Ja mrzim išarane knjige.

Danas sam uzela jednu u ruke. Netko lijepo ispocrtao sve što mu se učinilo pametnim.

Pokušavam dokučiti zašto to ljudi rade. Nameće se nekoliko odgovora:
1) jer ne zna drukčije;
2) jer mu se ne da te rečenice prepisivati po nekakvim papirima, a svidješe mu se;
3) jer ne cijeni tuđe predmete;
4) bla bla bla...

Ne šaram svoje pa tako ni tuđe knjige. I zgražam se ljudi koji to čine. Lijepo me je baka učila: pametan čovjek piše, glup pamti. Al' nitko mi ne reče što je - pametan ili glup, svejedno - onaj koji šara.

Nekad me nasmiju i komentari ispisani na okviru teksta. Češće me izbace iz takta.

Htjela ja to ili ne, markiran tekst se izdvaja i samim time nameće kao važniji. To moje čitanje učini manje osobnim, a više općim, kolektivnim. Jer onaj koji je pocrtavao, možda i ne bijaše svjestan toga, ali je nametnuo vlastitu percepciju teksta svima koji se poslije dohvatiše te iste knjige. A taj mora ili da je strašno bahat, ili je pobornik jednoumlja.

Moj um, neka je i jednini kojeg imam (mali moj jednoumnik :-) ), tada odbija suradnju. Jer takvu knjigu iščitava parcijalno, pamti nametnuto, izvlači već izvučeno.

Ja mrzim išarane knjige!