Franc, si pomislil da je konačno na red došao i post o ribičiji? Pa, spomenuti ću i to, ali ovo je više tekst o prigovaranju nego o ribarenju, a sve skupa začinjeno jednim fišom od primorsko-dalmatinskog mentaliteta...Pa krenimo redom.
Novalja ima kao i svako malo veće mjesto na moru, svoju ribarnicu. Iskreno, ja ju obično vidim samo u večernjim satima kada se pretvara u brzi lanac prehrane na bazi pržene ribe i krumpirića, na žalost s godinama sve lošiji. Budući da je naša gomila jako uspavana obično se gospon svekriv uputi prema tom mjestu u ranim jutarnjim satima.
Tako je bilo i ove godine. I uvijek se vrati s nekom prigodnom ribičkom pričom. Jer gospon je i aktivni ribič. Tako je jedno jutro došao po neku ribu (dva puta sam ga pitala o kojoj se ribi radi i zaboravila) koja je koštala kila pedeset kuna. I on se malo iznenadio toj cijeni, jer ih u Zagrebu na placu zna kupiti po nižoj. I baš tada se pojavio neki inspektor u rbarnici i odjednom su kraj riba osvanule napisane cijene, koje su sada bile znatno niže. Tako su njegove željene ribice koštale sada 35 kunića. Pa ih je svekrivi zgrabio, spekao na roštilju, a mi ih pojeli (iako sam zaboravila koje su bile). To me podsjetilo na jednu zgodu od prije nekoliko godina, mjesto radnje isto. Naime, jedan njemački turist u invalidskim kolicima je htio kupiti ribu direktno od ribara s broda kao i ostali, uglavnom domaći kupci. Ja sam se našla u blizini i čula kako je njemu ribar odvalio duplo veću cijenu za srdelice i prišla sam brodu pod izlikom da ću prevoditi jer je turistu zanimalo i kako ih je najbolje pripremiti i onda kao usput sam pitala koliko koštaju. Barba je opet cijenu vratio u normalu...
I tu mi onda dođe poriv za mojim vječnim čuđenjem ljudskoj bahatosti, gramzljivosti i laganju. Sigurna sam da ima dobrih i poštenih barba, da ima vrijednih i pristojnih domaćina u tom našem turizmu...ali onako u globalu gledano obično naiđem na ove druge. I onda su mi fascinantne one podjele tih naših ljudi na «bolje» i «lošije» turiste. Da nema mora i sunca, malo bi ti bilo kakvi turisti mogli dobiti pride, svi su oni super dobri s obzirom na sadržaj i uslugu koju dobivaju. A te nacističke podjele samo dokazuju da se radi o bahatim davateljima usluga koji nisu naučili ništa o pristojnom ophođenju, vrednovanju ljudi po njihovom ponašanju i kulturi, a ne samo rasipanju novcima.
A onda me još više fasciniraju turisti koji na televiziji mahom odgovaraju kako su ljudi predivni, gostoljubivi i sl. Sad, ili se radi o nekim mazohističkim primjercima ili su ljubazni domaćini pod smješkom izgovorili hrpu ironičnih pogrda koje strranci zbog jezične barijere nisu razumjeli, pa su se svi smijali, jedni ljubaznosti, a drugi vlastitim ironičnim pošalicama na račun lakovjernih turista.
S obzirom da nemam tu jezičnu barijeru, čula sam ove godine dva puta u jednom danu provalu agresije i nekulture, na pragu svog doma tj djedovine.
