Dakle kao što naslov sugerira neću pisati ni o čemu posebno tj. tematski, već kako mi navre. Mislim da bi posebnu pažnju trebalo i inače u životu posvetiti tim "ni o čemu" mislima, rečenicama, slikama i dr. Obično se iza njih krije ono "nešto" i zapravo bitno.
Ajd, baš da vidimo....
Dakle, ako krenem ni od čega, rekla bih prvo da je jesen (iako ne kalendarski) stigla kako u moj grad, tako i u moju nutrinu. Osjećam se malo požutjelo, misli mi padaju na pamet otprilike u jednakom broju kao i lišće s drveća...
Lutaju tako nekim predjelima nestvarnosti i zamišljaja, vrte se u krugu nekih već proživjenih situacija, prevrću se s jednog mjesta na drugo, zamišljam ih i u nekoj virtualnoj budućnosti...ali to navodno nije stvarnost.
Stvarnost je da sam jučer stavila doljnji dio fiksnog aparatića za zube, da me steže čitava čeljust, da je danas padala kiša iako je istovremeno Sunce sjalo svom svojom babljeljetnom snagom...i da osjećam promjene...
Jeste li se ikada zapitali (ovo nema veze s prethodnim rečenicama - vidi naslov) cijene li ljudi oko vas vaše talente, rad i napor samo kada ih i netko drugi (obično s više instance) prepozna i objavi kao vrijedne? Ili je ljudski da ljude u svojoj blizini doživljavamo kao svoju svakodnevicu, kao nešto što se podrazumijeva, i iako cijenimo što rade, posebna pohvala i podrška stižu nakon gore navedenog prepoznavanja od nekog drugog? Što bi značilo da ostajete neprepoznati ako to netko "važan" ne prepozna
Jesu li stavovi u životu samo stvar percepcije, bez obzira na vanjske okolnosti? Stavite dvije osobe u isti grad, dajte im isti posao...jedna će možda biti jako zadovoljna, a druga potpuno nesretna...Pa se smatra da je stvar u nama samima, u našim već stvorenim slikama....
A to je ono baš nešto o čemu tako malo znamo i govorimo...Raspredaju se razni principi i načini za pronalaženjem boljeg posla (postoji nevjerojatan broj stranica ispisanih sa raznim savjetima i obrascima), tečajevi za usavršavanje, prekvalificiranje...
Znanja su dobra, ali ne znače puno za osobnu sreću, zar ne? Bolje rečeno, beskorisna su ako ih čovjek zna samo kao teoriju koju ne primjenjuje u svom životu.
To je onda jedan veliki raskorak između stavova i djela, rupa u koju se pada...A opet s druge strane potpuno dosljedni ljudi su nekada tako naporni i predvidivi, pomalo dosadni. Možda je stvar u dosljednosti s osjećajima, ali i oni znaju biti nekda ovakvi, nekada onakvi...
A možda je ovo sve bez veze u usporedbi s činjenicom koju sam čula neki dan od svoje susjede Gruzijke koja mi kaže kako penzija tamo iznosi 12 Eura i kako je to dostatno za hranu od nekoliko dana...Što je stvarnost tim ljudima tamo? Muče li ih ovakva raspredanja?
Ipak ja mislim da osjećaji, misli i ideje vode uvijek u konkretan svijet. Gledala sam film o Hitleru, čini mi se nevjerojatnim da jedan takav mali histerik uspjeva zavesti tolike ljude i navesti jednu sljedbenicu da otruje svoje četvero djece (ne zanemarujem miljune drugih žrtava, već ovo ističem jer je obrađeno u filmu)...Ovako sa suradnicima, posebno u početku rata, bio je srdačan i čak topao...Očito je znao dobro prodati svoj proizvod, što bi se reklo današnjim rječnikom. Realizacija je bila stravična, ali i nekako zamagljena, opet ideologijom...
Pa ako neke naše male privatne ideologije utječu negativno na druge, nismo li opet neki mali Hitleri puno manjih razmjera, ali možda pogubnih za makar I nekoliko ljudi u svojoj okolini?
Bez brige, ništa mi se negativno ne događa, jednostavno razmišljam, možda se pokušavam mijenati na bolje, biti dosljedna, ali ne I opasna za okolinu…
Ili jednostavno pišem…ni o čemu posebno
Post je objavljen 13.09.2005. u 20:09 sati.