12.08.2005., petak
Pakiranje
Vjerujem da ima i među vama takvih kao ja kada je pakiranje u pitanju. Tu sam vrlo detaljna...ili bolje rečeno jedna od onih koji moraju imati sve sa sobom, za svaki slučaj.
To naravno zahtjeva detaljne pripreme, planirano pranje veša koji tjedan unaprijed, polagano sređivanje stana (da me ne dočekak takav kad se vratim s još hrpom stvari za raspakirati) i ostale pripreme svih vrsta, s kojima vas neću daviti.
I evo, dogodilo se da sam se prvi puta u životu spakirala u jednom danu (to uključuje i obilazak dućana i redovitu šetnju po parku s djevojčicom), uključujući sve pripreme ili izostavljajući one koje nisam uspjela ostvariti. O.K. Savršeni je pomogao dijelom kupovine i odlaskom na vožnju biciklom s djevojčicom, pa sam imala koji sat mira.
Kako se ipak dogodio taj moj osobni presedan? Vrlo jednostavno. Jučer sam naime odlučila opet otići do mora i priuštiti djevojčici igranje s bakama i dedama, sestričnama i ostalom ekipom, a sebi jedan pravi odmor ispunjen plivanjem, čitanjem i odmaranjem. Kuhinju, šetnje s djevojčicom i sl prepuštam malo drugima.
I kako sada to sve što inače radim prije puta strpati u jedan dan. A Savršeni je skinuo kutiju za stvari s auta i obavjestio me da ju ne namjerava sada stavljati...kuku-mene. Tako da sam se morala opako srezati u svojim navikama da pokupujem ovdje sve živo i da nam auto izgleda kao kombinacija češko-mađarsko-njemačkog turista. Ne znam zašto uopće neki kukaju protiva tih naših "loših" turista...Ja ih potpuno razumijem. U Novalji je sve (barem do ove godine kada se otvorio Kerum) bilo toliko skuplje...
Ali iskustvo radi svoje. Sada znam čega ima i što košta podjednako, pokupovala sam samo stvari koje su puno skuplje.
Ali s robom (a posebno cipelama) imam uvijek problema. Krenem ono kao samo par stvari , jedna toplija varijanta, par majci...ali onda vidim u ormaru jos neke hlače koji bi mi baš super došle, pa za malu sve one slatke kombinacije u kojima izgleda preslatko....i tak to nekak neprimjetno krene, a ja više nemam mjesta u torbi.
I kaj onda? Sjetim se svoje gospođe majke koja ja razvila do savršenstva teoriju (i provodi je još uvijek u praksi) kako u svakoj torbi ima uvijek mjesta, samo treba naći nepopunjene dijelove. I zanemarim svoj poznati red u torbi i smisleno pakiranje i počnem trpati u jedan ugao, pa u drugi, vidi fakat, super fora...
Ipak sam srezala neke stvari jer sam se odmah sjetila i scene zadnjih par putovanja kada su mi koljena bila u želucu, a stvari padale po meni.
I tako se povijest ponavlja, ipak malo korigirana..
Moj gospon otac se vječno hvatao za glavu i pitao da li nam to baš sve treba, a gospođa majka je odgovarala da nam treba...jer nikad se ne zna.
A onda se dogodio zadnji udarac...Savršeni je kupio kutiju za krov za naš auto, a gospon otac je kupio novi, ali mali auto. Takav dvostruki atak spomenuta gospođa ni dan danas nije svladala. Pa svako pakiranje prije puta zvuči otprilike ovako:
gđa. majka: "Ti si baš morao kupiti auto s najmanjim gepekom, meni za inat, da si ništa ne mogu ponijeti"
g.otac: "Vjeruj mi draga, da imamo i veći gepek, opet nešto ne bi stalo"
gđa. majka: "Stalo bi stalo, a vidiš kako je Savršeni kupio našoj djevojčici kutiju, pa sada putuju kao gospoda" (ha-ha, majko, koja zabluda).
g. otac: "Nama ni kutija ne bi bila dovoljna"
gđa majka: "Ti si uvijek zajedljiv, ali neka je barem Ona bolje prošla nego ja...lijepo ću ja nju pitati stane li ona mala torbica koja stoji u hodniku, kojim slučajem kod njih?"
