RACIONALNO I OSJETILNO U GLAZBI

nedjelja , 30.11.2014.

Nedavno me mala debata s poznanikom, inače velikim znalcem glazbe (osobito suvremene rock i alternativne glazbe) ponukala da malo promislim o ovoj temi – je li glazba osjetilna ili racionalna djelatnost, koliko u njoj ima jednog i drugog i može li se navedeno uopće mjeriti? I dok je on, hodajuća glazbena enciklopedija glazbenih vrsta i izvođača koji ga zanimaju, tvrdio da u glazbi ima jako puno racionalnog i da samo treba 'znati slušati', osobno sam ipak sklonija dojmu da je glazba dominantno osjetilna kategorija. Dakako, svjesna sam i ja da nešto čiji su temelji tako matematički kao što su temelji glazbenih ljestvica i njihovih mjerljivih, sasvim određenih notnih proporcija, mora imati veze s onim racionalnim – s racionalnim koje možda ide i onkraj čovjeka, pripadajući prirodi/svemiru kao takvom. Pa ipak, glazba je za mene ono što, prije svega, dotiče osjetilnošću.

U čemu bismo, uopće, mogli tražiti elemente racionalnog u glazbi? Čitam tako o utemeljenju glazbenih tonaliteta na broju fi i Fibonaccijevom nizu, tom 'čarobnom broju ljepote' kako ga mnogi nazivaju. Čitam i kako su mnogi glazbenici, primjerice Beethoven i Bela Bartok, ugrađivali u svoje kompozicije tzv. zlatnu sredinu. Prvi ju je tako koristio u svojoj Petoj simfoniji, na način da se poznati uvodni moto pojavljuje u prvom i posljednjem taktu, ali i u onom koji predstavlja egzaktnu točku zlatne sredine cijele simfonije. Da budem iskrena, za takve 'klasične' majstore zvuka, za takve virtuoze, to me i ne čudi previše. Nešto više me iznenađuje, primjerice, da su mnogi glazbeni instrumenti, recimo violina, građeni temeljem proporcija zlatnoga reza, a osobito činjenica da su i mnoge suvremene kompozicije također utemeljene na proporciji broja fi. Štoviše, istraživanja pokazuju da do klimaksa pjesme/skladbe najčešće dolazi upravo na onom mjestu koje je sukladno tzv. zlatnoj proporciji: Fibonacci and phi relationships are often found in the timing of musical compositions. As an example, the climax of songs is often found at roughly the phi point (61.8%) of the song, as opposed to the middle or end of the song. In a 32 bar song, this would occur in the 20th bar. (http://www.goldennumber.net/music/).

