Postoji gospođica koja igra značajnu ulogu u mom životu. Zove se Literatura. Katkad joj i tepam: Lite moja. Ako me razljuti onda postaje gospođa TorTura.

Nas dvije smo se spetljale prije puno godina. Kako to već u prijateljstvima biva, ponekad smo se kačile, češće bile sklone jedna drugoj.
Vučem je sa sobom kud god stignem (što to nije odlika najodanijega prijateljstva? :-) ); u kupaonicu, po tramvajima, na izlete, ljetovanja. Ma nikad je ne zaboravim. Baš je, onako, iskreno dječje volim.

Pokucala mi je na vrata kad sam bila majušna zbunjena klinka, dovukla sa sobom nekoga Peru Kvržicu i pripadajuću družbu i od onda me banditski opsjeda.

Nikad nije bila pretjerano nezadovoljna tretmanom koji joj poklanjam, ta Lite moja. Sve do jednoga dana.

A za sve je kriva jedna obična, turska kavica.

Cijelo popodne posvetih Njoj (ponekad pomislim da sam je stvarno razmazila). Družile smo se uzajamno guštajući dok gospodinčić moga života nije pokucao na vrata, ukrao mi poljubac i zaželio okus dobre razbuđujuće kave. Ja rekoh:
- Može, ionako obožavam miris, pravi afrodizijački, te kofeinske nesretnice.
Gospođica Literatura je ostala osamljena posljednjih 20-ak stranica knjige.

Kavica se odužila, ja pažnju usredotočih na neke opipljivije stvari ne misleći kako će tih pola sata izazvati pravu pobunu na oronulim policama moje sobe.

Predvečerje je brzo doletjelo, kava se već ohladila. Dragome sam udijelila posljednju pusicu, spakirala ga kući, brzinski se spremila, gospođicu L. ubacila u torbu i požurila na kasno, skoro-pa-noćno, predavanje na fakultetu. Nedostajalo je vremena za te posljednje stranice; ova razmaženica, a u torbi je postala prava gđa TorTura, nije nimalo surađivala. Ne htjede prišapnuti što sam propustila. Nije mi preostalo ništa drugo doli se sakriti u posljednju klupu dvorane Filozofskoga fakulteta i praviti nevidljivom. Al' te fore nikad ne uspjevaju kada se svojski potrudiš. Prokljuva te ženska intuicija. Profesorica izusti moje ime. Zamuckivajući objasnim da mi je posljednjih 20-ak stranica knjige teška nepoznanica . Predavačici to nije bilo dovoljno i zapili me o razlozima ne-čitanja. Prepričam poslijepodnevnu životnu sličicu naglašavajući važnost slatkog poljupca i mirisa turske kave. Činilo se da je shvatila; kimnula je glavom, teatralno mi podarila nekoliko trenutaka tišine i onako blago ljudski, baš ženski odvratila:
- Između muškarca i Literature, ja nikad ne bih odabrala muškarca.