31.10.2005., ponedjeljak
Sretno dijete
Evo konačno sam nakon knjige (iako ju ne pročitavši do kraja) odgledala i dokumentarac Igora Mirkovića o jednom zanimljivom i vrlo plodnom stvaralačkom razdoblju, ponajviše u glazbi novoga vala.
Iako se radnja odvija u vrijeme dok sam ja još bila premala da kao autor ipak budem negdje kao direktan svjedok tih događanja, bilo mi je jako zanimljivo. U to vrijeme je moja starija sestra bila kao i Mirković i isto stajala negdje manje ili više sa strane i bila sudionicom tih ludih prvih koncerata , Prljavaca, Buldožera, Pankrta, Filma, Azre, Haustora...
Tako sam i ja silom prilika u vrijeme kada su se druga djevojčice igrale s lutkama (iako sam i to radila) znala na pamet riječi valjda najizvođenije Štulićeve pjesme, naravno pogađate – Balkan.
I ja se sjećam kao i Mirković našeg prvog modernog gramofona kojega su brat i sestra čuvali kao relikviju, pa sam i ja dobila uputstva za upotrebu, a ploče su se smjele držati samo na rubovima i onoj sredini i uvijek se prvo morala obrisati prašina.
Jednako kao što su oni bili zadivljeni tim čudima tehnike koja su im omogučavala da se onda još više zbliže svojim glazbenim idolima, ja sam bila zadivljena njima i njihovim društvom. I kao što su oni bili promatrači tih velikih promjena, i ja sam bila jedan posredni promatrač, preko njih.
Pretpostavljam da je većina vas ipak čula ili barem na neki način proživjela te velike hitove kao Crno – bijeli svijet, Radio - ovo je tvoj kraj, Djevojke u ljetnom haljinama volim, A šta da radim i dr....
Bilo je to zaista vrijeme poleta, poleta u nekoj vrsti pobune protiv društvenog uređenja u kojem smo živjeli, poleta protiv žabokrečine i malograđanštine i naravno vrijeme onog najvažnijeg Poleta, novina za omladinu koje su prve pisale o tim mladim poletarcima i promjenama koje oni nose sa sobom.
Budući da smo živjeli u ,kako to neki vole nazivati, humanom komunizmu informacije, ploče i dr. iz tog magičnog zapada su, iako sa zakašnjenjem, ipak stizale. I nevjerojatno je zapravo kako su se i znale istovremeno događati slične novotarije u glazbi, samo je punk u Engleskoj naravno imao svjetskog odjeka, dok su neki klinci iz Dubrave bili sretni ako su za njih čuli mlađi naraštaji najvećeg, a uvijek tako malog, grada u jednoj socijalističkoj republici koja je bila dio jedne veće i malo poznatije tvorevine.
No, ja bih se zadržala na naslovu jedne od pjesama Prljavog kazališta koju je Mirković preuzeo za naziv svoje knjigei filma, a ja za pisanje ovog posta.
Sretno dijete ili sretna djeca su nekada govorila za sebe da su dečki s ulice i pjevaju pjesme o toj istoj ulici. Gdje su danas ti dečki i što se dogodilo s tim ulicama je naravno jedno patetično pitanje na koje možda i ne znamo uvijek odgovor. Osim ako ne želimo nostalgičarski konstatirati da klinci uvijek rastu, a da ulice jednog malog grada više nisu tako sigurne, već da su postale mjesta kojima sve češće trče pljačkaši.
Ima i vedrija strana tih ulica, a to je da njima danas šeću građani koji smiju reći svoju nacionalnost bez straha da će ih zbog toga netko legitimirati.
Kako bilo, poleta više definitivno nema, zadnji je prohujao s ratnim vihorom, a ostale su samo bolne uspomene, tračak ponosa i borba za egzistenciju.
Glazba je postala... nemam pojma kakva, modernija, suvremenija, a opet nekako u posljednje vrijeme retro-nostalgičarska, što samo znači da je polet uvijek prisutan, kao ostvarenje ili samo kopija nekadašnje.
A sretna djeca iz Mirkovićeve priče su se razmilila po čitavom svijetu... Tako je jedan u Americi (ne onaj koji je pjevao o njoj), jedan u Nizozemskoj, jedan u Francuskoj, jedan (ili dvojica?) su moji sugrađani u Austriji...
I sve njih karakterizira prilagodljivost tom svijetu...
