Prelako se izgubiti u životnoj rutini. Rutina je neprestano mehaničko, jednolično ponavljanje nečega. U kontekstu života: ponavljanje jedno te istog dana u nedogled. Kod rutine nema iznenađenja, ona je kao kretanje vagona po tračnicama. Što ne mora samo po sebi biti loše. Nije presudan krajolik kroz koji prolazimo, presudan je način na koji kroz njega prolazimo, način na koji (ga) doživljavamo.
Rutiniziranje života je izvršenje duhovnog samoubojstva, pri čemu tijelo, jasno, nastavlja svoje funkcije, ali život gubi svoj okus. Duhovno samoubojstvo nije moguće izvršiti potpuno, već samo djelomično, prividno. Može se unutarnji život potisnuti, zanemariti, može se ne obraćati pažnju na njega i pri tom se praviti kao da on ne postoji. No, to ne funkcionira. Jer, taj unutarnji život itekako i dalje postoji, iako stjeran u podzemlje, iako negiran i bačen u okove. Kao radio aparat kojeg smanjimo na minimum, toliko da se gotovo i ne čuje. Međutim, kada mu se približimo dovoljno, kada smanjimo sve druge šumove i smetnje, kad mu se približimo, čut ćemo da radio i dalje svira. Tiho, ali svira. Naš unutarnji život možemo smanjiti na minimum, ali on živi dalje, tiho ali živi. (I čeka da smanjimo sve druge šumove i smetnje i ponovo ga poslušamo.)
Živimo u svijetu koji voli i obožava rutinu, koji voli i klanja se uniformiranosti i koji nas sve skupa želi pretvoriti u rutinizirana, nekritički nastrojena bića, koja mirno i poslušno odrađuju svoj dosadni, banalni posao i čiji mozgovi bez većih problema progutaju sve što im se servira. Poticaj iz okoline prema nama je sljedeći: voli rutinu, rutina je normalna. To svakako nije olakšavajuća okolnost za nas. Naš zadatak izvornog življenja je time ponešto otežan, ali ne i onemogućen. Samo se treba potruditi malo više. Dapače, to ograničenje nas upravo prisiljava da bolje upoznamo sebe i na temelju toga krenemo svojim putem.
Kako izigrati rutinu? Na bezbroj načina. Na vama je da otkrijete svoje.
Svakako, za početak je potrebno prepoznati rutinu, sagledati svoj život sa svih strana i vidjeti koliko je u njemu rutine, koliko je i ima li uopće kreativnosti, ima li neplaniranosti, neočekivanosti. Kada rutine postanemo svjesni, ona je već tada izgubila bitku. Ubrzo postaje smiješna i banalna. Postaje neprihvatljiva. Također, razgovori koji su puka rutina, puka kurtoazija, u kojima se unaprijed sve zna, više nisu prihvatljivi. Ne želimo sudjelovati u njima na prijašnji način. Možemo ih okrenuti naopačke. Možemo ih gurnuti u sasvim novom smjeru. Možemo unjeti u njih više dobrog humora (pa makar on bio humor samo nama, a ostalima predmet čuđenja). Možemo svašta. Možemo se igrati. Život je u konačnici igra, nije li. Ne igrarija, već igra. Ne treba ga shvaćati preozbiljno, prekratak je za to.
Izigravanju rutine doprinose sasvim neočekivani potezi, "nelogične" odluke. Izazovimo rutinu gdje god to možemo i budimo svoji u svakoj mogućoj situaciji. Probajte napraviti nešto neobično,nešto što inače ne biste napravili, pa vidite kako se osjećate s tim. Prvo s malim stvarima, "bezopasnim" stvarima, a onda s većima. A ako se taj princip pokaže kao zanimljiv, uzbudljiv i nabijen životnošću, spontanost ulazi u sve sfere života, za rutinu ostaje sve manje mjesta, sve dok ju potpuno ne izbacimo iz sebe. Kakav je to život i koja mu je svrha ako se i ne osjećamo živima. Ako tek puko i rutinski - postojimo. Izazovimo život i živimo ga, na sebi svojstven način.
Supermuzikalna legendarna braća Gibb:
I keep straining my ears to hear a sound.
Maybe someone is digging underground,
or have they given up and all gone home to bed,
thinking those who once existed must be dead.
Genijalna "Abandoned love":
(cijeli tekst je ovdje)
***
I can hear the turning of the key
I've been deceived by the clown inside of me.
I thought that he was righteous but he's vain
Oh, something's a-telling me I wear the ball and chain.