Ne znam koliko su ovakvi podaci vjerodostojni, no i nije potrebno ostati isključivo na slučaju Fibonaccijevog niza, da bi se govorilo o racionalnom u glazbi. Dovoljno se tek malo osvrnuti oko sebe, promisliti, pa se sjetiti svih onih primjera iz svakodnevnog života gdje se glazba, čini se, spaja s racionalnim, niče iz racionalnog ili nastoji djelovati na intelekt, svijest, shvaćanja. Sjetimo se samo programatske glazbe, svih onih budnica, davorija i himni koje su ulijevali u život naših predaka baš kao što ih ulijevaju i nama danas, kao dobro osmišljen napitak, kao čaj koji je potrebno pripremiti da bi se uspješnije ispila ona unaprijed predviđena, nužna tableta ideja, stavova i svijesti – uglavnom nacionalnih, ali i drugih 'velikih' ideja, 'revolucionarnih' misli. Zašto nema revolucije bez glazbe i bubnjeva, zašto nema velikih pothvata i akcija bez pokliča i truba? Zašto su upravo himne – kratki i specifični glazbeni brojevi – danas temeljno nacionalno obilježje, zašto ta uloga nije dana, primjerice, nekoj rečenici, priči? Je li to zato što glazba tako efektno, gotovo neprimjetno, slobodno i tečno, prenosi ideje i misli, veže ih na svoje notne receptore, efektnije nego bi to mogli drugi načini izražavanja? Ili je istina, možda, baš suprotna – možda se 'kamufliranjem' tobožnjih velikih ideja, misli i stavova, svjesnim isticanjem prividno intelektualnog, racionalnog sadržaja zapravo cilja na ono drugo – neracionalno, ponekad i sasvim nagonsko? Nije li povijest već tisuću puta svjedočila kako se pod pjevnim melodijama i ritmovima koračnica kriju krvavi nagoni, egostične težnje, kako se u ono popularno i zanosno tako lako ušulja smrt? Počevši od plemenskih zajednica do suvremenog čovjeka, mehanizmi kojima se takva glazba prima čini se da su ostali isti. Kod prvih su takve 'kolektivne' melodije možda imale ulogu hrabrenja u opasnom pohodu na bivole, ili u raskalašenom plesu oko vatre ako bi napad dobro završio, danas nas kolektivnim melodijama pozivaju na demonstracije, na javna okupljanja, na sportske stadione, na gradske trgove, predizborne skupove. Nerijetko i u ratove, napade, krvoprolića. Između jednog i drugog, naravno, cijela je lepeza skladbi i napjeva kojima se kolektivno družimo na različitim prigodama i manifestacijama, kojima obilježavamo blagdane i praznike, uz koje obavljamo poslove (danas mnogo manje, nego u nekadašnjim ruralnim zajednicama u kojima bi se život vrtio ritmom ratarskih i stočarskih poslova kroz kalendarsku godinu), koje združujemo s čovjekovom egzistencijom od rođenja do smrti. I prvo i posljednje, i rođenje i smrt, obilježeni su glazbom – dakako, različitog predznaka. U konačnici, nisu li njome obilježeni i svi drugi važniji događaji u životu – udaje/ženidbe, rođendani, različite postignuća i obljetnice…?

Započinjući ovaj tekst nisam imala namjeru skrenuti u 'kolektivne' vode, u govor o muzici namijenjenoj široj zajednici, počesto i masi. Također, ne mislim da je odnos racionalnog i osjetilnog u glazbi jednoznačno kompatibilan odnosu kolektivnog i javnog. Glazba je složen fenomen i nisam sigurna da se ikada može u potpunosti točno proanalizirati, opisati riječima. Disparatnost teme nekako me sama ponijela, baš kao što nas sama glazba često i nosi - ponekad pojedince, ponekad cijele vojske ili horde na ulicama. One koji nose parole, a zapravo su nošeni strašću i nagonima. Namjera mi je bila, zapravo, pisati o onoj ljepšoj, sasvim osobnoj strani glazbe – o onoj intimnoj dimenziji (čini mi se, ipak, mnogo više osjetilnoj nego racionalnoj?) za koju i dalje mislim da je najvažnija za ovu umjetnost, i kakvom je i sama svakodnevno primam u tišini svoje sobe, ispijam s gutljajima prve jutarnje kave ili čujem u sebi kao neko nedefinirano pupanje – radosti, sjete, tuge, čežnje, ganuća, strepnje, malodušnosti i još toliko toga drugoga… čak i ravnodušnosti.

A što je za vas glazba s obzirom na navedene kategorije?

GLAZBA KAO VODA

nedjelja , 23.11.2014.

