Odlaskom u Nizozemsku, Džoni Štulić je, malo po malo, iz ljudskog oblika prelazio u svojevrsni lik balkanske mitologije. S razlogom. I zasluženo.
Džoni je obilježio vrijeme tzv. novog vala. Stvarao je i stvarao, svirao i svirao. Ne zbog onih bezbrojnih razloga zbog kojih se talentirani ljudi žele baviti glazbom. Ne zato da bude poznat, da bude slavan, da se obogati, da se proda, da se pojavljuje po medijima. Ništa, ama baš ništa od toga nije bila njegova motivacija. (Želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve). Gotovo uvijek kod glazbenika, pored onih iskonskih težnji za stvaranjem, nailazimo i takve, niže motivacije. Kod dotičnoga, ne.
Mene ovdje zanima Džonijeva bit, poanta onoga što on je, svrha, razlog, poruka, pouka. Možemo ga mirne duše gledati kao mitskog junaka. Mitski junak odlazi na putovanje, na njemu doživljava i proživljava razne avanture, događaje, iskustva, pouke, zatim se vraća i drugim ljudima prenosi ono što je iskusio i naučio.
Džoni je poeta, filozof, buntovnik, osobenjak, sve to na stotu.
Ima jedan Dylanov stih kojeg se ponekad sjetim, I’ve made shoes for everyone, even you, while I still go barefoot. Ne znam na što i koga je pjesnik s njime mislio, ali meni je sinulo: to je Džoni!
Zadnjih dana sam preslušao i pregledao solidan broj Džonijevih intervjua na youtube-u. Slušao sam što priča, ali jednako pažljivo i kako priča, mimiku, pokrete, sve te sitne/bitne elemente koji čine veći dio poruke od samih riječi. Nisam primijetio ni jednu trunku koja ne bi bila autentična. Naletio sam prije minutu na jedan Jergovićev tekst o Azri (iz 2015.) Posebno u jednom odlomku se, iz njegovog osobnog iskustva i doživljaja, može iščitati što je taj bend značio generaciji koja je tada sazrijevala:
"Kada je u rano proljeće 1980. izdan prvi album Azre, nisam još navršio četrnaestu, kad je, također u proljeće, 1984. objavljeno “Krivo srastanje”, upisivao sam fakultet i uzalud planirao kako da izbjegnem odlazak u vojsku. U te četiri godine dogodilo se sve ono što se trebalo dogoditi, i redom smo postali onakvi ljudi kakvi ćemo u životu biti. Uloga Azre u tom vazda neizvjesnom procesu bila je neusporediva. Nijedan pisac ni knjiga, nijedan film, himna ili proglas nisu na takav način utjecali na formiranje naših svjetonazora. Prema školi smo bili sumnjičavi, prema Partiji smo imali jasno artikuliran otpor – koji se ticao dvije činjenice: roditelji su u pravilu bili partijci, kao i najveći dio onoga poslušnog generacijskog stada koje smo prezirali – a Crkva, zapravo, iz naše perspektive nije ni postojala. Minulo je vrijeme komesara, a zli propovjednici i lažni proroci nisu se još pojavili. Džoni je bio tu."
A danas, nekoliko desetljeća nakon tih famoznih 80-ih, Džonijeva poruka i dalje stoji i postoji. Počeo sam neki dan zapisivati na komad papira kojeg imam sa sobom u autu neke njegove stihove koji su mi čista i jaka poruka. Vrlo brzo sam ispisao papir, tome nema kraja. Sasvim je zanimljivo i drugačiji je doživljaj kada se pjesme pročitaju, bez muzike, kao poezija. Probajte koji put.
Tek par izvadaka, da se dobije okus umjetnika, buntovnika, cinika, sirove, neprerađene, neuljepšavane misli :
Otišao sam daleko od krajnjih granica
more je uzimalo od neba
na drugoj strani znaci oluje
vidio sam kako plaze u tami
(Kurvini sinovi)
Čitam nedjeljni komentar koji jasno kaže
ko ne misli ovako taj kleveće i laže
ljudi bez kalibra i bez ideje
ufuravaju nam istine crno bijele
klinci zure u tv i to po cijeli dan
oči su im četvrtaste ko ekran
ja se vraćam kući rano u pola šest
na prvom uglu konfisciram jogurte
udarac u glavu me brutalno dovlači svijesti
ako ne slušaš kurvin sine nećeš ni jesti
ja sam fino struktuirani monstrum
ne brini draga nema frke za tvoj um
ja sam hiper senzibilan i imam ideju
uvjeravam te da se od toga loše živi
moj cilj opravdava sredstvo i to nije trik
a sada žurim zbogom i oprosti mi.
