GLAZBA, SLIKE I RIJEČI
nedjelja , 16.11.2014.U filmu
Osobno, oduvijek sam najviše vezana uz riječi. Proučavanje književnosti moja je profesija, ali isto tako, sklonost, potreba i strast. Riječi su mi već dugo glavni alati, ali i igračke kojima se igram ovako i onako, na različite načine, s različitom svrhom. Dobru/lijepu upotrebu riječi volim više od svega, njoj se divim, i ona me, uvijek iznova, uzbuđuje. Književnost je možda jedina stvar u koju sam u životu bila sasvim sigurna – jednako u dobi od 18, kao i sada, nakon još toliko. Jedini moj životni izbor u koji baš nikada nisam posumnjala. Pa ipak, postoje prostori u nama za koje riječi nisu dovoljne. Svakim danom, sve više to uviđam, i svakim danom te prostore popunjavam neki drugim sadržajima. Jedan od njih, najmoćniji, upravo je glazba. Malo je stvari u životu kojih se ne bih mogla odreći. Uglavnom mi se teško odreći samo ljudi – ljudi, uspomena, te ponekih, svojih najčvršćih stavova – a sve ostalo, materijalnosti svake vrste, mogu baciti u vjetar ako je baš potrebno, pogotovo ako se time spašava nešto od spomenutog (ljudi, sjećanja, stavova). Pa ipak, glazbe se ne bih mogla odreći. Doduše, ona i nije materijalnost, upravo suprotno – ona je ono najnematerijalnije što je čovjek stvorio, čak i više od ideje, misli ili slike koje se, mnogo više fiksirane, u nekoj svojoj dimenziji ipak opiru beskonačnosti, ponovljivosti i maksimalnoj interpretabilnosti.
Od svojih tinejdžerskih dana, puno slušam glazbu. Nitko me tome nije učio, usmjeravao (čak ni školski programi, koji bi možda upravo to trebali). Nitko me tome nije silio, to od mene tražio. Glazba ni na koji način ne ulazi u prostore mojih 'moranja'. Glazba nije moja profesija, dapače, u njoj i o njoj nemam bilo kakvo formalno obrazovanje. U glazbi sam laik, a prati me osjećaj da sam 'kod kuće'. Je li to paradoks ili nužnost, sve se više pitam (da baš tamo gdje ne trebamo, budemo najviše, najiskrenije)? Što glazba može, a druge umjetnosti ne mogu? Može se uvući u baš svaku poru dana – u rano jutro kada se u žurbi spremam za još jedan radni dan, u minutu-dvije kada perem zube, u 20 minuta vožnje do posla koje uglavnom darujem njoj. One druge, osobito veće forme – roman, film, priča, to nikako ne mogu. Glazba je uglavnom tako divno kratka i divno fluidna. Nešto što se ispija lako i bezbolno, nešto što dotiče u prolazu, ponekad iz drugog plana, na podlozi onih velikih, krupnih životnih stvari. A opet nešto što tako snažno dotiče, i u doticanju daje energiju, dobar impuls, notu raspoloženja, ili motiv za razmišljanje. Otprilike kao prva jutarnja kava, brza i svakodnevna, a opet tako beskrajno važna. Kao pljusak koji nas zatekne kada se najmanje nadamo ili kompliment dobačen u prolazu koji ponekad popravi dan. To je glazba. Ali isto tako, glazba je ono uzbuđenje koje osjećaš pod kožom kada se nakon naporna dana zavališ u omiljeni naslonjač a dobra kombinacija taktova krene… ili ona sjeta koja te preplavi ponekad, a kojoj ne znaš točno ime ni razlog. Ili onaj osjećaj trajnog poznavanja koji povezuje više od riječi kada joj, iznimno, pokloniš sate, kao ja danas. Sve je to glazba.
Odakle glazbi ta sposobnost? Što to ima u njoj da je tako laka i prozirna, tako eterična i apstraktna, a opet tako snažna i sasvim konkretna? Koji je udio racionalnog i neracionalnog u glazbi, može li, uopće, glazba biti racionalna? Kakav je odnos glazbe i riječi, ako je riječ o tekstualnoj glazbi? Stari li glazba, ili možda, samo mi starimo, a s njome i neki naši izbori? Zašto se ljudi toliko razlikuju po svojim glazbenim preferencijama, i uopće, zašto je nemoguće naći dva čovjeka sasvim istog glazbenog 'ukusa'? Koji su to prostori koje muzika u nama dira, mogu li se oni imenovati?
Tim, i sličnim pitanjima, planiram se baviti u sljedećim postovima. Ovisno o tome koliko bude vremena i volje, dakako :-)
Ono što je sigurno jest da je svaki umjetnički izraz maksimalna potvrda ljudske individualnosti. Ako se mene pita, glazba je to možda najviše od svega, i u tome joj može konkurirati možda još jedino lirika. Ljudska individualnost podignuta na n-tu potenciju. S druge strane, paradoksalno ili ne, nije li upravo zrno univerzalnosti ono što takvom koncentratu individualnosti osigurava recepciji, prijemljivost? Je li pjesma koju nitko ne čuje (ne doživljava pjesmom – svejedno u glazbenom ili tekstualnom smislu) uopće pjesma?