Glazba je umjetnost zvuka, umjetnost organiziranih tonova. Hrvatska riječ glazba dolazi od slavenske riječ glas, a internacionalna riječ muzika od grčkog mousike téchne, što bi značilo 'umjetnost muza'. Nedavno me jedan kolega, prijatelj, pitao koju od dviju riječi koristim. Obje, rekla sam, ovisno o potrebi i kontekstu, ne doživljavam ih sasvim istima. I sam je potvrdio isto, dodavši da mu je glazba ljepša, da mu ljepše zvuči, no da mu je zato muzika draža, jer u sebi priziva muze. S obzirom da se i sam bavi umjetnošću (doduše, ne glazbom), nije me začudilo takvo tumačenje. Osim toga, naziv koji su koristili naši preci ionako je bio mužika, upravo nju nalazimo, primjerice, kod Držića, Hektorovića i drugih renesansnih autora. Pa bi se tako, tragom starih majstora, čovjeka mužika i moglo odrediti – tako krasno ludički, no zapravo nimalo paradoksalno rečeno – možda upravo na način kakav podastire Skok u svom Etimologijskom rječniku (spominjući se upravo starih majstora pera) kao „glazbenika koji se bavi muzikom“ (Skok 1971: 494).

Kako bilo, bila glazba ili muzika, za mene je ona oduvijek - voda. Ponekad tek jutarnja čaša okrepe, svakodnevna i neosviještena, ponekad nabujala rijeka, ponekad kiša, ponekad more… Voda, tekućina, u svim svojim sastavima, naravima i formama. Blaga i bezbojna, slana, opora, slatka, tvrda i hladna poput tuče koja para kožu, drugi put meka, ona koja rastače na sastavne dijelove i upija se u ono što jesmo, a da, ponekad, i ne znamo da jesmo. „Koprena sjajna / zavežljaj uzbuđenja / pregibi radosti i drhtaja /ekstaza tijela u kliktaju. // Ozbiljena mašta / procvala iznenada / u vrtu čujnosti i gibanja. // Vječno lutanje /za intenzitetom valova / i blaženstva. / La musica //. Napisala sam to u pjesmi Viva la musica u svojoj prvoj zbirci pjesama. I premda bih sada, možda, napisala nešto sasvim drugo, drugačije (iako nije prošlo ni desetljeće, no i mi smo, baš kao i glazba, ono što se stalno mijenja i rastače), temeljnog tona pjesme, te epifanične čežnje koju više ili manje uspješno pokriva sintagma viva la musica, sigurno se ne bih odrekla, ni sada, ni, vjerujem, ikada. Jer glazba je za mene upravo to – ulijevanje koje dotiče. Vjerujem da je upravo u tome njezina priroda najbliža lirici, vjerujem da su mi upravo zato obje drage i bliske.

Razmišljajući o književnim rodovima – o prirodi lirskog, epskog i dramskog – na način koji prerarasta okvire književne zbilje, i zahvaća u ontologiju čovjeka i svijeta uopće, švicarski teoretičar književnosti Emil Staiger kao najvažnije karakteristike lirskoga stila navodi upravo jedinstvo 'glazbe riječi' i 'značenja riječi', neposredan učinak na subjekta (čak i bez razumijevanja), ulijevanje i, štoviše, opasnost od rastakanja (što pak se najčešće uklanja ponavljanjima i/ili pripjevom). Jedinstvo značenja riječi i njihove glazbe, smatra Staiger, jest čista, neposredna glazba (za razliku od onomatopeičnosti koja bi se mogla smatrati programskom glazbom) i u njoj, baš kao i u glazbi, postoji mogućnost sporazumijevanja i bez pojmova. Lirsko se ulijeva, ističe Staiger, a da bi to ulijevanje bilo uspješno, čitatelj mora biti otvoren – potonje pak se, smatra teoretičar, najlakše postiže u samoći. S obzirom da je porijeklo lirike izravno vezano uz glazbu (svima nam je poznata činjenica da su starogrčki pjesnici svoje stihove i izvodili uz pranju lire), s obzirom da ga je glazba njezin korijen i prototip, nije li sve navedeno, zapravo, još uočljive u glazbi? Ne ulijeva li se glazba, kao najmanje mimetična od svih umjetnosti, i u suštini, najmanje materijalna (premda se, dakako, ne može sasvim odvojiti od materijalnosti, zahvaljujući kojoj i nastaje, i koja je prenosi) još više, još nesputanije? Opstaju li uopće ikakve granice koje postoje između muzike i tijela, subjekta uronjenog u nju? Znamo i sami kako nas dočekuje kada joj se najmanje nadamo – čujemo je, recimo, negdje u prolazu, pa je nosimo još sobom satima, danima. S druge strane, a osobno mi se to često događa, ne čujemo neku skladbu godinama, sasvim zaboravimo na nju, i onda se jednog jutra probudimo i pjevušimo stihove neke pjesme, čujemo u sebi poznatu melodiju. Koji si to zakoni tijela i mozga, koji potiču takvo ulijevanje ili utječu na njega? Ostajemo li, okupani glazbom, pjesmom koja nas osvaja, zauvijek u njezinu vlasništvu?

