me malo sašila u zadnje vrijeme. To jest , poprilično. Pokupila sam neku opaku anginu zbog koje sam i pod antibioticima i pod temperaturom i groznicom i pod tabletama protiv bolova. A nakon neuspjele intervencije doktora opće prakse, danas je stvar u ruke uzeo otorinolaringolog i dao neke nove antibiotike, nove tablete protiv bolova, novu tekućinu za grgljanje...ah, nadam se da ću i ja biti opet stara-nova.
Nego, u takvim trenucima me uvijek zaokupljaju misli o zdravlju, sreći i sličnim stvarima koje mi se valjda čine nekako u pomanjkanju.
Iako baš ne stignem puno misliti, jer djevojčicu je nakon dva dana tata morao prepustiti dalje meni, ipak u trenucima kada ona spava, a tablete protiv bolova djeluju, pomislim si kako ona ovisi potpuno o mom zdravlju (barem dok tata radi, a to je većinu dana). I onda me ulovi tjeskoba. Jer ona bi skakala, valjala se , igrala, išla van...a ja ništa ne mogu, jedva nosim sebe na nogama. I znam da bi bilo bolje da ne izlazim van, već da ležim i odležim, ali mi bude žao gledati nju kako stoji pred vratima, spremna s ruksakom na leđima i govori "Ajde, mama, idemo" . I onda šiknem još jednu tabletu protiv bolova, skupim ostatke snage i odem s njom u park, to magično mjesto njezine najveće sreće....
Što rade ostali bolesni ljudi koji imaju djecu? To je pitanje koje mi se isto vrti u glavi...
Pa dajte da čujem...
Monoanginuša
Post je objavljen 08.09.2005. u 15:03 sati.