28.09.2005., srijeda
Ružno pače
Pretpostavljam da većina vas zna priču o ružnom pačetu? Kaže mi mama da sam ja kao klinka ridala svaki puta dok sam gledala taj film ili mi je netko čitao priču.
Dakle, prvo je malo pače ružno, pa ga nitko neće u blizini (čak ni vlastita majka), tužan sam tumara, bez prijatelja i ikoga tko bi se družio s njim... a onda se pretvori u prekrasnog labuda. Budući da bajke obično završavaju samo s lijepim krajem bez puno objašnjavanja što se kasnije točno dogodilo, ne znamo kako se kasnije labud snašao i kako je živio. Ali se pretpostavlja da je sve kasnije bilo med i mlijeko, svi su se opet htjeli družiti s njim, našao si je zgodnu (naravno) labudicu i imali su tucet malih slatkih, lijepih (naravno) pačića, a onda i unuka-pačića...
A što se događa u našem stvarnom okruženju s ružnim pačetom, i to obrnutim redoslijedom priče. Tako da je pače prvo slatko i prekrasno, onda se u pubertetu pretvoti u navodno strašno ružnog labuda, nitko ga ne želi, svi mu se rugaju i smiju?
E, pa labud se jako razočara, povuče u sebe, a utjehu počne tražiti u glazbi, alkoholu, seksu i drogi.
Tu istinitu priču sam pročitala nedavno u nekom starijem broju jednog ženskog časopisa koje često volimo pljuckati, ali ih povremeno prelistavamo. I u kojima se po meni, osim žutila, mogu naći i poneki dobri tekstovi o životu nekih slavnih, uglavnom preminulih osoba. No dobro, samo kratka opaska o tome.
Nego, znate li možda o kome sam čitala?
O legendarnoj rock pjevačici Janis Joplin. I, iako sam znala ponešto o njezinom životu, nisam pojma imala da su je tako stavljali na križ zbog toga što je po mjerilima većine Amerikanaca, bila ružna. Već su u srednjoj školi počeli problemi tog tipa, a nakon što su je kolege studenti izabrali za najružniju osobu u campusu odlučila je zauvijek otići iz rodnog Texasa.
I sama je izjavljivala kako ju to sve strašno boli i kako pati jer je ružna.
Umrla je u 27. godini života, od prevelike doze heroina (kažu slučajno, a ne namjerno), narušenog zdravlja, od neurednog života koji je vodila. Sama. I ružna.
Ne znam je li to neki sindrom američkog društva, ali barem po filmovima mogu vidjeti da su posebno srednjoškolci strašno okrutni prema svakome tko je drukčiji. Znam da je i u drugim društvima slično… ali baš to smatram strašnim.
Naime, znam i sama ponekad od svoje prijateljice i nekih ljudi oko sebe čuti kako o nekim osobama uvijek pričaju samo iz tog segmenta tj. kako je ta osoba strašno ružna, pa je pravo čudo da ima dečka, ili se udala i ima dijete...ili o jednom našem školskom kolegi koji je postao vrsni glazbenik, ali će se o njemu naprije pričati kao o prasičastom tipu s čevapima od prstiju ?!?
Jasno mi je da čovjek nekada sa svojim najbližima prokomentira nečiji izgled, ali da takve stvari postanu glavni dio priče o nekome, to mi ne ide u glavu.
Najprije zato što ljudi na svoj izgled mogu samo dijelom utjecati, i to najviše u području zdravlja, održavanja kondicije, bolje prehrane, pa onda viška ili manjka kila, zatim stilom odijevanja i sl.
Ali crte lica, veličinu udova, visinu i još neke atrubute ne možemo mijenjati. I zaista je blesavo optuživati neke ljude zato što, po našim subjektivnim mjerilima, oni nisu ljepši, tim više što za to nisu odgovorni i ne mogu na to utjecati.
Ali okruženje tu očito stvara neka nevjerojatno čvrsta mjerila. Ili su to samo pojedinci - pretpostavljam oni ljepši?