Nemam sigurnih odgovora ne ova pitanja. Znam samo ono što znam – primjerice, da je jedino što sam poželjela u jednom od najtužnijih dana u proteklih nekoliko godina, kada nisam mogla razgovarati, ali ni čitati, ili pisati, bilo skloniti se u ogrtač od pjesme, omotati se njome. Baš kao što sam u jednom drugom jutru, svjedočeći kako se tih dana pod mojim nogama lome svjetovi vlastitih uvjerenja, ali i nekih drugih povjerenja, odmah po buđenju, još na sasvim tankoj granici gdje se san prelijeva u jutro, u javu, čula stihove i tonove pjesme koja evocira tok Dunava, stvarne i simboličke granice jedne neumoljive matice koju je potrebno prijeći. Prije toga, nisam je čula godinama, niti pomislila na nju. Je li to pjesma sama našla put? Nalazi li muzika put do nas, onda kada ne mogu ljudi, riječi, ideje, hrabrost?

Mislim da je tako. Srebrna voda glazbe nalazi put kroz pore našega tijela, čak i onda kada čvrsto stišćemo oči, ili zatvaramo uši. Može se uliti u sve šupljine dana, baš kao i u sve škrape našeg životnog vijeka. Ima li nekog tko se ne sjeća barem jedne pjesmice iz djetinjstva, uspavanke, ili možda neke vesele vrtićke… Na odlasku, pri odlasku, ona je također tu, jedna od zadnjih stvari za koje smo sposobni. O potonjem, nažalost, mogu i iz bliskog iskustva – upravo ovih dana svjedočim teškim danima svoje bake oboljele od Alzheimera, dubokoj starosti svladanoj bolešću koja je ukinula razum, pamćenje, i mogućnost ma i najkraćeg suvislog razgovora. No nije ukinula sjećanje na glazbu – jedini način komunikacije koji je bolesno tijelo još ostavilo, jedino što mu je još moguće, jest pjesma. Pa tako moja baka, koja ne zna više ni kako se zove, ni koliko godina ili djece ima, pjeva – još uvijek pjeva, ponekad sama od sebe, ponekad i na najneznatniji poticaj, sjećajući se besprijekorno riječi starih pjesama, koje je, vjerojatno, naučila još u svojim školskim danima, baš kao i pripadajućih melodija.

Čini se, glazba ukida prostor (slušatelj pred njoj ne zauzima odmak, kao npr, pri gledanju slike, filma, ili čitanju knjige) – omatajući potpuno, i bez vidljivih granica. Glazba, također, ukida vrijeme, brišući granicu između prošlog, sadašnjeg i budućeg.

Da, muzika se ulijeva. Zapljuskuje, prska, prelijeva, polijeva, umiva, rastače, muti i bistri, poji, preplavljuje. Baš kao voda. Pomišljam, možda ona i nije drugo do li neka čarobna vilinska voda. Ili, jednostavno, bezbojni ocean užitka i predavanja koji nas pretvara u delfine - pa onda takvi, zaigrani, zaslijepljeni, ispunjeni - nastavljamo rubiti zbilju, uranjajući/izranjajući u san.

GLAZBA, SLIKE I RIJEČI

nedjelja , 16.11.2014.