Ni sama nemam puno odgovora, i to je jedan od razloga zbog kojih sam dobila želju pisati o muzici. Možda i sebi nešto pojasnim, a možda i ne.
U filmu koji sam spomenula na početku kaže se da je umjetnost i nastala iz razloga jer među ljudima oduvijek postoji nerazumijevanje, odnosno, ne postoji sposobnost idealne komunikacije. Kada bi takva, idealna ljudska komunikacija postojala, ni jedne umjetnosti zapravo ne bi trebalo. Ovako, ponekad ni glazba, slike i riječi zajedno nisu dovoljni da prenesu ono individualno, a bitno – ono što nosimo u sebi, i što bismo voljeli da barem još jedno ljudsko biće razumije, dotakne u neokrnutom obliku. Ono tajno, nevidljivo mjesto. Onu strast koja postoji između olovke i papira, prsta i žice, kista i slike.
komentiraj (8) * ispiši * #
Ama Gi, 16.11.2014. 18:56 A Secret Place
Annaboni, 16.11.2014. 19:14 Za svakoga tko voli glazbu ona je neminovna tampon-zona izmedju stvari koje jesu i one koje nikada možda neće biti.
Ne odričemo se sjećanja ni ljudi ; ponekad nešto i potisnemo u podsvjest, ali to izranja munjevito u trenutku, kad glazba dočara taj trenutak.
Otprilke , kao što je lipov čaj i kolačić madeleine asocirao Junaka na sve ono, što je vidio, doživio i volio. Na stabla i krovove Combreya. Na dnu šalice čaja.
alkion, 17.11.2014. 15:20 Kaže znanost da postoji direktna veza između ritma otkucaja srca i vrste glazbe koju slušate. Ne odnosi se samo na ljudsku vrstu već i na mnoge životinjske vrste (često i one vrste za koje se pretpostavlja kako ne "čuju" - nemaju slušnu aparaturu).
Povijest, a i sadašnjost pokazuju da ljudsku vrstu, od njenog postanka do dana današnjeg, karakterizira muzika i alkohol (ili nekakva vrsta droge). Dakle muzika nam je u genima, što naravno i nije iznenađujuće obzirom da se i mnoge vrste životinja (osobito nama blisko - pjev ptica) upravo uz pomoć glazbe brinu o produljenju vrste.
Samo tumačenje glazbe je prvenstveno vrlo interesantno sociološko pitanje, ali pritom nikako ne treba zanemariti i vrlo bitnu psihološku stranu. Ne treba pritom zanemariti da glazba ima dvojaki učinak: pozitivno-uživajući i negativno-iritirajući. I tu se opet vraćamo genima i našem prapovijesnom razvoju kao vrste: koliko nam je glazba ugodna i opuštajuća (u određenim trenucima opuštanja uz poj ptica - nema nikakve opasnosti u okolici i možemo se slobodno prepustiti onome što trenutno radimo), toliko nam je u drugim prilikama upozoravajuće iritantna (čujemo brundanje medvjeda, kreštavi poj ptica, zavijanje vuka)...
Moglo bi se dalje nabrajati i tražiti razloge zašto nam se neka glazba dopada, neka ne, neku volimo i vrlo emocionalno doživljavamo, a neka nas iritira, ili smo prema njoj indiferentni.
Ili, zašto većina nas na etno glazbu reagira više motorički nego emocionalno, zašto se ozbiljna glazba sluša i doživljava u većinom kontroliranim uvjetima, a neka druga ne "zahtjeva" nikakve posebne uvjete?
I na kraju: svi mi na glazbu, u pravilu, reagiramo sukladno našem karakteru.
Možemo o ovoj temi jako puno pričati, ali bih ipak volio da komentari ipak krenu u nekom konkretnom smjeru, jer se onda može i pripovijedati mnogo preciznije i s jasnijim i namjerama i činjenicama...
pametni zub, 18.11.2014. 14:30 čitao sam o sinestetu koji brojeve doživljava kao slike. za mene su riječi slike, a slike halucinacije
Potok, 18.11.2014. 15:31 Dobar esej.
Svaki primjerak naklade tvoje omiljene knjige je original. Slika je sama. Ni umjetnik koji ju je naslikao ne može ju imitirati do kraja, svaki drhtaj ruke. U tom smislu slikarstvo je nenadmašno.
meroveus, 18.11.2014. 20:26 Koliko god se moglo pametovati i ustrajavati u davanju prednosti plošnosti i voluminostosti, ipak je glazba najmonumentalniji mimetički odraz ljudske svjesnosti. Ona dirne, univerzalno, isto na svim jezicima, isto u domašaju ljudske neumnosti sve ljudske jedinstvenosti na isti način. Nema prošlosti, nema artefakata, nema pamtljivosti, nema iskustva. Čist sferični dodir obujma etera u pojedinačnom eteru. Mora se razumjeti Davida u kontrapunktu s kupolom Sikstine i poznavati slijed anatomije u metaforici poruke. Glazba je nedodirna shvaćanjem. Ona je čist užitak. Ugoda bez uvjeta i bez predrasuda uma.
