoralom i strašnom amerikanskom emigracijom, može se reći da je u našim današnjim prilikama emancipacija hrvatske djevojke, pored eventualnih dobrih strana, veliko zlo, jer povećava naš inteligentni proleterijat, jer unosi u dio naše ionako slabo plaćene inteligentne produkcije jeftinu konkurenciju i, napokon, jer u zemlji, koje ionako strada zbog nerađanja, umanjuje broj brakova i time broj djece. U našim siromašnim prilikama je cilj djevojke prije svega da postane dobra mati i dobra kućanica, dobra domaćica. Tome cilju, po mom skromnom mnijenju, odgovara više dobar domaći odgoj, dok mu viša ženska naobrazba, kako se kod nas shvata i provodi, može biti tek nauštrb."
Antun Gustav Matoš
Jučer mi je frendica diplomirala. Odoh u obližnju cvjećarnicu kupiti joj nešto cvijeća da ne odem praznih ruku na slavlje.
Umjesto da uđem pet minuta, izaberem buket i hitam dalje, naletjela sam na cvjećarsku umjetnicu koja je bila iznimno raspložena za izlaganje svoga životnoga puta i pogleda na svijet. Detalji nisu važni (premda su me neki i, blago rečeno, šokirali). Iznenadilo me nešto drugo. U svijetu (a u to računam samo svijet s kojim sam ja u dodiru), za koji smatrah da je odavno izgubio živost, sretoh ženu koja tuguje za patrijahatom. Štoviše, jednu vrlo netipičnu ženskicu. Završila je fakultet, otvorila svoj obrt, brine sama za sebe... Živi onako kako su naše bake i majke sanjale da će jednom biti.
Prolaze mi kroz glavu sve one feminističke nevolje s rodom, postmodernističke teorije i slična glasanja. Ta žena zacijelo nije čitala kritiku heteroseksualne matrice. A i da jest, bi li drukčije razmišljala? Bi li to u njoj umanjilo želju za davnom (?!) prošlošću?
I onda se sjetim Matoša i njegovih bljezgarija o ženskoj emancipaciji. Koliko smo se ovih 100 godina usrećile? Koliko su nam stranice i stranice knjiga posvećenih ženskoj stvari promijenile doživljaj svijeta? I koliko je (muški) svijet promijenio doživljavanje nas samih?
Korak naprijed. Ako prihvatimo da to i jest tako, što s onim ženama koje teže onome što je bilo, "kad svatko zna gdje mu je mjesto i što činiti"?
Koliko je odstupanja – previše odstupanja? Koliko je traženja još, još – previše joškanja?
Koja je to točka gdje se susreću pravednost i zadovoljstvo? Koja je to točka gdje se smiruje ženska duša?
Post je objavljen 20.05.2004. u 16:15 sati.