Ali ima jedan koji je po meni jedini ostao pravo sretno dijete. On se nije maknuo ne samo iz svoje zemlje ili grada, već je ostao zauvijek u svojoj ulici i kući u kojoj je odrastao. I za njega nema ljepšeg mjesta na svijetu. On nije napravio neku osobitu karijeru nakon tog vremena poleta, nije se možda puno niti promijenio od tada, on je zapravo ostao baš onakav kakav je uvijek bio i živi još uvijek u tom svijetu spontanog i iskrenog djeteta.
Neki će možda sa određenim sažaljenjem gledati na takve likove kvartovskih dečki, ali ostaje činjenica da je on sam sa sobom sretan i zadovoljan i jednak na pozornici danas kao i prije.
Iako se često čuje fraza kako bi bilo bolje da su ljudi češće kao djeca, malo je onih koji će zaista to uspjeti ostati. Iz čitavog tog razdoblja samo je jedan do kraja ostao sretno dijete.
On se zove Davorin Bogović, a sve oko njega je crno-bijeli svijet. Moj svijet odavno nije crno-bijeli, iako bih nekada voljela da je takav.
I trenutno dok djevojčica ne jede skoro ništa već drugi dan i pati od proljeva, a ja i Savršeni se mučimo da ne dehidrira, volim ipak misliti da sam sretno dijete... I da imam jedno koje je veselo i dok ju nešto muči... I baš me briga hoće li jednoga dana biti doktorica znanosti ili obična prodavačica... dok god je zdrava i sretna, to nije fraza.
|
- 18:09 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
18.10.2005., utorak
Privatni i javni govor
Primjetila sam u posljednje vrijeme da se u domaji dosta govori o primitivizmu, o slobodi govora, granicama između prava javnosti na informaciju i poštivanju privatnosti, uglavnom kod javnih osoba.
Da ne dužim kako sam došla do tog zaključka, ispada da nije problem uopće u onome što zaista mislite o nečemu, već samo u činjenici hoćete li i kako ćete to reći u javnosti.
Pa tako ima pravih virtuoza u području diplomacije, koji vam nikada niti privatno neće reći ono što zaista misle, čak i kada ih direktno pitate, ali će zato u svoja četiri zida istresti sve što zapravo misle.
Ima i onih drugih koji će i kao javne osobe reći samo ono što misle, ne pazeći pritom kako i u kojim prilikama.
Ispada da nije problem ako neka skupina zaigranih navijača diže ruke u fašistički pozdrav ili istuče nekoga druge boje kože ili nacionalnosti. Bitno je da to ne radi neki političar na javnom mjestu !?
Otkuda to kreće?
Pa, ja mislim da kreće naravno od djetinjstva i odgoja, kao i većina stvari oko nas. Ja se sjećam da sam kao dijete bila često ušutkavana jer sam pred gostima znala reći nešto što se ne smije.
A kada gosti odu, onda se to smije reći? Meni to nikada, baš nikada, pa ni danas, kada sam navodno starija i s više iskustva u životu, još uvijek ne ide u glavu.
Dakle, postoji neka dvoličnost koja je društveno sasvim prihvatljiva i uobičajena, pa samo morate paziti gdje i kada nešto smijete reći.
Možda će netko reći kako to i nije nešto bitno, ali ja mislim da jest. Jer govor nisu samo riječi, to su stavovi i kasnije djela koja mogu postati kako dobra, tako i zastrašujuća.
Nekada se tom dvoličnošću samo čuva živa glava i čovjek zapravo ne blebeće u javnosti ni za ni protiv čisto da ne ode u zatvor ili još nešto gore i možda čeka povoljniji trenutak da sačuva život sebe i djece, ali da onda ustane protiv nekog režima kada prilike sazriju i to više ne bude tako opasno. I to (dijelom) razumijem...
Ali nisu mi jasni ti principi isticanja misli iza kojih ne stojimo, zbog raznih računica, u nekom demokratskom društvu gdje je sloboda govora koliko-tolko zajamčena.
Od najbanalnijih primjera kada ćete prijateljici reći kako vam se sviđa njezina nova haljina, iako vam je grozna, pa do javnih kad će neki tajkun objašnjavati kako mu je itekako stalo do njegovih radnika i kako njemu novac nije prva stvar na svijetu, iako su mu radnici potplaćeni i nezaštićeni, a on se vozi u bijesnom autu i razbacuje s novcima.
Iako su primjeri nesrazmjerni s obzirom na posljedice, mislim da su jednako pogubni kako za komunikaciju, tako i za pravo stanje stvari...
Naime, ako nam govor postane čista frazeologija, onda više nema iskrenosti, povjerenja i stvarnih vrijednosti.