Ja sam još kao dijete od svog starijeg brata pobrala dijelom valjda tu neku pubertetsku spiku, pa kako se on uvijek debelim ljudima obraćao tim atributom u nazivu ili nadimku, a oni njemu odgovarali nekim drugim koji su kod njega izvan standarda, tako sam i ja znala reći nekom debelom "Bok debeli".
Isto tako sam sama sebi znala jednako tako udijeliti naziv nekog mog manjkavog tjelesnog atributa. Moja druga prijateljica, borac za ljudsko dostojanstvo, me upozorila na to i s vremenom sam prestala to raditi. Mene osobno takvi tipovi razgovora s dobrim prijateljima na nivou zezancije nisu smetali. I normalno mi je da se povremeno zezamo na svoj račun, u bilo kojem području života.
Ali takvo maltretiranje i osude nepoznatih ljudi, nimalo dobronamjerne ili duhovite koje onda mogu dovesti do teških patnji i poremećaja, smanjenom kvalitetom života - a zašto?
Nije li vama okrutno to da eliminiramo ljude iz naše okoline zato što su po nekim vražjim mjerilima, ružni? Nisu nam dovoljni ratovi, glad u svijetu, prirodne katastrofe, već se moramo ubijati međusobno i na toj razini.
Neću pisati o forsiranju ljepote, vitkosti i sl. već želim upozoriti na ljudsko dostojanstvo s jedne strane. I ljudsku zloću, ograničenost ili slabost s druge strane.
Jasno da svatko od nas želi imati kraj sebe nekoga tko mu je zgodan, da sam želi zadovoljiti neke svoje standarde ljepote i da je predivan osjećaj kada vam svi za dijete kažu kako je prekrasno, lijepo i sl. ali to nije bit, to nije poanta priče.
Roditeljske priče su posebne. S jedne strane ćete čuti roditelje kako im njihovo dijete nikada ne može biti ružno (ja sam za svoje to rekla nekih mjesec dana nakon poroda, iako je sada preslatka), a s druge strane će ti isti ljudi bez pardona popljuvati izgled druge djece.
Kako bilo, svaki čovjek se rodi kao malo biće i želi biti voljeno i dio ovoga svijeta. Koji je lijep i strašan u isto vrijeme. Nemojmo ga činiti još strašnijim i čuvajmo svoju i tuđu unutarnju ljepotu - jer ona ostaje zauvijek. I nekda mi je stvarno drago da umiremo i da nam se ti naši mali hramovi tijela raspadaju. Jer bojim se i pomisliti kakav bi svijet bio da su i oni vječni.
|
- 16:01 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
22.09.2005., četvrtak
Petoljetka
Danas Savršeni i ja imamo petu godišnjicu braka...Jednom ne tako davno napisala sam priču o nama, ali ju moja racionalnija polovica ne želi dijeliti ni sa kim...
Otkriti ću samo da je petoljetka bila uspješna, pa se javljam našim političarima ako trebaju zanesenu reformatoricu katoličkog miljea i inžinjera sportskog duha da isprobaju varijantu za sveopći boljitak...
Gibamo na sastanak u restoran točno u podne...
Pozdrav svima
od
udarnice, brigadira i pionirke
|
- 11:03 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
18.09.2005., nedjelja
Tata, kupi mi auto…
... bicikl i romobil, kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil… Neki su ovu pjesmicu slusali možda u djetinjstvu, ali vjerujem da ste ju čuli barem posredno.
Eto i naša mala djevojčica je kao i većina djece puna, za sada manjih, želja. Iako se po količini novaca koje bi roditelji mogli iskrcati kada bi kupovali sve novotarije i trendovske igračke, baš i ne bi moglo govoriti o nekim malim iznosima.