I tako mi putujemo inkognito, da slučajno ne bi koja torba od gore spomenute gospođe završila kod nas...samo da znate da joj nitko ne javi kojim slučajem.
Nego, baš sam se pitala, jesam li ponijela nešto puno manje stvari zbog "prijetnje" da ovaj puta ostanem na jednoj torbi i činjenice da nema kutije na krovu?
E, pa dragi, baš i nisam, samo sam sve malo bolje stisnula, a možda je razlog takvog slijeda događaja i taj što ti ne nosiš sve svoje alate, plivačku opremu, što nam je apartman završen pa više ne putuju ormari i sl...Sve u svemu nisam baš samo ja ta koja nosi svašta sa sobom...
Samo da se zna.
Čuvajte mi Savršenog, posjetite ga koji put i utješite, vraćamo se za dva tjedna.
Pusa od velike i male MonoperajAnke!
|
- 23:13 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
08.08.2005., ponedjeljak
Stari morski vuk
Se sjećate onih reklama za piće Pipi? Ako se ne varam, jedna je bila s Anom Sasso, a jedna s našim premalo poznatim i priznatim plivačem - maratoncem Veljkom Rogošićem. Ili je to bila jedna reklama s njih dvoje? Kako bilo, oboje su još živi i u vrlo dobroj formi (ne znam je li tajna u nekada popularnom napitku ili u dalmatinskim genima i bavljenju sportom).
A moje priče iz Novalje nastavljaju se i ovu posvećujem starom morskom vuku s kojim je Savršeni proplivao dolazak u novaljsku luku na plivačkom pohodu od Savudrije do Prevlake...
Ovaj nevjerojatan Dalmatinac se naime nakon preplivanog La Manche-a prije godinu dana, sa šezdeset i četiri ljeta odlučio na ovaj nevjerojatan pohod i najduži maraton (u etapama) ikada isplivan. Znam neke koji su već u ranim četrdesetima pravi starci u odnosu na simpatičnog i nesalomljivog (fizički i duhom) gospodina koji me svojim pogledom iz mora kroz plave naočale i brčine neodoljivo podsjeća na nasmijanog morža.
Mnogim plivačkim generacijama je ovaj dragi g. Morž bio uzor. Među ostalima i jednom malom kržljavom dečkiću koji je postao plivač (više ne smijem reći, iako je dečkić kasnije ostvario lijepu plivačku karijeru).
I tako mene moj Savršeni s uzbuđenjem tog malog klinca obavijesti kako Veljko dolazi u Novalju, baš kada je on na godišnjem i počne mi mahati s nekim rasporedom maratona i objašnjavati kako bi ga on tako rado dočekao i s njim proplivao zadnjih kilometar-dva.
I ode Savršeni nekoliko dana prije očekivanog dolaska (po rasporedu sa Interneta) u novaljsku turističku agenciju pitati kada točno dolazi poznati maratonac i priprema li se neki doček. I teta u agenciji ga gleda skupljenih obrva i pobjedonosno zaključuje kako ju je to već taj dan ujutro (bila je večer) netko isto pitao. I moj Savršeni se nadobudno ponada kako se teta-turistička-djelatnica raspitala u međuvremenu, kad već ne znaju sami... ali jok... teta je jednostavno odmahnula glavom i rekla da ne zna ništa o tome. I tako smo se morali pouzdati u raspored s Interneta koji nije trebao odgovarati stvarno preplivanoj etapi, s obzirom na vrijeme i uvijek moguća odstupanja od rasporeda kod takvih događaja.
