Evo konačno sam nakon knjige (iako ju ne pročitavši do kraja) odgledala i dokumentarac Igora Mirkovića o jednom zanimljivom i vrlo plodnom stvaralačkom razdoblju, ponajviše u glazbi novoga vala.
Iako se radnja odvija u vrijeme dok sam ja još bila premala da kao autor ipak budem negdje kao direktan svjedok tih događanja, bilo mi je jako zanimljivo. U to vrijeme je moja starija sestra bila kao i Mirković i isto stajala negdje manje ili više sa strane i bila sudionicom tih ludih prvih koncerata , Prljavaca, Buldožera, Pankrta, Filma, Azre, Haustora...
Tako sam i ja silom prilika u vrijeme kada su se druga djevojčice igrale s lutkama (iako sam i to radila) znala na pamet riječi valjda najizvođenije Štulićeve pjesme, naravno pogađate – Balkan.
I ja se sjećam kao i Mirković našeg prvog modernog gramofona kojega su brat i sestra čuvali kao relikviju, pa sam i ja dobila uputstva za upotrebu, a ploče su se smjele držati samo na rubovima i onoj sredini i uvijek se prvo morala obrisati prašina.
Jednako kao što su oni bili zadivljeni tim čudima tehnike koja su im omogučavala da se onda još više zbliže svojim glazbenim idolima, ja sam bila zadivljena njima i njihovim društvom. I kao što su oni bili promatrači tih velikih promjena, i ja sam bila jedan posredni promatrač, preko njih.
Pretpostavljam da je većina vas ipak čula ili barem na neki način proživjela te velike hitove kao Crno – bijeli svijet, Radio - ovo je tvoj kraj, Djevojke u ljetnom haljinama volim, A šta da radim i dr....
Bilo je to zaista vrijeme poleta, poleta u nekoj vrsti pobune protiv društvenog uređenja u kojem smo živjeli, poleta protiv žabokrečine i malograđanštine i naravno vrijeme onog najvažnijeg Poleta, novina za omladinu koje su prve pisale o tim mladim poletarcima i promjenama koje oni nose sa sobom.
Budući da smo živjeli u ,kako to neki vole nazivati, humanom komunizmu informacije, ploče i dr. iz tog magičnog zapada su, iako sa zakašnjenjem, ipak stizale. I nevjerojatno je zapravo kako su se i znale istovremeno događati slične novotarije u glazbi, samo je punk u Engleskoj naravno imao svjetskog odjeka, dok su neki klinci iz Dubrave bili sretni ako su za njih čuli mlađi naraštaji najvećeg, a uvijek tako malog, grada u jednoj socijalističkoj republici koja je bila dio jedne veće i malo poznatije tvorevine.
No, ja bih se zadržala na naslovu jedne od pjesama Prljavog kazališta koju je Mirković preuzeo za naziv svoje knjigei filma, a ja za pisanje ovog posta.
Sretno dijete ili sretna djeca su nekada govorila za sebe da su dečki s ulice i pjevaju pjesme o toj istoj ulici. Gdje su danas ti dečki i što se dogodilo s tim ulicama je naravno jedno patetično pitanje na koje možda i ne znamo uvijek odgovor. Osim ako ne želimo nostalgičarski konstatirati da klinci uvijek rastu, a da ulice jednog malog grada više nisu tako sigurne, već da su postale mjesta kojima sve češće trče pljačkaši.
Ima i vedrija strana tih ulica, a to je da njima danas šeću građani koji smiju reći svoju nacionalnost bez straha da će ih zbog toga netko legitimirati.
Kako bilo, poleta više definitivno nema, zadnji je prohujao s ratnim vihorom, a ostale su samo bolne uspomene, tračak ponosa i borba za egzistenciju.
Glazba je postala... nemam pojma kakva, modernija, suvremenija, a opet nekako u posljednje vrijeme retro-nostalgičarska, što samo znači da je polet uvijek prisutan, kao ostvarenje ili samo kopija nekadašnje.
A sretna djeca iz Mirkovićeve priče su se razmilila po čitavom svijetu... Tako je jedan u Americi (ne onaj koji je pjevao o njoj), jedan u Nizozemskoj, jedan u Francuskoj, jedan (ili dvojica?) su moji sugrađani u Austriji...
I sve njih karakterizira prilagodljivost tom svijetu...
Ali ima jedan koji je po meni jedini ostao pravo sretno dijete. On se nije maknuo ne samo iz svoje zemlje ili grada, već je ostao zauvijek u svojoj ulici i kući u kojoj je odrastao. I za njega nema ljepšeg mjesta na svijetu. On nije napravio neku osobitu karijeru nakon tog vremena poleta, nije se možda puno niti promijenio od tada, on je zapravo ostao baš onakav kakav je uvijek bio i živi još uvijek u tom svijetu spontanog i iskrenog djeteta.
Neki će možda sa određenim sažaljenjem gledati na takve likove kvartovskih dečki, ali ostaje činjenica da je on sam sa sobom sretan i zadovoljan i jednak na pozornici danas kao i prije.
Iako se često čuje fraza kako bi bilo bolje da su ljudi češće kao djeca, malo je onih koji će zaista to uspjeti ostati. Iz čitavog tog razdoblja samo je jedan do kraja ostao sretno dijete.
On se zove Davorin Bogović, a sve oko njega je crno-bijeli svijet. Moj svijet odavno nije crno-bijeli, iako bih nekada voljela da je takav.
I trenutno dok djevojčica ne jede skoro ništa već drugi dan i pati od proljeva, a ja i Savršeni se mučimo da ne dehidrira, volim ipak misliti da sam sretno dijete... I da imam jedno koje je veselo i dok ju nešto muči... I baš me briga hoće li jednoga dana biti doktorica znanosti ili obična prodavačica... dok god je zdrava i sretna, to nije fraza.
|