U filmu Words and Pictures (2013) dvoje glavnih protagonista, umjetnika različitih profila, tokom cijele radnje svađa se o važnosti slika i riječi – nastojeći dokazati i pokazati što je od toga dvoga bitnije. Za slikaricu, dakako, to su slike, za pisca, to su riječi. Ispunivši ovaj nedjeljni dan upravo glazbom, umjetnošću koja u navedenom filmu nije uzeta u kontekst rasprave o važnosti i mogućnostima specifičnih načina izražavanja, razmišljam o problematici dotaknutoj filmom, ali i o glazbi uopće, o kojoj zadnjih tjedana, spletom okolnosti, razmišljam i inače više od uobičajenog. Kakav je odnos glazbe, slike i riječi? Nije li slika nešto što je, pomišljam, zapravo rezultat i jednog i drugog, i riječi i glazbe? Jer, ako sudim po sebi, ja i glazbu zamišljam u slikama, baš kao i dobru priču, pjesmu, roman, esej… Može li se to troje uopće uspoređivati, stavljati u istu ravninu?

Osobno, oduvijek sam najviše vezana uz riječi. Proučavanje književnosti moja je profesija, ali isto tako, sklonost, potreba i strast. Riječi su mi već dugo glavni alati, ali i igračke kojima se igram ovako i onako, na različite načine, s različitom svrhom. Dobru/lijepu upotrebu riječi volim više od svega, njoj se divim, i ona me, uvijek iznova, uzbuđuje. Književnost je možda jedina stvar u koju sam u životu bila sasvim sigurna – jednako u dobi od 18, kao i sada, nakon još toliko. Jedini moj životni izbor u koji baš nikada nisam posumnjala. Pa ipak, postoje prostori u nama za koje riječi nisu dovoljne. Svakim danom, sve više to uviđam, i svakim danom te prostore popunjavam neki drugim sadržajima. Jedan od njih, najmoćniji, upravo je glazba. Malo je stvari u životu kojih se ne bih mogla odreći. Uglavnom mi se teško odreći samo ljudi – ljudi, uspomena, te ponekih, svojih najčvršćih stavova – a sve ostalo, materijalnosti svake vrste, mogu baciti u vjetar ako je baš potrebno, pogotovo ako se time spašava nešto od spomenutog (ljudi, sjećanja, stavova). Pa ipak, glazbe se ne bih mogla odreći. Doduše, ona i nije materijalnost, upravo suprotno – ona je ono najnematerijalnije što je čovjek stvorio, čak i više od ideje, misli ili slike koje se, mnogo više fiksirane, u nekoj svojoj dimenziji ipak opiru beskonačnosti, ponovljivosti i maksimalnoj interpretabilnosti.

Od svojih tinejdžerskih dana, puno slušam glazbu. Nitko me tome nije učio, usmjeravao (čak ni školski programi, koji bi možda upravo to trebali). Nitko me tome nije silio, to od mene tražio. Glazba ni na koji način ne ulazi u prostore mojih 'moranja'. Glazba nije moja profesija, dapače, u njoj i o njoj nemam bilo kakvo formalno obrazovanje. U glazbi sam laik, a prati me osjećaj da sam 'kod kuće'. Je li to paradoks ili nužnost, sve se više pitam (da baš tamo gdje ne trebamo, budemo najviše, najiskrenije)? Što glazba može, a druge umjetnosti ne mogu? Može se uvući u baš svaku poru dana – u rano jutro kada se u žurbi spremam za još jedan radni dan, u minutu-dvije kada perem zube, u 20 minuta vožnje do posla koje uglavnom darujem njoj. One druge, osobito veće forme – roman, film, priča, to nikako ne mogu. Glazba je uglavnom tako divno kratka i divno fluidna. Nešto što se ispija lako i bezbolno, nešto što dotiče u prolazu, ponekad iz drugog plana, na podlozi onih velikih, krupnih životnih stvari. A opet nešto što tako snažno dotiče, i u doticanju daje energiju, dobar impuls, notu raspoloženja, ili motiv za razmišljanje. Otprilike kao prva jutarnja kava, brza i svakodnevna, a opet tako beskrajno važna. Kao pljusak koji nas zatekne kada se najmanje nadamo ili kompliment dobačen u prolazu koji ponekad popravi dan. To je glazba. Ali isto tako, glazba je ono uzbuđenje koje osjećaš pod kožom kada se nakon naporna dana zavališ u omiljeni naslonjač a dobra kombinacija taktova krene… ili ona sjeta koja te preplavi ponekad, a kojoj ne znaš točno ime ni razlog. Ili onaj osjećaj trajnog poznavanja koji povezuje više od riječi kada joj, iznimno, pokloniš sate, kao ja danas. Sve je to glazba.