Ako pitam nekoga u blizini što o nečemu misli, želim zaista znati što misli i iako me to zna zaboljeti, mislim da je to dobra polazišna točka da stvarno vidimo kako stvari stoje, pa onda otkrijemo možda i pravu istinu, ili barem tuđe mišljenje.
Osim toga ne stvara se ta zbunjenost onime što se smije reći, a što ne. Slobodan čovjek bi trebao moći reći uvijek svoje mišljenje. Naravno, ne ga nametati, govorim o slučajevima kada nas netko pita za njega.
|
- 10:45 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
07.10.2005., petak
Očinstvo
Imam jako puno toga u glavi, a ne stignem to napisati, pa moram odabrati što ću staviti na post. Ali nekako uvijek dobijem neki znak odnekuda i moj odabir je olakšan. Upravo sam pročitala zadnji post Bugenvilije i definitivno se odlučila o čemu ću pisati.
Dakle, moja i djevojčica Savršenog je jedno od najljupkijih stvorenja na svijetu s frčkavom kosicom i očima boje plavog neba (ili mora), umiljata, brbljava (paralelno na hrvatskom i njemačkom), samostalna dok odgovorno nosi svoju zmazanu pelenu u smeće i dodaje svako jutro tati naočale s noćnog ormarića, ženski prefrigana...Ha-ha, jesam vas...Neću dalje da ne stvorim još veće nevolje Bugi.
A sad za ozbač: Dragi tata najslađih blizanaca, usporedbe su nepotrebne, dovoljno je vidjeti slikicu Tebe i malih dečeca, pa da se vidi kako je sve u najboljem redu.
Neću pisati o majkama koje to nisu, kao ni o očevima koji ne zavrijeđuju taj naziv.
Već o ljudima koji svoje roditeljstvo doživljavaju s ljubavlju, odgovornošću i predanjem... ah, kako to sve ozbiljno zvuči.
Razmišljala sam kako su majke nekako oduvijek bile ikone povezanosti s djetetom. I uz sav civilizacijski napredak današnjice, one još uvijek nose dijete u sebi od začeća i donose ga na svijet. Iako smo preplašene i zbunjene u početku, naučimo slušati instinkte koji nam govore što i kako s tim malim bićima.
Majka se nekako podrazumijeva, kažu da su još stari Grci i Rimljani (a možda i oni mlađi) isticali to kako se uvijek zna tko je djetetova majka, dok za oca to baš nije tako sigurno. Pa su se otuda i rodili razni načini prevladavanja tog straha da dijete koje odgaja muškarac možda uopće nije njegova krv.
Danas je biološko dokazivanje očinstva nešto za čime ljudi posežu u nekim takvim situacijama.
I onda ako testovi pokažu da je dijete zaista plod nekog muškarca, on ga obično odlučuje prihvatiti. Jer kako se kaže, krv nije voda.
A tko je zapravo otac? Koga zovemo ocem?
Vjerujem da svi znate barem početak molitve "Oče naš". Katolici svoga Boga zovu Ocem. Zašto?
Već imamo zemaljskog oca (po krvi ili ne), pa čemu onda još jedan? I zašto to ne bi onda bio brat? Ili sestra? Ili majka?
Zašto smo baš preuzeli taj naziv iz naše svakodnevice i prenijeli ga na najuzvišenijeg Prvog nepokrenutog pokretača ili Onoga koji je sve stvorio, a sam nije stvoren?
Kao što rekoh gore, Rimljani su već bili svjesni da tu stvarnost svoga očinstva zapravo ne mogu dokazati (medicina im još nije tako razvijena,ali duhovne vrijednosti su možda na višoj razini), pa su se okrenuli jednom najplemenitijem i najljudskijem rješenju. Odlučili su dijete PRIHVATITI kao svoje, bez obzira na stvarno genetsko stanje u malom biću koje su držali usvom naručju. Dali su mu LJUBAV, POVJERENJE i VJERU da je to zaista njihovo dijete.
A onda su ta djeca odrasla i doznavši svoje genetsko porijeklo, sama odlučila dalje prihvatiti ili odbaciti svog oca.
Probajte sada to premjestiti na razinu Boga i njegove djece. On nas nije rodio, nije nas nosio pod svojim srcem devet mjeseci, nije s nama stvorio tu vezu jednoga tijela...
Ali nas je odlučio prihvatiti kao svoju djecu, bez obzira na naše gene, dati nam ljubav i povjerenje, dati nam vjeru. U slobodi. Da sami kada duhovno odrastemo odlučimo što ćemo s tim darom.
