Primjetila sam u posljednje vrijeme da se u domaji dosta govori o primitivizmu, o slobodi govora, granicama između prava javnosti na informaciju i poštivanju privatnosti, uglavnom kod javnih osoba.
Da ne dužim kako sam došla do tog zaključka, ispada da nije problem uopće u onome što zaista mislite o nečemu, već samo u činjenici hoćete li i kako ćete to reći u javnosti.
Pa tako ima pravih virtuoza u području diplomacije, koji vam nikada niti privatno neće reći ono što zaista misle, čak i kada ih direktno pitate, ali će zato u svoja četiri zida istresti sve što zapravo misle.
Ima i onih drugih koji će i kao javne osobe reći samo ono što misle, ne pazeći pritom kako i u kojim prilikama.
Ispada da nije problem ako neka skupina zaigranih navijača diže ruke u fašistički pozdrav ili istuče nekoga druge boje kože ili nacionalnosti. Bitno je da to ne radi neki političar na javnom mjestu !?
Otkuda to kreće?
Pa, ja mislim da kreće naravno od djetinjstva i odgoja, kao i većina stvari oko nas. Ja se sjećam da sam kao dijete bila često ušutkavana jer sam pred gostima znala reći nešto što se ne smije.
A kada gosti odu, onda se to smije reći? Meni to nikada, baš nikada, pa ni danas, kada sam navodno starija i s više iskustva u životu, još uvijek ne ide u glavu.
Dakle, postoji neka dvoličnost koja je društveno sasvim prihvatljiva i uobičajena, pa samo morate paziti gdje i kada nešto smijete reći.
Možda će netko reći kako to i nije nešto bitno, ali ja mislim da jest. Jer govor nisu samo riječi, to su stavovi i kasnije djela koja mogu postati kako dobra, tako i zastrašujuća.
Nekada se tom dvoličnošću samo čuva živa glava i čovjek zapravo ne blebeće u javnosti ni za ni protiv čisto da ne ode u zatvor ili još nešto gore i možda čeka povoljniji trenutak da sačuva život sebe i djece, ali da onda ustane protiv nekog režima kada prilike sazriju i to više ne bude tako opasno. I to (dijelom) razumijem...
Ali nisu mi jasni ti principi isticanja misli iza kojih ne stojimo, zbog raznih računica, u nekom demokratskom društvu gdje je sloboda govora koliko-tolko zajamčena.
Od najbanalnijih primjera kada ćete prijateljici reći kako vam se sviđa njezina nova haljina, iako vam je grozna, pa do javnih kad će neki tajkun objašnjavati kako mu je itekako stalo do njegovih radnika i kako njemu novac nije prva stvar na svijetu, iako su mu radnici potplaćeni i nezaštićeni, a on se vozi u bijesnom autu i razbacuje s novcima.
Iako su primjeri nesrazmjerni s obzirom na posljedice, mislim da su jednako pogubni kako za komunikaciju, tako i za pravo stanje stvari...
Naime, ako nam govor postane čista frazeologija, onda više nema iskrenosti, povjerenja i stvarnih vrijednosti.
Ako pitam nekoga u blizini što o nečemu misli, želim zaista znati što misli i iako me to zna zaboljeti, mislim da je to dobra polazišna točka da stvarno vidimo kako stvari stoje, pa onda otkrijemo možda i pravu istinu, ili barem tuđe mišljenje.
Osim toga ne stvara se ta zbunjenost onime što se smije reći, a što ne. Slobodan čovjek bi trebao moći reći uvijek svoje mišljenje. Naravno, ne ga nametati, govorim o slučajevima kada nas netko pita za njega.
Post je objavljen 18.10.2005. u 10:45 sati.