Premda ne radimo neku podjelu na igračke za djevojčice i dječake, naša se mala djevojčica osim u bagere zaljubila u sve vrste lutaka koje izgledom sliče na novorođene bebe i naravno pripadajućih artikala za iste. A danas stvarno možete naći svu moguću opremu za njih, jer industrija je odavno shvatila da su roditelji male djece stvoreni da im se iskamči što više lakše ili teže zarađene plaće na neke minijaturne krpice, kahlice, kolica, dudice, krevetiće, kuhinjice i ostale potrepštine bez kojih niti jedna pristojna lutka danas ne može dostojno obitavati na ovoj planeti.
Osim što ponekad kupimo i neku novu igračku, dobivamo ih od starijih sestrični i prijatelja, mi smo to riješili tako što bezobrazno skupe stvari (kao nova baby born beba od 70 Eura) kupujemona sajmovima (čiji je strastveni posjetilac mama oduvijek bila) za djecu ili prodavaonicama rabljenih igračaka. I jednih i drugih u Beču ima puno. Osim toga u centrima za roditelje i djecu koje ima svaki kvart, dva puta godišnje se organiziraju sajmovi i ljudi dolaze prodavati stvari koje su njihova djeca prerasla ili igračke s kojima se ne igraju. Cijene tih stvari su stvarno niske, a roba je uglavnom u vrlo dobrom stanju. Jedina moja primjedba ide na robu kupljenu u komisionim prodavaonicama je ta što stvari uredno imaju miris dima cigareta, pa sve treba odmah dobro oprati,a s plastike i po nekoliko puta dok se miris ne izgubi potpuno… Ali Bože moj… sve ima svoju cijenu.
Nego, ono što mene nekako u čitavoj priči o tome zbunjuje je činjenica da Austrijanci koji imaju bolji standard od Hrvata, stvari više cijene, spremni su ih ići prodavati za trećinu ili desetinu cijene, iako dobro zarađuju i nije im to neophodno za život.
Ne znam jeste li gledali odličan putopisni serijal Idemo na sjever Gorana Milića na HTV-u, ali on je isto primjetio kako sjevernjaci uče svoju djecu tom principu da sami zarade svoje novce, pa makar i prodavajući svoje stare igračke. I da im poklanjaju uglavnom obrazovanje ili neko drugo sredstvo kojim će sami naučiti stvoriti svoju budućnost. A ne da od roditelja samo dobivaju prvo najnovije modele autića, pa zatim mobitela, pa motora… I naravno što je obitelj imućnija, to djeca više imaju. A mentalitet naših ljudi je takav da se ne cijeni onaj koji nešto zna sačuvati, popraviti ili sam sklepati već onaj koji ima zadnji model … bilo čega. Pa se onda i oni slabijeg imućnog stanja moraju potrgati da i njihovo dijete ima barem dio onoga što imaju njegovi bogatiji prijatelji, e nebi li se dijete lišilo frustracija i raznih drugih obilježja drugorazrednosti.
Ne znam u kojoj je od sjevernih zemalja Milić tada bio (mislim u Finskoj) kada je razgovarao s mladim poduzetnikom koji mu je rekao kako ne vozi neki poseban auto, jer bi mu se svi smijali da mu firma ne posluje dobro ili da nema neke zalihe sa strane za poslovanje, a da sav novac ulupa u zadnji model nekog auta.
Ili Danac koji je govorio o određenoj kulturi neisticanja bogatstva kako kod sebe ili svoje djece koja izvana izgledaju kao i ostali vršnjaci. I nisu dobili auto za osamnaesti rođendan. Ali je poklonio svojoj djevojčici putovanje oko svijeta da upozna druge kulture i zemlje… Nije ni Danac cicija...
Ili nedavna otmica kćerke najbogatijeg nizozemskog poduzetnika…Jeste možda vidjeli taj kvart gdje ona živi? To su one poznate amsterdamske kuće od cigle u nizu koje izvana uopće na odaju dojam nikakvog posebno ekskluzivnog mjesta…
Toliko od tatinim djevojčicama na sjeveru.
