Lijepo je Eric A.Blair (to vam je onaj poznatiji kao G.Orwell) konstatirao kako su sve životinje jednake, ali neke ipak jednakije od drugih.
Pratim, onako usputno, krajičkom oka, zadnjih dana, zapelo mi za oko, kako neki blogeri objave postić u ranu zoru, tamo negdje kad i ja, šta mogu što se volim dizati rano, ali štos je u tome kako postići nekih, jednakijih jasno, blogera ponosno stoje, ko ona stvar, od spomenute rane zore, pa sve do noći, ili eventualno do sljedećeg jutra kada objave novu divotu. Stoji tako, ponosno, i @lastavica i @dijana/dinaja, možda i još neki, toliko detaljno ipak nisam ušao u problematiku. I mislim si, pa koji k...., čemu to, postovi im baš ono postići, niš posebno, slikice ovakve onakve, pa neka bljutkasta nazovi poezija, ma ono, koda Balaša slušam. I mislim si dalje, mora da su admini blesavi ljudi. Mislim još dalje, pa mora da su one same admini. Hahahaha, mora da jesu.
To je kao ono kad su izbori pa prikažu istaknutog političara kako ubacuje listić u kutiju, a ono glasao sam za sebe, za kog drugog, ne valjda za onog drugog, protivničkog seronju, kad je i taj glasao sam za sebe.
Utipkam sinoć u google neku poznanicu iz prošlosti, ne znam kako mi uopće pala na pamet, reko da vidim malo šta ima, sigurno fotke od klinaca po fejsu, bračna idila, sve te gluposti. Otvore se neke stranice, kad ono, nešto u stilu: sa žaljenjem javljamo kako nas je u 36.-oj godini napustila naša draga prijateljica i suradnica Irena...., i to još 2013.-e. Ma čekaj malo, pa koji kurac, jel ovo neka zezancija. Ma tko bi se zezao s takvim stvarima. Ali to sigurno nije ona nego neka druga s istim imenom i prezimenom. Ali problem je što ona ima dva prezimena, a mala je i nikakva vjerojatnost da je još neka s istom takvom kombinacijom. Pa čitam dalje i sve se poklapa. Pa radila na faksu, pa nedavno doktorirala, pa ostalo dvoje male djece iza nje, muž.... O bogte vidio, šta je ovo. Pa nagla bolest, bolovi u trbuhu.... Jednostavno mi to nejde u glavu. Mi smo se nekad davno čak i sviđali jedno drugome. I šta sad, ti mali klinci ostali bez mame.... Ludo. Život je jebeno nepredvidljiv i svako sranje se može desiti baš svakome. Ali baš svakome.
I šta onda, sikirati se oko sitnica, manjih i većih? Malo sutra. Ne više. Ma jebite se svi!
Vrijeme očaja, vrijeme nade
jedni ruše a drugi grade
prolaze ratovi, padaju vlade
Pitove ruke više nisu mlade
U buci, u larmi, u rudniku, na farmi
šezdeset godina za dolar rade
A negdje daleko u Ilinoji
nadgrobna ploča stoji
i prazan kovčeg čeka
da Pit stigne iz daleka
A kada umoran zaspe
i više se ne probudi
jedino za čime žudi
je da umjesto blaženstva i raja
vidi zoru kako rudi
i sunce starog kraja