Odakle glazbi ta sposobnost? Što to ima u njoj da je tako laka i prozirna, tako eterična i apstraktna, a opet tako snažna i sasvim konkretna? Koji je udio racionalnog i neracionalnog u glazbi, može li, uopće, glazba biti racionalna? Kakav je odnos glazbe i riječi, ako je riječ o tekstualnoj glazbi? Stari li glazba, ili možda, samo mi starimo, a s njome i neki naši izbori? Zašto se ljudi toliko razlikuju po svojim glazbenim preferencijama, i uopće, zašto je nemoguće naći dva čovjeka sasvim istog glazbenog 'ukusa'? Koji su to prostori koje muzika u nama dira, mogu li se oni imenovati?

Tim, i sličnim pitanjima, planiram se baviti u sljedećim postovima. Ovisno o tome koliko bude vremena i volje, dakako :-)

Ono što je sigurno jest da je svaki umjetnički izraz maksimalna potvrda ljudske individualnosti. Ako se mene pita, glazba je to možda najviše od svega, i u tome joj može konkurirati možda još jedino lirika. Ljudska individualnost podignuta na n-tu potenciju. S druge strane, paradoksalno ili ne, nije li upravo zrno univerzalnosti ono što takvom koncentratu individualnosti osigurava recepciji, prijemljivost? Je li pjesma koju nitko ne čuje (ne doživljava pjesmom – svejedno u glazbenom ili tekstualnom smislu) uopće pjesma?
Ni sama nemam puno odgovora, i to je jedan od razloga zbog kojih sam dobila želju pisati o muzici. Možda i sebi nešto pojasnim, a možda i ne.

U filmu koji sam spomenula na početku kaže se da je umjetnost i nastala iz razloga jer među ljudima oduvijek postoji nerazumijevanje, odnosno, ne postoji sposobnost idealne komunikacije. Kada bi takva, idealna ljudska komunikacija postojala, ni jedne umjetnosti zapravo ne bi trebalo. Ovako, ponekad ni glazba, slike i riječi zajedno nisu dovoljni da prenesu ono individualno, a bitno – ono što nosimo u sebi, i što bismo voljeli da barem još jedno ljudsko biće razumije, dotakne u neokrnutom obliku. Ono tajno, nevidljivo mjesto. Onu strast koja postoji između olovke i papira, prsta i žice, kista i slike.

SWALLOW

subota , 08.11.2014.

ljudi govore glasnicama
strunom sreće
napetom među rebrima.
ponekad prigušenom tugom
u napuhanoj, tvrdoj utrobi.
najčešće staloženošću
ravnim tonom svakodnevice.

i mi smo nekada tako.
kao vrapci
kao lastavice.
prosipali zvuk niz pločnik
note u vjetar
smijeh u žice.
jedan od drugog klesali jeku
i dan je bio kratak
i dan je bio val.

onda je došao dan
u kojem smo zanijemili.
pogledao si me jasno
kao da gledaš kuću ili stablo
i sam sebi odrezao jezik.

moje se grlo još malo otimalo
promuklo od tuge
zanjihano od iznenadnosti
a onda se i moj jezik umrtvio
hladan kao tuđi
zaleđeni ud.

