Imam jako puno toga u glavi, a ne stignem to napisati, pa moram odabrati što ću staviti na post. Ali nekako uvijek dobijem neki znak odnekuda i moj odabir je olakšan. Upravo sam pročitala zadnji post Bugenvilije i definitivno se odlučila o čemu ću pisati.
Dakle, moja i djevojčica Savršenog je jedno od najljupkijih stvorenja na svijetu s frčkavom kosicom i očima boje plavog neba (ili mora), umiljata, brbljava (paralelno na hrvatskom i njemačkom), samostalna dok odgovorno nosi svoju zmazanu pelenu u smeće i dodaje svako jutro tati naočale s noćnog ormarića, ženski prefrigana...Ha-ha, jesam vas...Neću dalje da ne stvorim još veće nevolje Bugi.
A sad za ozbač: Dragi tata najslađih blizanaca, usporedbe su nepotrebne, dovoljno je vidjeti slikicu Tebe i malih dečeca, pa da se vidi kako je sve u najboljem redu.
Neću pisati o majkama koje to nisu, kao ni o očevima koji ne zavrijeđuju taj naziv.
Već o ljudima koji svoje roditeljstvo doživljavaju s ljubavlju, odgovornošću i predanjem... ah, kako to sve ozbiljno zvuči.
Razmišljala sam kako su majke nekako oduvijek bile ikone povezanosti s djetetom. I uz sav civilizacijski napredak današnjice, one još uvijek nose dijete u sebi od začeća i donose ga na svijet. Iako smo preplašene i zbunjene u početku, naučimo slušati instinkte koji nam govore što i kako s tim malim bićima.
Majka se nekako podrazumijeva, kažu da su još stari Grci i Rimljani (a možda i oni mlađi) isticali to kako se uvijek zna tko je djetetova majka, dok za oca to baš nije tako sigurno. Pa su se otuda i rodili razni načini prevladavanja tog straha da dijete koje odgaja muškarac možda uopće nije njegova krv.
Danas je biološko dokazivanje očinstva nešto za čime ljudi posežu u nekim takvim situacijama.
I onda ako testovi pokažu da je dijete zaista plod nekog muškarca, on ga obično odlučuje prihvatiti. Jer kako se kaže, krv nije voda.
A tko je zapravo otac? Koga zovemo ocem?
Vjerujem da svi znate barem početak molitve "Oče naš". Katolici svoga Boga zovu Ocem. Zašto?
Već imamo zemaljskog oca (po krvi ili ne), pa čemu onda još jedan? I zašto to ne bi onda bio brat? Ili sestra? Ili majka?
Zašto smo baš preuzeli taj naziv iz naše svakodnevice i prenijeli ga na najuzvišenijeg Prvog nepokrenutog pokretača ili Onoga koji je sve stvorio, a sam nije stvoren?
Kao što rekoh gore, Rimljani su već bili svjesni da tu stvarnost svoga očinstva zapravo ne mogu dokazati (medicina im još nije tako razvijena,ali duhovne vrijednosti su možda na višoj razini), pa su se okrenuli jednom najplemenitijem i najljudskijem rješenju. Odlučili su dijete PRIHVATITI kao svoje, bez obzira na stvarno genetsko stanje u malom biću koje su držali usvom naručju. Dali su mu LJUBAV, POVJERENJE i VJERU da je to zaista njihovo dijete.
A onda su ta djeca odrasla i doznavši svoje genetsko porijeklo, sama odlučila dalje prihvatiti ili odbaciti svog oca.
Probajte sada to premjestiti na razinu Boga i njegove djece. On nas nije rodio, nije nas nosio pod svojim srcem devet mjeseci, nije s nama stvorio tu vezu jednoga tijela...
Ali nas je odlučio prihvatiti kao svoju djecu, bez obzira na naše gene, dati nam ljubav i povjerenje, dati nam vjeru. U slobodi. Da sami kada duhovno odrastemo odlučimo što ćemo s tim darom.
Sada se opet vraćam na očeve naše zemaljske - koji uz svo sudjelovanje u trudnoći i porodu, u prematanju, hranjenju, oblačenju, nošenju - ne znaju točno što i kako učiniti, dok ne osjete polagano prodiranje i ulaženje pogleda, osmjeha i čitavog malog bića u svoje biće, dok se ne sjedine u potpunom obostranom prihvaćanju koje nije predodređeno fizičkim instiktivnim stvarnostima koje se podrazumijevaju. Već je ostvareno najvišim božanskim principom prihvaćanja drugoga, bez obzira kakav (i čiji) je on zapravo.
Zato mislim da je očinstvo jedna od najljepših stvarnosti ovoga svijeta. O kojoj možda ne razmišljamo puno svaki dan, ali koju sigurno osjećamo. Jer ga svi imamo. A neki sretnici imaju čak i dva.
Ovo je posvećeno svim očevima. Kako mom, koji je najbolji otac kojeg sam mogla poželjeti na ovome svijetu, tako i Savršenom koji je najsavršeniji tata našoj djevojčici.
A posebno jednom tati koji ima dva odrasla sina i male blizance. Još samo treba naučiti da sva djeca ne počinju pričati u isto vrijeme. Ali sigurna sam da će njegova ljubav prevladadati svu zbunjenost očinstva.
Post je objavljen 07.10.2005. u 00:52 sati.