(A ja nemam dara)
Mnogi misle da ja radim
rekoh sebi dobar štos
plaha narav eto to je
od rada mi zlo.
(Sunčana strana ulice)
Ludilo snagom Oceana
plavi moju dušu
i nagriza um
ključevi vlasti ispod maske na zidu
impozantna golet na smetlištu
gledam samo njihova lica
slavna artiljerija stiže na cilj
ja sam tu slučajno
i prokleto sam ljut
opće grebanje za životni prostor
opći grabež za titule
fakat se ne biraju sredstva
seljačine uvijek u prve redove
gledam samo njihova lica
slavna artiljerija stiže na cilj
(Prokleto ljut)
Krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom
da materijaliziram nemoguće snagom poruke...
otkud osjećaj da gubiš pouzdano zaleđe
umjetnost te čini jačom nego što pretpostavljaš
možda tvoja slutnja vara
možda umišljam
htio bih da budeš sretnija
(Kao i jučer)
Pljunuo sam magazine
propagandu
zlatouste novine
pljunuo sam dupelisce
preko cijele stranice
(Grad bez ljubavi)
Nije važno odakle sam
sve dok znadeš kuda putujem
(Meni se dušo od tebe ne rastaje)
Nepojmljivo zvuči al ljudi su tuđi
i nitko ne poznaje put
ah kakav grijeh
(Pretvorba)
Riječi su isto što i gomile ljudi, nije nužno znati za sve,
odaberi za sebe samo one prave
(2:30)
Tišino možeš li me čuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje u stanicu bez imena
i mogu videti što ćeš učiniti
ali ne mogu se pridružiti
tvojoj prokletoj kopiladi
(Između krajnosti)
Rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru
(Kad fazani lete)
A na ulici sa svake strane
filijale uredi
iz njih plaze birokrate
jao ljudi pa ja se bojim
tek sada znam što je strah
(Kad Miki kaže da se boji)
Navika ne blijedi lako
teško se i stvara
privikne se svaka raga
na svog gospodara
tražio sam nisam našo
sve bi zato dao
što me tjera da s tobom spavam
ne bi reći znao
(Po zasluzi)
Čekaš li na nešto snažno, doista vrijedno
čekaš li na akciju koja pokreće stvari
razmisli dobro u svakom trenutku
nagrnuće sa svih strana pravovjerni lešinari.
(E pa što)
Sloboda nije božje sjeme pa da ti ga neko da
sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme
sloboda nije pometanje ideološki bilo kakve norme
sloboda nije jednostavan domaći zadatak
ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi
sloboda te čeka
uzmi je
(Sloboda)
Dolazim ti kao fantom slobode
i zato pokaži što znaš
dolazim ti kao fantom slobode
da te vodim ravno do dna
***
tko je zauzeo mjesto u raju
poštenje ili vlast
tko je hvalio carevo ruho
patuljci s naslovnih strana
(Ravno do dna)
Večeras sam s čerom bio
u kavkazu uz pljuge i pivo
raspravljali smo mnoge stvari
i kužili svijet
kažem čeri da smo stranci
kao što to i morrison reče
usamljeni marginalci
polusvijet
(Pametni i knjiški ljudi)
Ljudi vole katastrofe
to ih zbližuje
spominjanje budi korijene
nešto slutim
nije moje da se namećem
the rain's gonna fall
nakon rada
svakog dana ja se pomolim da
ne potone moja nada
kao lađa bez dna
(Lađa bez dna)
Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono i što je i Likung napravio, napravio što sam htjeo i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu - od tebe se, obično, ne vidi šta si napravio. Dao sam što nitko nije i - sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni, koji naprave, zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htjeo. Mene niko nije skinuo, i to je važno da se zna.
(Ćao, 1990.)