Južnije, u jednom drugom odličnom serijalu dokumentaraca Roberta Knjaza, naš purgerski gradonačelnik je između dva zalogaja domaćeg pršuta lijepo objasnio voditelju i svekolikoj raji kako je on svojoj princezi za punoljetnost kupio auto, jer je ona jako dobra djevojčica i odlična učenica. Na konstataciju voditelja kako ima i drugih dobrih i vrijednih djevojčica koje ne mogu dobiti auto od očeva, gospon je samo ponovil kako je ona to zavrijedila.
Moje pitanje je treba li djeci davati sve, pa maker si to i mogli priuštiti? Je li moguće da djeca nauče cijeniti stvari ako se nikada ni za što nisu sami potrudili?
Normalno je da čovjek želi svom djetetu bolje i više i zašto mu ne bi poklonio ako ima. Samo po sebi to nije ništa loše. Ali je sigurno loše ako to postane glavni princip odnosa roditelj-dijete.
I pitam se bi li ponekad trebali djetetu odbiti kupnju neke stvari, jednostavno zato da nauči kako se nositi s frustracijam od malena? Jer će jednoga dana sigurno doći netko tko će mu reći kako mu nešto ne želi ispuniti, pa će to biti teška drama za nekoga tko je naučio sve uvijek dobiti. Mislim da se i takve stvari uče.
Nego, biti će veselo ako djevojčica dođe Savršenom za kojih petnaestak godina sa stihovima pjesmice na ustima… Tata, kupi mi auto…Mislim da znam i odgovor…
Nadam se da će ipak umjesto tog zahtjeva dobiti nešto slično onome što je ova djevojčica poklonila svom tati.
|
- 23:51 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
13.09.2005., utorak
Ni o čemu...
Dakle kao što naslov sugerira neću pisati ni o čemu posebno tj. tematski, već kako mi navre. Mislim da bi posebnu pažnju trebalo i inače u životu posvetiti tim "ni o čemu" mislima, rečenicama, slikama i dr. Obično se iza njih krije ono "nešto" i zapravo bitno.
Ajd, baš da vidimo....
Dakle, ako krenem ni od čega, rekla bih prvo da je jesen (iako ne kalendarski) stigla kako u moj grad, tako i u moju nutrinu. Osjećam se malo požutjelo, misli mi padaju na pamet otprilike u jednakom broju kao i lišće s drveća...
Lutaju tako nekim predjelima nestvarnosti i zamišljaja, vrte se u krugu nekih već proživjenih situacija, prevrću se s jednog mjesta na drugo, zamišljam ih i u nekoj virtualnoj budućnosti...ali to navodno nije stvarnost.
Stvarnost je da sam jučer stavila doljnji dio fiksnog aparatića za zube, da me steže čitava čeljust, da je danas padala kiša iako je istovremeno Sunce sjalo svom svojom babljeljetnom snagom...i da osjećam promjene...
Jeste li se ikada zapitali (ovo nema veze s prethodnim rečenicama - vidi naslov) cijene li ljudi oko vas vaše talente, rad i napor samo kada ih i netko drugi (obično s više instance) prepozna i objavi kao vrijedne? Ili je ljudski da ljude u svojoj blizini doživljavamo kao svoju svakodnevicu, kao nešto što se podrazumijeva, i iako cijenimo što rade, posebna pohvala i podrška stižu nakon gore navedenog prepoznavanja od nekog drugog? Što bi značilo da ostajete neprepoznati ako to netko "važan" ne prepozna
Jesu li stavovi u životu samo stvar percepcije, bez obzira na vanjske okolnosti? Stavite dvije osobe u isti grad, dajte im isti posao...jedna će možda biti jako zadovoljna, a druga potpuno nesretna...Pa se smatra da je stvar u nama samima, u našim već stvorenim slikama....
A to je ono baš nešto o čemu tako malo znamo i govorimo...Raspredaju se razni principi i načini za pronalaženjem boljeg posla (postoji nevjerojatan broj stranica ispisanih sa raznim savjetima i obrascima), tečajevi za usavršavanje, prekvalificiranje...
