Ne znam jeste li ikada gledali jednu emisiju HTV-a iz programa za djecu i mladež, obično u kasne sate (nisam sigurna, možda se zove Dijalog?), koja na meni zanimljiv način prilazi nekoj temi o kojoj ispitanici, mahom mlađi ljudi, uglavnom iz urbanih sredina objašnjavaju svoje stavove i razmišljanja. Novinar(i) se ne vide ni ne čuju, pa smo pošteđeni nepotrebnih ponavljanja (obično) predugačkih pitanja, jer se ionako sve razumije iz odgovora,a tema je istaknuta na početku emisije.
Zadnja koju sam gledala bila je posvećena braku, pa su sudionici objašnjavali zašto ga smatraju (ne)potrebnim kroz svoja iskustva. I premda je bilo zanimljivo neću o toj temi (možda koji drugi put), već o jednom drugom fenomenu, koji s brakom ima opet neke dodirne točke, barem kod nekih.
Naime, dečec živi sa svojom curkom, vole se, uredili su si lijepo prostor za život, nisu u braku, jer smatraju da im papir ne znači puno, već da su oni bitni... pa priča kako su počeli zajednički život i kako je to jako lijepo, ali ima nešto što ga je malo zateklo. Naime prije, dok je bio mlađi i živio s mamom i tatom kada je bio gladan, ručak se uvijek nekak stvorio, uvijek je nečega bilo. A sada on i njegova curica kada osjete glad i fino bi papali, smisle što im se jede, ali onda treba barem sat vremena nekaj sjeckati, dinstati, kuhati, paziti... i tek onda možeš jesti... nevjerojatno.
Teško je to ovako napisano prepričati, ali Savršeni i ja smo se odvalili od smijeha.
Naime, ja već neko vrijeme promatram sebe i ljude oko sebe po tom pogledu odrastanja. I što sam primjetila?
U globalu gledano, da su ljudi danas puno komotniji u odnosu na roditelje, tj. da su puno duže gotovani koji će biti spremni i izgraditi svoje karijere, postati stručnjaci u svom poslu i odgovorne osobe, ali će kod kuće ostati mala djeca koja čekaju da im mama i tata serviraju jelo.
Ima naravno i onih drugih koje su roditelji naučili da sudjeluju u kućanskim poslovima, da imaju doma svoje obaveze, da ih se ne dvori. Ima i onih čiji roditelji nisu posebno inzistirali na tome, ali su dječica uvidom u svijet oko sebe, uvidjela i taj segment, pa su valstitim osjećajem shvatili da je nije u redu da mama i tata obavljaju sve sami u kući.
A ima i onih koji takve stvari uopće ne primjećuju jer im tako odgovara i reklo bi se da se prave blesavi.
Naravno da u priči postoji i druga strana tj. Roditelji. I dok imate one koji smatraju kako obavljanjem kućanskih poslova u mjeri prilagođenoj dobi i mogućnostima, pomažu svojoj djeci da odrastu i u tom području, ima i onih koji će reći kako će se već njihovo zlato naraditi u životu, pa neka se barem prod krovom majčice odmori.
Neću o tome tko je tu stvarno blesav, već samo o zapažanjima. Smatram da se djeca trebaju postepeno pripremati za samostalni život, jer ako nisu još doznali svi gotovančići, mame i tate ne žive vješčno. Čak i ako roditelje na tom području obavljanja stvari umjesto vas, zamjenite bračnim partnerom, ni to ne mora biti zauvijek. To je naravno jedan pragmatičan argument. Onaj drugi, empatisjki iliti osjećaj za druge, mene puno više brine i zbunjuje. Naime, gotovančići će ga pokazati možda prema nekoj prijateljici ili nekom drugom iz okoline, pa će satima biti u stanju telefonirati, ići tješiti i sl. ali shrvanu majku nakon posla koja kuha za svih ili usisava stan, će bez problema pustiti u miru da obavlja svoje posliće, ili će otići van za svojim važnijim obavezama.