ljudi govore
ljudi žvrgolje
ljudi brbljaju
ljudi guguću.
ti i ja ne znamo
što je govor.
ti i ja znamo
da smo govorili.
ne želimo se podsjećati
da se sjećamo.

i dalje poznajemo slova.
i daje prepoznajemo lica.
i dalje drhtimo.
nalik drugima.
samo ne govorimo.
ti i ja progutali smo sebe.
da bismo mogli dalje.
pločnikom.
šumom.
drvoredom.
da bismo mogli.
nalik. sebi.
tipkovnicom.
sjećanjem.
nalik. biti.
kao ptice koje ne pjevaju.
kao slika.
progutali.

swallow.
my swallow.

KADA SE PIŠE SENZUALNA PJESMA

ponedjeljak , 03.11.2014.

kada uzmeš u dlan tamnocrvenu jabuku
glatku
tvrdu
bolnu od jeseni
kada zagrizeš u njeno sočno tijelo
a tanki mlaz slasti
poteče niz bradu
kada je večer topla
a ti si tako lako sama
u stanu ravnih linija
u stanu od stakla i knjiga
sama bez usamljenosti
parna a neparna
kada u daljini čuješ zvukove gitare
kako paraju mlaku jesenku tamu
u ustima mirišeš tu voćnu okruglost
mirisom je prisvajaš
čuješ pod kožom kako vibriraju žice
možda dolaze izvana
a možda si i sama pustila tu jedru
zračnu skladbu
jednim klikom miša
da, možda si i sama
zar je važno
važna je ta opora slast u ustima
jabuka
jedno dozrelo ljeto
jedan pridodan god na nagom tijelu
zvuk gitare crta linije do tvoga vrata
spušta se niz potiljak
zaustavlja u predjelu grla
pa dolje niz leđa
do jagodica koje bride
baš kao da će iz njih niknuti mali
crveni plodovi
nalik onom koji topliš pod jezikom
procvjetali i oplođeni u istom trenu
važan je onaj glas u tebi
glas koji čuješ sve rjeđe
i bunar dodira koji si sakrila u sjećanje
zar je važno
zar je važno
dakako da je važno
zdenac je dubok
još bi se mogla i okliznuti
utopiti u njemu
kada se naginješ da prepoznaš ono poznato lice
one prste koji su tvojom kožom
svirali melodije
a nisu prsti gitariste
one glatke, nježne trzaje
koji su ugravirali tu muziku u vječnost
ili uzaludnost
zar je važno
omataš jezik oko glatke kore
jabuka hladi
sladi
odvodi drugdje
gdje nema straha od premalo
od previše
gdje dlanovi imaju snagu peraja
kojima se razmiče neparnost
gdje postoji ljeto
ljeto bez mimikrije koja prikriva svježinu
što prodire kroz pukotine
koje ne podmićuje malim
jer nije imalo snage za veliko
sišeš opojan sok
tako zrela
tako nezrela
zar je važno
njegovo tijelo ionako je tu
na dohvat ruke
na treptaj oka
samo ga trebaš poljubiti
snažnije nego ikada
dok još ima voća
dok još ima rodne jeseni
i čuješ gitaru
sada više nalikuje plaču
nego smijehu
nego stopljenosti
samo trebaš
i čuješ gitaru
i vidiš cvjetove u nečijoj drugoj kosi
jer sretni ljudi rađaju se s cvjetovima u kosi
s nemirnom
virovitom kosom
koju nijedni prsti ne mogu prohodati
pa ni oni ljubavnički
sretni ljudi, da
zar postoje sretni ljudi
zar je važno
gitara je ionako vir koji te guta
neodoljiva u fluidnosti
neodoljiva u opipljivosti
misliš na cvjetove u kosi
misliš na nečije meke
tvrde prste
i zagrizeš
zagrizeš do kraja
u crvenu jesen