Sada se opet vraćam na očeve naše zemaljske - koji uz svo sudjelovanje u trudnoći i porodu, u prematanju, hranjenju, oblačenju, nošenju - ne znaju točno što i kako učiniti, dok ne osjete polagano prodiranje i ulaženje pogleda, osmjeha i čitavog malog bića u svoje biće, dok se ne sjedine u potpunom obostranom prihvaćanju koje nije predodređeno fizičkim instiktivnim stvarnostima koje se podrazumijevaju. Već je ostvareno najvišim božanskim principom prihvaćanja drugoga, bez obzira kakav (i čiji) je on zapravo.
Zato mislim da je očinstvo jedna od najljepših stvarnosti ovoga svijeta. O kojoj možda ne razmišljamo puno svaki dan, ali koju sigurno osjećamo. Jer ga svi imamo. A neki sretnici imaju čak i dva.
Ovo je posvećeno svim očevima. Kako mom, koji je najbolji otac kojeg sam mogla poželjeti na ovome svijetu, tako i Savršenom koji je najsavršeniji tata našoj djevojčici.
A posebno jednom tati koji ima dva odrasla sina i male blizance. Još samo treba naučiti da sva djeca ne počinju pričati u isto vrijeme. Ali sigurna sam da će njegova ljubav prevladadati svu zbunjenost očinstva.
|
- 00:52 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
02.10.2005., nedjelja
Gotovani, na gotov´s!
Ne znam jeste li ikada gledali jednu emisiju HTV-a iz programa za djecu i mladež, obično u kasne sate (nisam sigurna, možda se zove Dijalog?), koja na meni zanimljiv način prilazi nekoj temi o kojoj ispitanici, mahom mlađi ljudi, uglavnom iz urbanih sredina objašnjavaju svoje stavove i razmišljanja. Novinar(i) se ne vide ni ne čuju, pa smo pošteđeni nepotrebnih ponavljanja (obično) predugačkih pitanja, jer se ionako sve razumije iz odgovora,a tema je istaknuta na početku emisije.
Zadnja koju sam gledala bila je posvećena braku, pa su sudionici objašnjavali zašto ga smatraju (ne)potrebnim kroz svoja iskustva. I premda je bilo zanimljivo neću o toj temi (možda koji drugi put), već o jednom drugom fenomenu, koji s brakom ima opet neke dodirne točke, barem kod nekih.
Naime, dečec živi sa svojom curkom, vole se, uredili su si lijepo prostor za život, nisu u braku, jer smatraju da im papir ne znači puno, već da su oni bitni... pa priča kako su počeli zajednički život i kako je to jako lijepo, ali ima nešto što ga je malo zateklo. Naime prije, dok je bio mlađi i živio s mamom i tatom kada je bio gladan, ručak se uvijek nekak stvorio, uvijek je nečega bilo. A sada on i njegova curica kada osjete glad i fino bi papali, smisle što im se jede, ali onda treba barem sat vremena nekaj sjeckati, dinstati, kuhati, paziti... i tek onda možeš jesti... nevjerojatno.
Teško je to ovako napisano prepričati, ali Savršeni i ja smo se odvalili od smijeha.
Naime, ja već neko vrijeme promatram sebe i ljude oko sebe po tom pogledu odrastanja. I što sam primjetila?
U globalu gledano, da su ljudi danas puno komotniji u odnosu na roditelje, tj. da su puno duže gotovani koji će biti spremni i izgraditi svoje karijere, postati stručnjaci u svom poslu i odgovorne osobe, ali će kod kuće ostati mala djeca koja čekaju da im mama i tata serviraju jelo.
Ima naravno i onih drugih koje su roditelji naučili da sudjeluju u kućanskim poslovima, da imaju doma svoje obaveze, da ih se ne dvori. Ima i onih čiji roditelji nisu posebno inzistirali na tome, ali su dječica uvidom u svijet oko sebe, uvidjela i taj segment, pa su valstitim osjećajem shvatili da je nije u redu da mama i tata obavljaju sve sami u kući.
A ima i onih koji takve stvari uopće ne primjećuju jer im tako odgovara i reklo bi se da se prave blesavi.
Naravno da u priči postoji i druga strana tj. Roditelji. I dok imate one koji smatraju kako obavljanjem kućanskih poslova u mjeri prilagođenoj dobi i mogućnostima, pomažu svojoj djeci da odrastu i u tom području, ima i onih koji će reći kako će se već njihovo zlato naraditi u životu, pa neka se barem prod krovom majčice odmori.