Naravno da je najvažnije danas da djeca uče, ali stav mnogih (uglavnom) majki Ti samo uči, ja ću sve drugo obaviti je takva medvjeđa usluga koju na žalost mnogi nisu svjesni. Onda nastanu ljudi koji, čak i sami imaju djecu, ali im je sve teško i komplicirano, ne stignu sve što bi htjeli i čude se našim roditeljima koji su sami podizali nas u mlađim godinama, često još studirali i radili istovremeno (kao moji), pelene su sa starijom braćom bile još platnene, a nije bilo niti mašina za veš. Iako ni meni to baš ne ide u glavu, jer Savršeni i ja isto pokušavamo optimizirati poslove i opremljeni smo svim aparatima koje naši roditelji nisu imali, pa smo često kao dvije krepaline, i to s jednim djetetom.
Ni nas ova kritika ne zaobilazi, iako u manjoj mjeri od onih pravih gotovana. A sve zato jer se te neke obaveze ne dodaju postepeno u odgoju, nego te odjednom život lupi po glavi, pa ti i ono što znaš padne teško jednostavno zbog količine obaveza koje dođu onda više ili manje (ovisno o pripremi) odjednom.
Ono što me boli je to da djeca često očekuju od svojih roditelja da ima kažu direktno da nešto naprave, i da nemaju sami potrebu zamjeniti ih u nekim stvarima, pogotovo kada godine stisnu.
Inače i ja volim da mi se jasno kaže što i kako, ali kod roditelja mi je nekako normalno da vidim i prije nego li me zamole. Osjećam se jako neugodno kada me mama samoinicijativno poćne dvoriti. I to je zapravo bit... Rijetki su ti roditelji koji će sami reći da to nije u redu, jer im valjda za dijete nije ništa teško, pa s vremenom to postane normalna stvar... I čekanje da oni sami kažu kako više ne mogu je onda valjda trenutak kada toliko ostare ili padnu u krevet.
Mislim da dođe vrijeme kada takve primjerke roditelja koji se ne daju ili će uvijek reći da će oni nešto napraviti umjesto tebe, treba lagano odgurnuti i odgojiti ih u tom pogledu kao što su i oni nas prije u mnogim drugim stvarima. Jer roditeljska ljubav je često zasljepljujuća. Tu neću govoriti o primjerima emocionalnih ucjena prema djeci od strane roditelja, kojih isto tako na žalost ima.
I za kraj scena koju ne mogu nikada zaboraviti... zbila se u kraju Prosjaka i sinova kada su četiri kćerke, u kući gdje sam bila gošća, udrile u raspravu kako i zašto baš svaka od njih ne bi trebala oprati suđe iza ručka koji je majka skuhala... A inače svaka od njih oBO(naglasak na ova dva slova)žava svoje roditelje???
Ili ako ste gledali Milićeve putopise, sjećate li se žene iz jedne ne baš dobro stojeće sjevernjačke zemlje? Kod njih je normalno da (iako ni sami ne zarađuju puno) svojim roditeljima pomažu i materijalno, jer su im penzije nedostatne za život? Ne znam kako vi, ali čini mi se da dosta Rvata nekako prije nađe sredstava za odlazak na skijanje ili svakodnevne kavice, odlazak u fensi restoran, nego li će dati ponekad roditeljima da si oni negdje odu ili nešto malo ekstra priušte - dok ne umiru od gladi, to se ne računa. Ili su si mogli sami zaraditi više, pa tko im je kriv?
Inače, roditelji su naš izvor života i svi ih jako volimo, zar ne?
Ljubav su i riječi, ali ih srećom djela uvijek povrde ili demantiraju. Ostalo su sve izgovori
Zato, gotovani, na preodgajanje i brzo skuhat danas nedjeljni ručak za starce - Ja ne mrem jer mi je predaleko, ha-ha, jesam našla jedan dobar izgovor?
Post je objavljen 02.10.2005. u 10:00 sati.