Znanja su dobra, ali ne znače puno za osobnu sreću, zar ne? Bolje rečeno, beskorisna su ako ih čovjek zna samo kao teoriju koju ne primjenjuje u svom životu.
To je onda jedan veliki raskorak između stavova i djela, rupa u koju se pada...A opet s druge strane potpuno dosljedni ljudi su nekada tako naporni i predvidivi, pomalo dosadni. Možda je stvar u dosljednosti s osjećajima, ali i oni znaju biti nekda ovakvi, nekada onakvi...
A možda je ovo sve bez veze u usporedbi s činjenicom koju sam čula neki dan od svoje susjede Gruzijke koja mi kaže kako penzija tamo iznosi 12 Eura i kako je to dostatno za hranu od nekoliko dana...Što je stvarnost tim ljudima tamo? Muče li ih ovakva raspredanja?
Ipak ja mislim da osjećaji, misli i ideje vode uvijek u konkretan svijet. Gledala sam film o Hitleru, čini mi se nevjerojatnim da jedan takav mali histerik uspjeva zavesti tolike ljude i navesti jednu sljedbenicu da otruje svoje četvero djece (ne zanemarujem miljune drugih žrtava, već ovo ističem jer je obrađeno u filmu)...Ovako sa suradnicima, posebno u početku rata, bio je srdačan i čak topao...Očito je znao dobro prodati svoj proizvod, što bi se reklo današnjim rječnikom. Realizacija je bila stravična, ali i nekako zamagljena, opet ideologijom...
Pa ako neke naše male privatne ideologije utječu negativno na druge, nismo li opet neki mali Hitleri puno manjih razmjera, ali možda pogubnih za makar I nekoliko ljudi u svojoj okolini?
Bez brige, ništa mi se negativno ne događa, jednostavno razmišljam, možda se pokušavam mijenati na bolje, biti dosljedna, ali ne I opasna za okolinu…
Ili jednostavno pišem…ni o čemu posebno
|
- 20:09 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
08.09.2005., četvrtak
Bolest...
me malo sašila u zadnje vrijeme. To jest , poprilično. Pokupila sam neku opaku anginu zbog koje sam i pod antibioticima i pod temperaturom i groznicom i pod tabletama protiv bolova. A nakon neuspjele intervencije doktora opće prakse, danas je stvar u ruke uzeo otorinolaringolog i dao neke nove antibiotike, nove tablete protiv bolova, novu tekućinu za grgljanje...ah, nadam se da ću i ja biti opet stara-nova.
Nego, u takvim trenucima me uvijek zaokupljaju misli o zdravlju, sreći i sličnim stvarima koje mi se valjda čine nekako u pomanjkanju.
Iako baš ne stignem puno misliti, jer djevojčicu je nakon dva dana tata morao prepustiti dalje meni, ipak u trenucima kada ona spava, a tablete protiv bolova djeluju, pomislim si kako ona ovisi potpuno o mom zdravlju (barem dok tata radi, a to je većinu dana). I onda me ulovi tjeskoba. Jer ona bi skakala, valjala se , igrala, išla van...a ja ništa ne mogu, jedva nosim sebe na nogama. I znam da bi bilo bolje da ne izlazim van, već da ležim i odležim, ali mi bude žao gledati nju kako stoji pred vratima, spremna s ruksakom na leđima i govori "Ajde, mama, idemo" . I onda šiknem još jednu tabletu protiv bolova, skupim ostatke snage i odem s njom u park, to magično mjesto njezine najveće sreće....
Što rade ostali bolesni ljudi koji imaju djecu? To je pitanje koje mi se isto vrti u glavi...
Pa dajte da čujem...
Monoanginuša
|
- 15:03 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
02.09.2005., petak
Ribarenje i ribarsko prigovaranje
Franc, si pomislil da je konačno na red došao i post o ribičiji? Pa, spomenuti ću i to, ali ovo je više tekst o prigovaranju nego o ribarenju, a sve skupa začinjeno jednim fišom od primorsko-dalmatinskog mentaliteta...Pa krenimo redom.