Prčkajući po internetu, po malo istražujući temu, naišao sam i na nekoliko momenata koji su mi lagano digli tlak. Tako je recimo Bregović u Nu2, na Stankovićevo pitanje o Džoniju, izvalio kako je Džoni "amater koji nikada nije postao profesionalac". Eto, tako ga Brega vidi i opisuje. A meni je zanimljiva situacija između Štulića i Bregovića opisana u sljedećem videu:
Ali Brega je i u pravu, on ljudima može dati vrhunske poduke o zaradi, prodaji i samoprodaji. Tako da, pustimo ga na miru.
Pa onda, vodeći dvojac iz TBF-a, u jednom intervjuu, na pitanje o Štuliću, kao u zezanciji valjda, pitaju jel to onaj što svira violončelo.
Zanimljiva stvar je da kojega god autora, glazbenika se sjetite, nećete morati puno razmišljati koliko se taj spreman prodati. Praktički svaka od tih faca je spremna na prodaju. Pa i onda kad im nije o glavu. Mladen će tako vrlo rado skakutati i blesirati se u reklamama za pivo. Antić će, iako vrhunski talentiran kantautor, bez problema ispisati i budalaste pjesmice zgodnog ritmića, puke zezalice, blesalice tipa "Vakula je reko", pa to prodati Todoriću za reklamu roštilja, spremno pristavši na prilagodbu tekstića u "Roštilj se ispeko". Znam komentare ljudi na takve poteze: Pa šta. A zašto ne bi. Pa mora živjet od nečega. Pa više dobije u toj reklami, nego od prodaje albuma. A ti kao ne bi da možeš? (NE BI!)
O da, sve je to istina. Život nas pritišće sa svih strana. I baš u tome je razlika između Džonija i svih ostalih: Džoni NIJE na prodaju! I nevjerojatno je osvježenje uopće znati da postoje i takvi ljudi. Živi, stvarni, uvijek svoji.
To je ono zbog čega je, uz sve ostalo, Džoni velik. Zbog toga mi je drag i blizak. Možete tražiti koliko hoćete, nećete takve primjerke lako pronaći na današnjoj (skoro nepostojećoj) pop-rock sceni. Nećete naći takve uzore, vođe, primjere, pokretače. Ajde, da probam i sam. Od Gibbonija mi se spava. Oliver je dozlaboga dosadan i naporan, uvijek isto sranjce. Hus je u osnovi limunadica. Stari Prljavci će se rado okrenuti kako vjetar puhne, dobri su za mase. Neki dan sam se, pretražujući stanice za nekom slušljivom muzikom, vozeći se, naišao i na Grašu. Natjerao sam se na slušanje. Uspjelo mi je do pola, više nisam mogao. Majke ti, kakvo besmisleno zavijanje i plitko budalasanje. (Ljudi to stvarno slušaju? I plate koncerte?) Puno, previše toga što se može čuti je dno ili tik do dna. Ima i svjetlih primjera. Elemental je uglavnom odličan. Urban je originalan, izvrstan. Postoji i cijeli niz onih za koje se ne zna (ne znam ni ja, ali siguran sam da postoje), koji kvalitetom i potencijalom, sa malo vjetra u leđa, mogu pomesti kompletnu glazbenu scenu. Ali maharadže je teško maknuti sa ustaljenih pozicija, a ljudi, raja, masa, slušatelji su poslovično bez ukusa i stvar se vrti u krug, nikako van iz njega.
Osobno, ne mislim da bi se današnja mlađarija morala ili trebala hraniti Azrom. Oni imaju neke svoje furke i neka imaju. Ali ako netko od tih klinaca teži nečem iskonskijem, susret sa starim, dobrim Džonijem može im biti kao melem na ranu (nastalu preslušavanjem koječega).
Ponekad poslušam neke Džonijeve stare pjesme. Sve sam to davno apsolvirao i naslušavao se. Tu i tamo, nešto me asocira i potakne, pa potražim nešto na youtubeu. Ono što ne blijedi, to je taj okus Džonija, onoga što on je. To je ono što je inspirativno u cijeloj toj priči. Budi što jesi, napravi što možeš, izvuci nešto svoje iz sebe, izbaci to van, budi originalan, svoj. Ne prodaj se! I ne predaj se!