Ipak odemo na dan kada je po rasporedu trebao doplivati u Šimune - malo nautičko mjestašce kraj Novalje.
I dođemo tamo nekako otprilike u vrijeme dolaska u drugim mjestima i obiđemo marinu, pitamo ljude, domaće, konobara (nikada nije čuo za njega) i odlučimo otići u turističku agenciju. Nađemo ju, a agencija u jeku turističke sezone u turističkom mjestu – zatvorena nakon podneva. Tako ako netko misli doći tamo, neka dođe do 12 sati, jer nakon toga nema tko što dolaziti tražiti smještaj ili informacije. Reda mora biti.
I pokupimo se mi iz Šimuna i nekako ipak doznamo da Veljko dolazi taj dan u Novalju, raspored malo kasni zbog lošeg vremena.
I Savršeni se uputi na Novaljsku rivu, ja pričekam da djevojčica zaspi i odem i ja sa fotoaparatom i vodom da se i ja pridružim tom nesvakidašnjem događaju. I stignem taman u momentu kada je Veljko praćen s nekolicinom plivača (manja i veća muška dječica) ulazio u novaljsku luku. Sve je bliže i bliže, i naravno zadnjih par zaveslaja je u delfin stilu, gleda na sat, proviruje glavu iz vode, i osmjeh na ustima... Skupilo se nešto ljudi, bio je stavljen i razglas s muzikom, dva klapska pjevača su otpjevala pjesmu o Novalji, mlada cura u nošnji s hrostulama za dobrodošlicu i nekoliko funkcionerki i funkcionera.
Još i dobro s obzirom da do prije neki dan čovjek nije mogao doći do neke informacije, ali ipak premalo uzevši u obzir da je turistička sezona i da se s takvim čovjekom i malo oglašivačkog i poduzetničkog duha mogao napraviti veliki turistički događaj. Ali, to je očito sindrom hrvatskog turizma... svoje vrhunske kvalitete ne znamo prezentirati.
Svejedno je atmosfera bila odlična, Veljko nasmijan i okružen prvo gomilom u moru, onda onom na kopnu... Ljudi su zadivljeni, plješću, ja vičem: "bravo"... Savršeni se smije u moru i sluša s ostalom pratnjom nešto što im morski vuk priča. Na moment mi prođe kroz glavu kako su to sve neka velika djeca koja plove nekim drugim morima svakidašnjice, gdje su sportski duh, borba i uspjeh nešto normalno i vrijedno divljenja.
I onda dolazi gospodin zadužen za par riječi dobrodošlice (ne, ne, nije to gradonačelnik, za njega plivanje i takvi događaji očito ne znače mnogo – o tome sam pisala u svom prethodnom postu, ali ne znam, možda je stigao kasnije na papicu ili pićence), vlasnik jedne umjetničke galerije i sudionik i pokretač kulturnih događanja u našem malom mistu. I bio je i on dirnut, ispričao je svašta, pa i hrpu nebuloza... tako da je ispalo kako Veljko nije uspio preplivati La Manche, da bi ga stari morski vuk naknadno u svom obraćanju diskretno ispravio, na što je naš voditelj zaključio kako on dobro zna što znači preplivati La Manche jer je živio u tom kraju...
Jooooj Bože, zašto uvijek ljudi koji nemaju veze sa sportom melju o njemu i grče se oko sportaša? Ali Veljko je kao pravi vuk, pomalo imun na te sve obaveze i protokole koji idu uz spontane dočeke, simpatičan i otvoren prema svima... Ipak su ga zarobili u obližnjem restoranu hotela (između ostalog je tu bila i voditeljica turističke agencije – zna li ona kako su joj djelatnice neinformirane?) i Savršeni nije htio ulaziti među te ljude, predstavljati se, iskazati sreću što mu se ostvario dječački san da pliva zajedno s njim... Sve u svemu sportaš koji ne priča puno, samo se divi sa strane svojem sportskom idolu.
