KADA SE PIŠE SENZUALNA PJESMA

ponedjeljak , 03.11.2014.

kada uzmeš u dlan tamnocrvenu jabuku
glatku
tvrdu
bolnu od jeseni
kada zagrizeš u njeno sočno tijelo
a tanki mlaz slasti
poteče niz bradu
kada je večer topla
a ti si tako lako sama
u stanu ravnih linija
u stanu od stakla i knjiga
sama bez usamljenosti
parna a neparna
kada u daljini čuješ zvukove gitare
kako paraju mlaku jesenku tamu
u ustima mirišeš tu voćnu okruglost
mirisom je prisvajaš
čuješ pod kožom kako vibriraju žice
možda dolaze izvana
a možda si i sama pustila tu jedru
zračnu skladbu
jednim klikom miša
da, možda si i sama
zar je važno
važna je ta opora slast u ustima
jabuka
jedno dozrelo ljeto
jedan pridodan god na nagom tijelu
zvuk gitare crta linije do tvoga vrata
spušta se niz potiljak
zaustavlja u predjelu grla
pa dolje niz leđa
do jagodica koje bride
baš kao da će iz njih niknuti mali
crveni plodovi
nalik onom koji topliš pod jezikom
procvjetali i oplođeni u istom trenu
važan je onaj glas u tebi
glas koji čuješ sve rjeđe
i bunar dodira koji si sakrila u sjećanje
zar je važno
zar je važno
dakako da je važno
zdenac je dubok
još bi se mogla i okliznuti
utopiti u njemu
kada se naginješ da prepoznaš ono poznato lice
one prste koji su tvojom kožom
svirali melodije
a nisu prsti gitariste
one glatke, nježne trzaje
koji su ugravirali tu muziku u vječnost
ili uzaludnost
zar je važno
omataš jezik oko glatke kore
jabuka hladi
sladi
odvodi drugdje
gdje nema straha od premalo
od previše
gdje dlanovi imaju snagu peraja
kojima se razmiče neparnost
gdje postoji ljeto
ljeto bez mimikrije koja prikriva svježinu
što prodire kroz pukotine
koje ne podmićuje malim
jer nije imalo snage za veliko
sišeš opojan sok
tako zrela
tako nezrela
zar je važno
njegovo tijelo ionako je tu
na dohvat ruke
na treptaj oka
samo ga trebaš poljubiti
snažnije nego ikada
dok još ima voća
dok još ima rodne jeseni
i čuješ gitaru
sada više nalikuje plaču
nego smijehu
nego stopljenosti
samo trebaš
i čuješ gitaru
i vidiš cvjetove u nečijoj drugoj kosi
jer sretni ljudi rađaju se s cvjetovima u kosi
s nemirnom
virovitom kosom
koju nijedni prsti ne mogu prohodati
pa ni oni ljubavnički
sretni ljudi, da
zar postoje sretni ljudi
zar je važno
gitara je ionako vir koji te guta
neodoljiva u fluidnosti
neodoljiva u opipljivosti
misliš na cvjetove u kosi
misliš na nečije meke
tvrde prste
i zagrizeš
zagrizeš do kraja
u crvenu jesen