Novalja ima kao i svako malo veće mjesto na moru, svoju ribarnicu. Iskreno, ja ju obično vidim samo u večernjim satima kada se pretvara u brzi lanac prehrane na bazi pržene ribe i krumpirića, na žalost s godinama sve lošiji. Budući da je naša gomila jako uspavana obično se gospon svekriv uputi prema tom mjestu u ranim jutarnjim satima.
Tako je bilo i ove godine. I uvijek se vrati s nekom prigodnom ribičkom pričom. Jer gospon je i aktivni ribič. Tako je jedno jutro došao po neku ribu (dva puta sam ga pitala o kojoj se ribi radi i zaboravila) koja je koštala kila pedeset kuna. I on se malo iznenadio toj cijeni, jer ih u Zagrebu na placu zna kupiti po nižoj. I baš tada se pojavio neki inspektor u rbarnici i odjednom su kraj riba osvanule napisane cijene, koje su sada bile znatno niže. Tako su njegove željene ribice koštale sada 35 kunića. Pa ih je svekrivi zgrabio, spekao na roštilju, a mi ih pojeli (iako sam zaboravila koje su bile). To me podsjetilo na jednu zgodu od prije nekoliko godina, mjesto radnje isto. Naime, jedan njemački turist u invalidskim kolicima je htio kupiti ribu direktno od ribara s broda kao i ostali, uglavnom domaći kupci. Ja sam se našla u blizini i čula kako je njemu ribar odvalio duplo veću cijenu za srdelice i prišla sam brodu pod izlikom da ću prevoditi jer je turistu zanimalo i kako ih je najbolje pripremiti i onda kao usput sam pitala koliko koštaju. Barba je opet cijenu vratio u normalu...
I tu mi onda dođe poriv za mojim vječnim čuđenjem ljudskoj bahatosti, gramzljivosti i laganju. Sigurna sam da ima dobrih i poštenih barba, da ima vrijednih i pristojnih domaćina u tom našem turizmu...ali onako u globalu gledano obično naiđem na ove druge. I onda su mi fascinantne one podjele tih naših ljudi na «bolje» i «lošije» turiste. Da nema mora i sunca, malo bi ti bilo kakvi turisti mogli dobiti pride, svi su oni super dobri s obzirom na sadržaj i uslugu koju dobivaju. A te nacističke podjele samo dokazuju da se radi o bahatim davateljima usluga koji nisu naučili ništa o pristojnom ophođenju, vrednovanju ljudi po njihovom ponašanju i kulturi, a ne samo rasipanju novcima.
A onda me još više fasciniraju turisti koji na televiziji mahom odgovaraju kako su ljudi predivni, gostoljubivi i sl. Sad, ili se radi o nekim mazohističkim primjercima ili su ljubazni domaćini pod smješkom izgovorili hrpu ironičnih pogrda koje strranci zbog jezične barijere nisu razumjeli, pa su se svi smijali, jedni ljubaznosti, a drugi vlastitim ironičnim pošalicama na račun lakovjernih turista.
S obzirom da nemam tu jezičnu barijeru, čula sam ove godine dva puta u jednom danu provalu agresije i nekulture, na pragu svog doma tj djedovine.
Budući da familija pokušava odmotati konce naslijeđa i podjele imovine koja je još na čukundjedu, uputio se naš obiteljski čopor u razgledavanje tih još nepodijeljenih zemljišta. Komada tri, nedaleko od mora, u kvartu novoizgrađenih kuća došljaka i nešto manje starosjedioca. I kaže gospon otac kako na svakom ima i po nekoliko smokava, pa ćemo i to odmah pobrati. I krenemo mi tako po kamenom puteljku i već nadomak prvog zemljišta iz ogromne kućerine gastičke gradnje i registarskih tablica na autu, iz kuće izjuri zajapurena gospođa srednjih godina i počne se derati na nas: « Tamo nema nikakva staza, nema tamo ništa za vas, ajde, ajde, vratite se otkuda ste i došli». Gospon otac samo mirno odgovara kako tu gdje idemo ima nešto naše, a ja joj objašnjavam da smo domoroci i da idemo na svoju zemlju. Ona odgovara u stilu kako nije znala i sl. A zakaj bi i morala znati? Jedino što treba znati je pristojno odzdraviti na naš pozdrav i ako ju baš jako muči što hodamo kraj njezine velebne doseljeničke nastambe, pristojno priupitati može li nekako pomoći ako nešto tražimo. Ali ne, «baba Žumberačka» je morala prvo izliti svoju nekulturnu žuč kao najnormalniji početak komunikacije.