Ostavili smo Veljka, nadam se u ugodnom društvu. Sutradan je bio doček u Šimunima i navodno je bilo jako lijepo i skupilo se svijeta. Ajde baš mi je drago, očito dobre vibracije tog pothvata ipak nekako dođu do ušiju barem nekolicine.
Ono što mene uvijek fascinira kod ovakvih velikih ljudi je nevjerojatna jednostavnost i pristupačnost i činjenica da čovjek ima familiju i da je osim tog svog sportskog uspio ostvariti i obiteljsku ispunjenost... A ako je k tome i dobar suprug, otac i djed, za mene je to onda potpuno ispunjenje pravog sportaša, kako u sportskoj, tako i u trci života.
I za kraj nešto što mom ženskom uhu i nije baš leglo iz usta ovog velikana.
U svom govoru je komentirao izjavu gore navedenog novaljskog moderatora da je trećinu života proveo u moru riječima: "Bilo bi mi bolje da sam tu trećinu proveo na ženama, a ja sam se vezao samo za jednu. Tko zna možda sam pogriješio, a možda i nisam."
Eto primjera da i veliki ljudi imaju slabosti, a morskom vuku je očita ta što je Dalmatinac, pa mora izreći i nešto u tom stilu... Iako sam uvjerena kako ne misli tako, ali eto možda su i dalmatinski dišpet i frajerština pridonjeli velikim uspjesima...
Tko će ga znat... Morž pliva dalje po našoj obali... Ako ste negdje na moru, posjetite obližnju turističku agenciju...
|
- 18:59 -
Komentiraj (22) -
Isprintaj -
#
02.08.2005., utorak
Planska gradnja
Posljednih je nekoliko godina je u Novalji i oko nje izgrađeno jako puno novih kuća, apartmana, nebodera...I u blizini naše kuće nikla je poveća nastamba s apartmanima za iznajmljivanje i prodaju. I običnom laiku je jasno da barem za jedan kat strši od ostalih kuća u naselju. Po pričama domorodaca navodno je investitor bio u dobrim odnosima s gradonačelnikom, pa je ovaj progledao kroz prste.
A što i inače reći o vođenju malog mjestašca koje nema ni kino dvoranu, niti ikakav sadržaj za mlade osim kafića i naravno novog nogometnog stadiona i nogometne momčadi koja je kupila svojevremeno i dva Brazilca, jer to je ipak najvažnija stvar za gospodarsko-kulturni razvoj malog mista.
No, dobro, idem na neke pozitivnije pomake. Dakle, od ove godine Novalja je povezana nogostupom s famoznim Zrćem, a to znači i sa apartmanskim naseljem Gajac i ostalim okolnim naseljima.
Budući da je i moja familija ustupila nekoliko metara djedovine za gradnju tog nogostupa, mislim da imam pravo malo ga i prokomentirati.
Ideja je hvalevrijedna, jer je ta cesta iznimno opasna i donedavno je za pješake i bicikliste bila prava noćna mora.
Znam to dobro, jer smo sve te ceste i cestice oko Novalje probiciklirali Savršeni i ja dok smo još bili bez djevojčice. Glavni sport kamiondžijama bio je (oism obaveznog trubljena pri pogledu na žensku stražnjicu na biciklu) kako izgurati bicikliste s ceste i konačno dati do znanja tko je tu gazda.
I sada kada je ovaj nogostup izgrađen uputimo se mi s djevojčicom u sjedalici na biciklima proći taj put.
Ako koristite već potojeći stariji kolnik od Gajcado Zrćai, morati ćete svako malo silaziti jer je zarasla brnistra prekrila potpuno kolnik, pa nema mjesta za prolaz biciklom. Osim toga, na jednom mjestu je (već godinama) jedan otvoreni kanalizacisjki odvod koji su valjda savjesni prolaznici zatrpali kamenjem da se netko ne ubije.