Neću o tome tko je tu stvarno blesav, već samo o zapažanjima. Smatram da se djeca trebaju postepeno pripremati za samostalni život, jer ako nisu još doznali svi gotovančići, mame i tate ne žive vješčno. Čak i ako roditelje na tom području obavljanja stvari umjesto vas, zamjenite bračnim partnerom, ni to ne mora biti zauvijek. To je naravno jedan pragmatičan argument. Onaj drugi, empatisjki iliti osjećaj za druge, mene puno više brine i zbunjuje. Naime, gotovančići će ga pokazati možda prema nekoj prijateljici ili nekom drugom iz okoline, pa će satima biti u stanju telefonirati, ići tješiti i sl. ali shrvanu majku nakon posla koja kuha za svih ili usisava stan, će bez problema pustiti u miru da obavlja svoje posliće, ili će otići van za svojim važnijim obavezama.
Naravno da je najvažnije danas da djeca uče, ali stav mnogih (uglavnom) majki Ti samo uči, ja ću sve drugo obaviti je takva medvjeđa usluga koju na žalost mnogi nisu svjesni. Onda nastanu ljudi koji, čak i sami imaju djecu, ali im je sve teško i komplicirano, ne stignu sve što bi htjeli i čude se našim roditeljima koji su sami podizali nas u mlađim godinama, često još studirali i radili istovremeno (kao moji), pelene su sa starijom braćom bile još platnene, a nije bilo niti mašina za veš. Iako ni meni to baš ne ide u glavu, jer Savršeni i ja isto pokušavamo optimizirati poslove i opremljeni smo svim aparatima koje naši roditelji nisu imali, pa smo često kao dvije krepaline, i to s jednim djetetom.
Ni nas ova kritika ne zaobilazi, iako u manjoj mjeri od onih pravih gotovana. A sve zato jer se te neke obaveze ne dodaju postepeno u odgoju, nego te odjednom život lupi po glavi, pa ti i ono što znaš padne teško jednostavno zbog količine obaveza koje dođu onda više ili manje (ovisno o pripremi) odjednom.
Ono što me boli je to da djeca često očekuju od svojih roditelja da ima kažu direktno da nešto naprave, i da nemaju sami potrebu zamjeniti ih u nekim stvarima, pogotovo kada godine stisnu.
Inače i ja volim da mi se jasno kaže što i kako, ali kod roditelja mi je nekako normalno da vidim i prije nego li me zamole. Osjećam se jako neugodno kada me mama samoinicijativno poćne dvoriti. I to je zapravo bit... Rijetki su ti roditelji koji će sami reći da to nije u redu, jer im valjda za dijete nije ništa teško, pa s vremenom to postane normalna stvar... I čekanje da oni sami kažu kako više ne mogu je onda valjda trenutak kada toliko ostare ili padnu u krevet.
Mislim da dođe vrijeme kada takve primjerke roditelja koji se ne daju ili će uvijek reći da će oni nešto napraviti umjesto tebe, treba lagano odgurnuti i odgojiti ih u tom pogledu kao što su i oni nas prije u mnogim drugim stvarima. Jer roditeljska ljubav je često zasljepljujuća. Tu neću govoriti o primjerima emocionalnih ucjena prema djeci od strane roditelja, kojih isto tako na žalost ima.
I za kraj scena koju ne mogu nikada zaboraviti... zbila se u kraju Prosjaka i sinova kada su četiri kćerke, u kući gdje sam bila gošća, udrile u raspravu kako i zašto baš svaka od njih ne bi trebala oprati suđe iza ručka koji je majka skuhala... A inače svaka od njih oBO(naglasak na ova dva slova)žava svoje roditelje???
Ili ako ste gledali Milićeve putopise, sjećate li se žene iz jedne ne baš dobro stojeće sjevernjačke zemlje? Kod njih je normalno da (iako ni sami ne zarađuju puno) svojim roditeljima pomažu i materijalno, jer su im penzije nedostatne za život? Ne znam kako vi, ali čini mi se da dosta Rvata nekako prije nađe sredstava za odlazak na skijanje ili svakodnevne kavice, odlazak u fensi restoran, nego li će dati ponekad roditeljima da si oni negdje odu ili nešto malo ekstra priušte - dok ne umiru od gladi, to se ne računa. Ili su si mogli sami zaraditi više, pa tko im je kriv?
Inače, roditelji su naš izvor života i svi ih jako volimo, zar ne?
Ljubav su i riječi, ali ih srećom djela uvijek povrde ili demantiraju. Ostalo su sve izgovori
Zato, gotovani, na preodgajanje i brzo skuhat danas nedjeljni ručak za starce - Ja ne mrem jer mi je predaleko, ha-ha, jesam našla jedan dobar izgovor?
|
- 10:00 -
Komentiraj (18) -
Isprintaj -
#
|
