Pretpostavljam da većina vas zna priču o ružnom pačetu? Kaže mi mama da sam ja kao klinka ridala svaki puta dok sam gledala taj film ili mi je netko čitao priču.
Dakle, prvo je malo pače ružno, pa ga nitko neće u blizini (čak ni vlastita majka), tužan sam tumara, bez prijatelja i ikoga tko bi se družio s njim... a onda se pretvori u prekrasnog labuda. Budući da bajke obično završavaju samo s lijepim krajem bez puno objašnjavanja što se kasnije točno dogodilo, ne znamo kako se kasnije labud snašao i kako je živio. Ali se pretpostavlja da je sve kasnije bilo med i mlijeko, svi su se opet htjeli družiti s njim, našao si je zgodnu (naravno) labudicu i imali su tucet malih slatkih, lijepih (naravno) pačića, a onda i unuka-pačića...
A što se događa u našem stvarnom okruženju s ružnim pačetom, i to obrnutim redoslijedom priče. Tako da je pače prvo slatko i prekrasno, onda se u pubertetu pretvoti u navodno strašno ružnog labuda, nitko ga ne želi, svi mu se rugaju i smiju?
E, pa labud se jako razočara, povuče u sebe, a utjehu počne tražiti u glazbi, alkoholu, seksu i drogi.
Tu istinitu priču sam pročitala nedavno u nekom starijem broju jednog ženskog časopisa koje često volimo pljuckati, ali ih povremeno prelistavamo. I u kojima se po meni, osim žutila, mogu naći i poneki dobri tekstovi o životu nekih slavnih, uglavnom preminulih osoba. No dobro, samo kratka opaska o tome.
Nego, znate li možda o kome sam čitala?
O legendarnoj rock pjevačici Janis Joplin. I, iako sam znala ponešto o njezinom životu, nisam pojma imala da su je tako stavljali na križ zbog toga što je po mjerilima većine Amerikanaca, bila ružna. Već su u srednjoj školi počeli problemi tog tipa, a nakon što su je kolege studenti izabrali za najružniju osobu u campusu odlučila je zauvijek otići iz rodnog Texasa.
I sama je izjavljivala kako ju to sve strašno boli i kako pati jer je ružna.
Umrla je u 27. godini života, od prevelike doze heroina (kažu slučajno, a ne namjerno), narušenog zdravlja, od neurednog života koji je vodila. Sama. I ružna.
Ne znam je li to neki sindrom američkog društva, ali barem po filmovima mogu vidjeti da su posebno srednjoškolci strašno okrutni prema svakome tko je drukčiji. Znam da je i u drugim društvima slično… ali baš to smatram strašnim.
Naime, znam i sama ponekad od svoje prijateljice i nekih ljudi oko sebe čuti kako o nekim osobama uvijek pričaju samo iz tog segmenta tj. kako je ta osoba strašno ružna, pa je pravo čudo da ima dečka, ili se udala i ima dijete...ili o jednom našem školskom kolegi koji je postao vrsni glazbenik, ali će se o njemu naprije pričati kao o prasičastom tipu s čevapima od prstiju ?!?
Jasno mi je da čovjek nekada sa svojim najbližima prokomentira nečiji izgled, ali da takve stvari postanu glavni dio priče o nekome, to mi ne ide u glavu.
Najprije zato što ljudi na svoj izgled mogu samo dijelom utjecati, i to najviše u području zdravlja, održavanja kondicije, bolje prehrane, pa onda viška ili manjka kila, zatim stilom odijevanja i sl.
Ali crte lica, veličinu udova, visinu i još neke atrubute ne možemo mijenjati. I zaista je blesavo optuživati neke ljude zato što, po našim subjektivnim mjerilima, oni nisu ljepši, tim više što za to nisu odgovorni i ne mogu na to utjecati.
Ali okruženje tu očito stvara neka nevjerojatno čvrsta mjerila. Ili su to samo pojedinci - pretpostavljam oni ljepši?
Ja sam još kao dijete od svog starijeg brata pobrala dijelom valjda tu neku pubertetsku spiku, pa kako se on uvijek debelim ljudima obraćao tim atributom u nazivu ili nadimku, a oni njemu odgovarali nekim drugim koji su kod njega izvan standarda, tako sam i ja znala reći nekom debelom "Bok debeli".
Isto tako sam sama sebi znala jednako tako udijeliti naziv nekog mog manjkavog tjelesnog atributa. Moja druga prijateljica, borac za ljudsko dostojanstvo, me upozorila na to i s vremenom sam prestala to raditi. Mene osobno takvi tipovi razgovora s dobrim prijateljima na nivou zezancije nisu smetali. I normalno mi je da se povremeno zezamo na svoj račun, u bilo kojem području života.
Ali takvo maltretiranje i osude nepoznatih ljudi, nimalo dobronamjerne ili duhovite koje onda mogu dovesti do teških patnji i poremećaja, smanjenom kvalitetom života - a zašto?
Nije li vama okrutno to da eliminiramo ljude iz naše okoline zato što su po nekim vražjim mjerilima, ružni? Nisu nam dovoljni ratovi, glad u svijetu, prirodne katastrofe, već se moramo ubijati međusobno i na toj razini.
Neću pisati o forsiranju ljepote, vitkosti i sl. već želim upozoriti na ljudsko dostojanstvo s jedne strane. I ljudsku zloću, ograničenost ili slabost s druge strane.
Jasno da svatko od nas želi imati kraj sebe nekoga tko mu je zgodan, da sam želi zadovoljiti neke svoje standarde ljepote i da je predivan osjećaj kada vam svi za dijete kažu kako je prekrasno, lijepo i sl. ali to nije bit, to nije poanta priče.
Roditeljske priče su posebne. S jedne strane ćete čuti roditelje kako im njihovo dijete nikada ne može biti ružno (ja sam za svoje to rekla nekih mjesec dana nakon poroda, iako je sada preslatka), a s druge strane će ti isti ljudi bez pardona popljuvati izgled druge djece.
Kako bilo, svaki čovjek se rodi kao malo biće i želi biti voljeno i dio ovoga svijeta. Koji je lijep i strašan u isto vrijeme. Nemojmo ga činiti još strašnijim i čuvajmo svoju i tuđu unutarnju ljepotu - jer ona ostaje zauvijek. I nekda mi je stvarno drago da umiremo i da nam se ti naši mali hramovi tijela raspadaju. Jer bojim se i pomisliti kakav bi svijet bio da su i oni vječni.
Post je objavljen 28.09.2005. u 16:01 sati.