... bicikl i romobil, kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil… Neki su ovu pjesmicu slusali možda u djetinjstvu, ali vjerujem da ste ju čuli barem posredno.
Eto i naša mala djevojčica je kao i većina djece puna, za sada manjih, želja. Iako se po količini novaca koje bi roditelji mogli iskrcati kada bi kupovali sve novotarije i trendovske igračke, baš i ne bi moglo govoriti o nekim malim iznosima.
Premda ne radimo neku podjelu na igračke za djevojčice i dječake, naša se mala djevojčica osim u bagere zaljubila u sve vrste lutaka koje izgledom sliče na novorođene bebe i naravno pripadajućih artikala za iste. A danas stvarno možete naći svu moguću opremu za njih, jer industrija je odavno shvatila da su roditelji male djece stvoreni da im se iskamči što više lakše ili teže zarađene plaće na neke minijaturne krpice, kahlice, kolica, dudice, krevetiće, kuhinjice i ostale potrepštine bez kojih niti jedna pristojna lutka danas ne može dostojno obitavati na ovoj planeti.
Osim što ponekad kupimo i neku novu igračku, dobivamo ih od starijih sestrični i prijatelja, mi smo to riješili tako što bezobrazno skupe stvari (kao nova baby born beba od 70 Eura) kupujemona sajmovima (čiji je strastveni posjetilac mama oduvijek bila) za djecu ili prodavaonicama rabljenih igračaka. I jednih i drugih u Beču ima puno. Osim toga u centrima za roditelje i djecu koje ima svaki kvart, dva puta godišnje se organiziraju sajmovi i ljudi dolaze prodavati stvari koje su njihova djeca prerasla ili igračke s kojima se ne igraju. Cijene tih stvari su stvarno niske, a roba je uglavnom u vrlo dobrom stanju. Jedina moja primjedba ide na robu kupljenu u komisionim prodavaonicama je ta što stvari uredno imaju miris dima cigareta, pa sve treba odmah dobro oprati,a s plastike i po nekoliko puta dok se miris ne izgubi potpuno… Ali Bože moj… sve ima svoju cijenu.
Nego, ono što mene nekako u čitavoj priči o tome zbunjuje je činjenica da Austrijanci koji imaju bolji standard od Hrvata, stvari više cijene, spremni su ih ići prodavati za trećinu ili desetinu cijene, iako dobro zarađuju i nije im to neophodno za život.
Ne znam jeste li gledali odličan putopisni serijal Idemo na sjever Gorana Milića na HTV-u, ali on je isto primjetio kako sjevernjaci uče svoju djecu tom principu da sami zarade svoje novce, pa makar i prodavajući svoje stare igračke. I da im poklanjaju uglavnom obrazovanje ili neko drugo sredstvo kojim će sami naučiti stvoriti svoju budućnost. A ne da od roditelja samo dobivaju prvo najnovije modele autića, pa zatim mobitela, pa motora… I naravno što je obitelj imućnija, to djeca više imaju. A mentalitet naših ljudi je takav da se ne cijeni onaj koji nešto zna sačuvati, popraviti ili sam sklepati već onaj koji ima zadnji model … bilo čega. Pa se onda i oni slabijeg imućnog stanja moraju potrgati da i njihovo dijete ima barem dio onoga što imaju njegovi bogatiji prijatelji, e nebi li se dijete lišilo frustracija i raznih drugih obilježja drugorazrednosti.
Ne znam u kojoj je od sjevernih zemalja Milić tada bio (mislim u Finskoj) kada je razgovarao s mladim poduzetnikom koji mu je rekao kako ne vozi neki poseban auto, jer bi mu se svi smijali da mu firma ne posluje dobro ili da nema neke zalihe sa strane za poslovanje, a da sav novac ulupa u zadnji model nekog auta.
Ili Danac koji je govorio o određenoj kulturi neisticanja bogatstva kako kod sebe ili svoje djece koja izvana izgledaju kao i ostali vršnjaci. I nisu dobili auto za osamnaesti rođendan. Ali je poklonio svojoj djevojčici putovanje oko svijeta da upozna druge kulture i zemlje… Nije ni Danac cicija...
Ili nedavna otmica kćerke najbogatijeg nizozemskog poduzetnika…Jeste možda vidjeli taj kvart gdje ona živi? To su one poznate amsterdamske kuće od cigle u nizu koje izvana uopće na odaju dojam nikakvog posebno ekskluzivnog mjesta…
Toliko od tatinim djevojčicama na sjeveru.
Južnije, u jednom drugom odličnom serijalu dokumentaraca Roberta Knjaza, naš purgerski gradonačelnik je između dva zalogaja domaćeg pršuta lijepo objasnio voditelju i svekolikoj raji kako je on svojoj princezi za punoljetnost kupio auto, jer je ona jako dobra djevojčica i odlična učenica. Na konstataciju voditelja kako ima i drugih dobrih i vrijednih djevojčica koje ne mogu dobiti auto od očeva, gospon je samo ponovil kako je ona to zavrijedila.
Moje pitanje je treba li djeci davati sve, pa maker si to i mogli priuštiti? Je li moguće da djeca nauče cijeniti stvari ako se nikada ni za što nisu sami potrudili?
Normalno je da čovjek želi svom djetetu bolje i više i zašto mu ne bi poklonio ako ima. Samo po sebi to nije ništa loše. Ali je sigurno loše ako to postane glavni princip odnosa roditelj-dijete.
I pitam se bi li ponekad trebali djetetu odbiti kupnju neke stvari, jednostavno zato da nauči kako se nositi s frustracijam od malena? Jer će jednoga dana sigurno doći netko tko će mu reći kako mu nešto ne želi ispuniti, pa će to biti teška drama za nekoga tko je naučio sve uvijek dobiti. Mislim da se i takve stvari uče.
Nego, biti će veselo ako djevojčica dođe Savršenom za kojih petnaestak godina sa stihovima pjesmice na ustima… Tata, kupi mi auto…Mislim da znam i odgovor…
Nadam se da će ipak umjesto tog zahtjeva dobiti nešto slično onome što je ova djevojčica poklonila svom tati.
Post je objavljen 18.09.2005. u 23:51 sati.