I onda kreće ovaj novi dio od Zrća prema Novalji koji je zaista lijep, dovoljno širok i visok...ma sve pet. Dok ne dođete do križanja na kojem se sjeku cesta od trajekta i glavna cesta prema Novalji...a kolnik naglo prestaje, nema zebre, i vi morate brzo prijeći taj opasan dio bez ikakve sigurnosne oznake i sl, ponovno se penjati na kolnik (kosine su napravljene sa strane tako da i po njima morate proći još dublje po križanju), onda se malo vozite i onda kolnik potpuno nestaje (zato vam je sa strane novi Kerum, pa možete malo po njegovom parkiralištu, blagoslovljen bio) i opet dolazi križanje, a vi morate pretrčavati cestu i voziti se iili po starom traku uske i opasne ceste ili odabrati kameni put (nešto kao ogromno prazno parkiralište) pokraj novog autobusnog kolodovora i onda se opet možete nakon drndanja i naravno obaveznog penjanja (kosine ipak nisu zaživjele u glavama odgovornih) opet priključiti na nogostup.
Drugi «biser» ovog spasonosnog nogostupa su reklamni znakovi za neke restorane i firme (vjerojatno su opet u pitanju dobri odnosi s capom) koji su toliko veliki da su postavljeni skoro po čitavoj širini nogostupa, pa s dječjim kolicima ili biciklom jedva prođete.
Razljutim se ja na tu bahatost i neprofesionalnost i odem brzo do prvog skretanja lijevo konzultirati se s još uvijek aktualnim vlasnikom naše zemlje (o novaljskom mentalitetu podjele među braćom koji drugi put) od koje su nam oduzeli za nogostup. Dida «aja» što bi djevojčica rekla, zajedno s bakom na groblju, ali čujem ja kako se ljuti i klima glavom lijevo –desno u znak neodobravanja. I mislim si ja kako bi sada trebalo stvarno otići do šerifa i pozvati ga na dvoboj argumentima i zdravom pameću.
A onda se sjetim svoje epizode odlaska u Komunalije (prošli post) i tome kako je šjor glavni od škovacina htio samo da se nešto lijepo napiše o njima i kako nitko nije došao po smeće....Pa se sjetim nogometom zaluđenog gradonačelnika, pa si mislim što ja imam njemu za ponudit??? Djevojčica ima porazbijane noge ko mala Maca Maradona i loptu fino udara (na radost dede) ali za prodaju prvoj nogometnoj ženskoj momčadi (sigurno će biti, nije beg cicija) je još premala. Druge neke privlačne ponude za najprofitabilniji sport u Hrvata nemam...
I skužim da sam pušiona i da smo dali zemlju, ali nismo nikakve bitne glavonje i nemamo ništa za pregovaranje što se cijeni danas, naročito kod lokalnih šerifa.
I pozdravimo mi baku i didu i nastavimo se dalje voziti prema Novalji i još se ja lomim da li da idem upozoriti na te reklame koje su zauzele nogostup, ili.....!!! Bam! Kao odgovor skoro ostanem bez glave. Doslovce. Naime po sredini nogostupa su mala stabla koja nisu podrezana, pa ako ste na biciklu njihove grane vam dođu po sredini glave, a na nekoliko mjesta i niže, pa se opet mora sići s bicikla da bi prošli ispod njih.
Ostatak staze do Novalje nije tako ni bitan jer svi idu po cesti, i auti i ljudi i motorini, jer se od ove godine u centar Novalje ne može autom, tj. morate se parkirati na ulasku u rivu, pa je manje auta i manje gužvi, jer većina već ode na zaobilaznicu a ne starom cetom prema centru.
Dobra ideja, ali naplata parkinga je jedna druga priča.
Nema veze, imamo nogostup. Jupiiii! Imamo i puno lijepih zgrada! Živjela planska gradnja!
|
- 17:40 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
|