Nakon epizode s babom iz Žumberka, uslijedila je jedna s malim napuhanim domorodačkim pjetlićem, kuća do BŽ.
Naime, nakon kojih sat vremena smo se vraćali iz obilaska po našim zemljištima s punim vrećicama smokava koje smo tamo ubrali. S takvom nevjerojatnom agresijom i prijetnjama kako će nam poderati te vrećice pune smokava (jer je mislio da smo neki turisti, a komunikacija pristojih pitanja i provjere identiteta je zamagljena stavom gazde u svom kvartu) počeo je odmah vrijeđati...Kako smo sestra i ja išle za muškim dijelom (od stresa smo zaboravile jednu vrećicu smokava. pa smo se nakon kraće prepirke tko će proći kraj kuće babe Žumberačke uputile zajedno po nju) nismo znale što su mu oni odgovorili i jesu li što objašnjavali, a meni se više nije dalo drugi puta nekoj bahatoj faci recitirati kako idemo na svoju zemlju i bremo svoje smokve i sl...pa smo samo pristojno pozdravile, a pijetlić nas je zajapureno pogleda, nešto promrmljao i nastavio svoju psovačinu.
Najbolje od svega je što su smokve i na našim zemljištima i po putu već bile raaspucane i popadale jer ih nitko nije ubrao. Mali zajapureni bikić je radije svu svoju energiju utrošio na deračinu na one koji ih nisu bili lijeni pokupiti, umjesto da ih sam pobere...Ali neka radije propadne, on je ipak gazda, barem po kukurikanju u dvorištu.
Ja sam se nakon tih dviju epizoda u razmaku od kojih sat vremena osjećala prilično loše. U svojoj zemlji, u kraju svojih predaka, među svojim zemljacima. Tako loše sam se samo jednom u pet godina osjećala ovdje u zemlji navodno jako hladnih i netrpeljivih Austrijanaca.
Toliko o prigovaranju.
Kaj se ribičije tiče, gospoda otac (vječna pratnja ribičima) i svekar su se nakon poludnevnog prženja na nekom jezeru nedaleko Paga vratili s praznim kantama i otiscima od pijavica po nogama, sunčanicom, ubrzanim lupanjem srca i sveopćom iznemoglošću...a pokušaji na moru nisu urodili boljim plodom. Unatoč savjetovanju s drugim ribičima, pričama o «boljim» i «lošijim» mamcima (da turisti nebi bili iznimke ovakvih kategorizacija), proučavanju dubine mora i sl.
Na kraju je gospon svekrivi zaključio kako je najbolje baciti vršu u Staroj Novalji (duboko more) i u jutro je pokupiti. Iako jedva nazirem poriv za ribičijom, upitala sam ga ipak gdje je tu onda čar nekog sportskog nadmetanja ribe i ribiča, neke borbe (pod dojmom romana Starac i more) i onda pobjede ili ulova....
Možda je ipak poanta samo uloviti ribe, bez obzira na način...isto kao što je bitno zaraditi novce...Jesmo li svi pomalo postali ribiči nekih vlastitih snova i pritom zaboravili na poštenu borbu, uljuđenost, prihvaćanje drugih ...riba i ljudi
Tko će ga znati...idem odmahati s perajom u zemlju snova gdje još uvijek mogu odsanjati svoju prekrasnu domovinu s prekrasnim ljudima dok spavam u zemlji nekih dalekih stranaca...
|
- 00:12 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
|