Uostalom, ljudska svjesnost počinje razvojem glasnica. U trenutku kad osjećaj prestaje biti nerazgovijetno upozorenje i postaje poziv za razumijevanjem. Zahvaljujem otvornicima i suglasnicima koji ih kadriraju u trodimenzionalne slike sluha.
A poslije pozdravljam ples koji slijedi glazbu. Sinesteziju tkiva pokreta najbliskiju ljudskom vidu, poslije sluha.
SarahB., 19.11.2014. 20:43 Tajni prostori u nama i neimenovane strasti....
kojima se i ne treba i n e s m i j e davati ime...to je za mene glazba. Kompliment i poruka koju nosim i prenosim, u drhtajima, nekad poslije, pišući...kao onaj prostor između sna i jave, ona nedodirljiva tanka i polupropusna ovojnica koja nas dijeli od same esencije našega postojanja.
Kada se prelamajući u nekom svom molu, pronađeš s nekim na istoj frekvenciji, u nekim akordima koji na prvo uho i ne moraju baš uvijek biti savršeni i skladni, ali te diraju međunotno, iz tvog brižnog i racionalnog crtovlja krenu ispadati slova nekontrolirano i meko, poput svile...tako nastaje prijateljstvo, tako nastaje ljubav. I ljepota.
Glazba povezuje tako fino i znalački sve umjetničke izričaje u uvijek i zauvijek nedorečenu cjelinu. I upravo je njena nenametljivost njen najveći saveznik u pronošenju ljepote emocije.
Sanjala sam o takvoj zbirci pjesama...multimedijalnoj...koja se poigrava baš svim čulima...zato sam se ovdje kod tebe tako raspisala :-)
Ama Gi, 22.11.2014. 22:37 @Annaboni - to si baš dobro rekla: tampon-zona... Između svijeta i svijeta, stvarnosti i one druge stvarnosti, u kojoj je uglavnom ono kakvi bismo mogli, željeli biti, ili smo jednom bili.
@Alkion - nisam znala za tu znanstvenu hipotezu, tvrdnju - o povezanosti ritma srca i vrste glazbe. Jako me to zanima i baš bih voljela detaljnije čitati o tome - možeš li možda navesti neki izvor, link ili sl.? Što se ostaloga tiče, slažem se da na glazbu reagiramo sukladno našem karakteru. Slično kao i na poeziju, to je onaj najintimniji rukopis (baš kao i pravi rukopis, rukopis ruke, gdje ne postoje dva sasvim identična) po kojem se razlikuje čovjek od čovjeka, pa i unatoč mnogim ostalim (prividnim) sličnostima. A dvojak utjecaj glazbe - pozitivan i negativan, iritirajući - najviše je vidljiv baš kod glazbe zato jer je osjetilo zvuka specifično po tome da se od njega ne možemo prirodno ograditi - kao što može osjetilo vida, primjerice, zatvaranjem očiju, ili pak svojevoljnim izbacivanjem nekog objekta iz fokusa promatranja. Kod zvuka ne možemo promijeniti fokus slušanja - usmjeriti se samo na jedan zvučni izvor, a neki drugi, istodoban, ne čuti. Možemo samo začepiti uši, no i to samo iznimno (nemamo prirodno dane neke kapke za uši, kao što imamo vjeđe na očima).
@Pametni Zub - i za mene su riječi slike, baš kao i slova... Sasvim rimbaudovski (A crno, I rujno, O modro, E bijelo, U zeleno), samo u drugim kombinacijama...
@Potok - hvala. Svakako je slikarstvo (tj. jedna pojedinačna slika) neponovljiva na 100% -tni način, no nije li tako i sa skladbom, pjesmom - ne može se izvesti (kada se izvodi uživo) dva puta na sasvim identičan način - istom bojom glasa, u sekunde i milisekunde istim trajanjem tonova, a o onoj sublimnoj energiji koju svaka izvedba budi (na, ipak, uvijek nov, drugačiji način) da i ne govorimo...
@Johannes - slažem se da je glazba čisti užitak (za mene je baš to njezina definicija - dakako, ako govorim o glazbi koji volim), no nisam sasvim sigurna da je lišena udjela racionalnog - u onoj mjeri u kojoj racionalno jest nužno vezano za sve što odlikuje čovjeka kao (i) racionalno biće. No da sve njezine specifičnosti, kao što si i sam opisao, proizlaze od toga što je od svih umjetnosti najmanje mimetična i materijalna, u to sam sasvim sigurna.
@Sarah - slažem se sa svime što si napisala, posebno s dijelom o opni (tampon-zoni što bi rekla Annaboni) i ljudskim odnosima kao specifičnim rezonancijama. A što se tvoga sna tiče, nemoj od njega ni slučajno odustati - bio bi užitak vidjeti/osjetiti tu kombinatoriku svih osjetila potaknutih poezijom.