RACIONALNO I OSJETILNO U GLAZBI

nedjelja , 30.11.2014.

Nedavno me mala debata s poznanikom, inače velikim znalcem glazbe (osobito suvremene rock i alternativne glazbe) ponukala da malo promislim o ovoj temi – je li glazba osjetilna ili racionalna djelatnost, koliko u njoj ima jednog i drugog i može li se navedeno uopće mjeriti? I dok je on, hodajuća glazbena enciklopedija glazbenih vrsta i izvođača koji ga zanimaju, tvrdio da u glazbi ima jako puno racionalnog i da samo treba 'znati slušati', osobno sam ipak sklonija dojmu da je glazba dominantno osjetilna kategorija. Dakako, svjesna sam i ja da nešto čiji su temelji tako matematički kao što su temelji glazbenih ljestvica i njihovih mjerljivih, sasvim određenih notnih proporcija, mora imati veze s onim racionalnim – s racionalnim koje možda ide i onkraj čovjeka, pripadajući prirodi/svemiru kao takvom. Pa ipak, glazba je za mene ono što, prije svega, dotiče osjetilnošću.

U čemu bismo, uopće, mogli tražiti elemente racionalnog u glazbi? Čitam tako o utemeljenju glazbenih tonaliteta na broju fi i Fibonaccijevom nizu, tom 'čarobnom broju ljepote' kako ga mnogi nazivaju. Čitam i kako su mnogi glazbenici, primjerice Beethoven i Bela Bartok, ugrađivali u svoje kompozicije tzv. zlatnu sredinu. Prvi ju je tako koristio u svojoj Petoj simfoniji, na način da se poznati uvodni moto pojavljuje u prvom i posljednjem taktu, ali i u onom koji predstavlja egzaktnu točku zlatne sredine cijele simfonije. Da budem iskrena, za takve 'klasične' majstore zvuka, za takve virtuoze, to me i ne čudi previše. Nešto više me iznenađuje, primjerice, da su mnogi glazbeni instrumenti, recimo violina, građeni temeljem proporcija zlatnoga reza, a osobito činjenica da su i mnoge suvremene kompozicije također utemeljene na proporciji broja fi. Štoviše, istraživanja pokazuju da do klimaksa pjesme/skladbe najčešće dolazi upravo na onom mjestu koje je sukladno tzv. zlatnoj proporciji: Fibonacci and phi relationships are often found in the timing of musical compositions. As an example, the climax of songs is often found at roughly the phi point (61.8%) of the song, as opposed to the middle or end of the song. In a 32 bar song, this would occur in the 20th bar. (http://www.goldennumber.net/music/).

Ne znam koliko su ovakvi podaci vjerodostojni, no i nije potrebno ostati isključivo na slučaju Fibonaccijevog niza, da bi se govorilo o racionalnom u glazbi. Dovoljno se tek malo osvrnuti oko sebe, promisliti, pa se sjetiti svih onih primjera iz svakodnevnog života gdje se glazba, čini se, spaja s racionalnim, niče iz racionalnog ili nastoji djelovati na intelekt, svijest, shvaćanja. Sjetimo se samo programatske glazbe, svih onih budnica, davorija i himni koje su ulijevali u život naših predaka baš kao što ih ulijevaju i nama danas, kao dobro osmišljen napitak, kao čaj koji je potrebno pripremiti da bi se uspješnije ispila ona unaprijed predviđena, nužna tableta ideja, stavova i svijesti – uglavnom nacionalnih, ali i drugih 'velikih' ideja, 'revolucionarnih' misli. Zašto nema revolucije bez glazbe i bubnjeva, zašto nema velikih pothvata i akcija bez pokliča i truba? Zašto su upravo himne – kratki i specifični glazbeni brojevi – danas temeljno nacionalno obilježje, zašto ta uloga nije dana, primjerice, nekoj rečenici, priči? Je li to zato što glazba tako efektno, gotovo neprimjetno, slobodno i tečno, prenosi ideje i misli, veže ih na svoje notne receptore, efektnije nego bi to mogli drugi načini izražavanja? Ili je istina, možda, baš suprotna – možda se 'kamufliranjem' tobožnjih velikih ideja, misli i stavova, svjesnim isticanjem prividno intelektualnog, racionalnog sadržaja zapravo cilja na ono drugo – neracionalno, ponekad i sasvim nagonsko? Nije li povijest već tisuću puta svjedočila kako se pod pjevnim melodijama i ritmovima koračnica kriju krvavi nagoni, egostične težnje, kako se u ono popularno i zanosno tako lako ušulja smrt? Počevši od plemenskih zajednica do suvremenog čovjeka, mehanizmi kojima se takva glazba prima čini se da su ostali isti. Kod prvih su takve 'kolektivne' melodije možda imale ulogu hrabrenja u opasnom pohodu na bivole, ili u raskalašenom plesu oko vatre ako bi napad dobro završio, danas nas kolektivnim melodijama pozivaju na demonstracije, na javna okupljanja, na sportske stadione, na gradske trgove, predizborne skupove. Nerijetko i u ratove, napade, krvoprolića. Između jednog i drugog, naravno, cijela je lepeza skladbi i napjeva kojima se kolektivno družimo na različitim prigodama i manifestacijama, kojima obilježavamo blagdane i praznike, uz koje obavljamo poslove (danas mnogo manje, nego u nekadašnjim ruralnim zajednicama u kojima bi se život vrtio ritmom ratarskih i stočarskih poslova kroz kalendarsku godinu), koje združujemo s čovjekovom egzistencijom od rođenja do smrti. I prvo i posljednje, i rođenje i smrt, obilježeni su glazbom – dakako, različitog predznaka. U konačnici, nisu li njome obilježeni i svi drugi važniji događaji u životu – udaje/ženidbe, rođendani, različite postignuća i obljetnice…?

Započinjući ovaj tekst nisam imala namjeru skrenuti u 'kolektivne' vode, u govor o muzici namijenjenoj široj zajednici, počesto i masi. Također, ne mislim da je odnos racionalnog i osjetilnog u glazbi jednoznačno kompatibilan odnosu kolektivnog i javnog. Glazba je složen fenomen i nisam sigurna da se ikada može u potpunosti točno proanalizirati, opisati riječima. Disparatnost teme nekako me sama ponijela, baš kao što nas sama glazba često i nosi - ponekad pojedince, ponekad cijele vojske ili horde na ulicama. One koji nose parole, a zapravo su nošeni strašću i nagonima. Namjera mi je bila, zapravo, pisati o onoj ljepšoj, sasvim osobnoj strani glazbe – o onoj intimnoj dimenziji (čini mi se, ipak, mnogo više osjetilnoj nego racionalnoj?) za koju i dalje mislim da je najvažnija za ovu umjetnost, i kakvom je i sama svakodnevno primam u tišini svoje sobe, ispijam s gutljajima prve jutarnje kave ili čujem u sebi kao neko nedefinirano pupanje – radosti, sjete, tuge, čežnje, ganuća, strepnje, malodušnosti i još toliko toga drugoga… čak i ravnodušnosti.

A što je za vas glazba s obzirom na navedene kategorije?