Budući da familija pokušava odmotati konce naslijeđa i podjele imovine koja je još na čukundjedu, uputio se naš obiteljski čopor u razgledavanje tih još nepodijeljenih zemljišta. Komada tri, nedaleko od mora, u kvartu novoizgrađenih kuća došljaka i nešto manje starosjedioca. I kaže gospon otac kako na svakom ima i po nekoliko smokava, pa ćemo i to odmah pobrati. I krenemo mi tako po kamenom puteljku i već nadomak prvog zemljišta iz ogromne kućerine gastičke gradnje i registarskih tablica na autu, iz kuće izjuri zajapurena gospođa srednjih godina i počne se derati na nas: « Tamo nema nikakva staza, nema tamo ništa za vas, ajde, ajde, vratite se otkuda ste i došli». Gospon otac samo mirno odgovara kako tu gdje idemo ima nešto naše, a ja joj objašnjavam da smo domoroci i da idemo na svoju zemlju. Ona odgovara u stilu kako nije znala i sl. A zakaj bi i morala znati? Jedino što treba znati je pristojno odzdraviti na naš pozdrav i ako ju baš jako muči što hodamo kraj njezine velebne doseljeničke nastambe, pristojno priupitati može li nekako pomoći ako nešto tražimo. Ali ne, «baba Žumberačka» je morala prvo izliti svoju nekulturnu žuč kao najnormalniji početak komunikacije.
Nakon epizode s babom iz Žumberka, uslijedila je jedna s malim napuhanim domorodačkim pjetlićem, kuća do BŽ.
Naime, nakon kojih sat vremena smo se vraćali iz obilaska po našim zemljištima s punim vrećicama smokava koje smo tamo ubrali. S takvom nevjerojatnom agresijom i prijetnjama kako će nam poderati te vrećice pune smokava (jer je mislio da smo neki turisti, a komunikacija pristojih pitanja i provjere identiteta je zamagljena stavom gazde u svom kvartu) počeo je odmah vrijeđati...Kako smo sestra i ja išle za muškim dijelom (od stresa smo zaboravile jednu vrećicu smokava. pa smo se nakon kraće prepirke tko će proći kraj kuće babe Žumberačke uputile zajedno po nju) nismo znale što su mu oni odgovorili i jesu li što objašnjavali, a meni se više nije dalo drugi puta nekoj bahatoj faci recitirati kako idemo na svoju zemlju i bremo svoje smokve i sl...pa smo samo pristojno pozdravile, a pijetlić nas je zajapureno pogleda, nešto promrmljao i nastavio svoju psovačinu.
Najbolje od svega je što su smokve i na našim zemljištima i po putu već bile raaspucane i popadale jer ih nitko nije ubrao. Mali zajapureni bikić je radije svu svoju energiju utrošio na deračinu na one koji ih nisu bili lijeni pokupiti, umjesto da ih sam pobere...Ali neka radije propadne, on je ipak gazda, barem po kukurikanju u dvorištu.
Ja sam se nakon tih dviju epizoda u razmaku od kojih sat vremena osjećala prilično loše. U svojoj zemlji, u kraju svojih predaka, među svojim zemljacima. Tako loše sam se samo jednom u pet godina osjećala ovdje u zemlji navodno jako hladnih i netrpeljivih Austrijanaca.
Toliko o prigovaranju.
Kaj se ribičije tiče, gospoda otac (vječna pratnja ribičima) i svekar su se nakon poludnevnog prženja na nekom jezeru nedaleko Paga vratili s praznim kantama i otiscima od pijavica po nogama, sunčanicom, ubrzanim lupanjem srca i sveopćom iznemoglošću...a pokušaji na moru nisu urodili boljim plodom. Unatoč savjetovanju s drugim ribičima, pričama o «boljim» i «lošijim» mamcima (da turisti nebi bili iznimke ovakvih kategorizacija), proučavanju dubine mora i sl.
Na kraju je gospon svekrivi zaključio kako je najbolje baciti vršu u Staroj Novalji (duboko more) i u jutro je pokupiti. Iako jedva nazirem poriv za ribičijom, upitala sam ga ipak gdje je tu onda čar nekog sportskog nadmetanja ribe i ribiča, neke borbe (pod dojmom romana Starac i more) i onda pobjede ili ulova....
Možda je ipak poanta samo uloviti ribe, bez obzira na način...isto kao što je bitno zaraditi novce...Jesmo li svi pomalo postali ribiči nekih vlastitih snova i pritom zaboravili na poštenu borbu, uljuđenost, prihvaćanje drugih ...riba i ljudi
Tko će ga znati...idem odmahati s perajom u zemlju snova gdje još uvijek mogu odsanjati svoju prekrasnu domovinu s prekrasnim ljudima dok spavam u zemlji nekih dalekih stranaca...
Post je objavljen 02.09.2005. u 00:12 sati.