(Napomena: o divljem čovjeku pišem u muškom rodu isključivo radi jednostavnosti pisanja. Svaki put kada piše "divlji", to se potpuno jednako odnosi i na muški i na ženski rod.)
Divlji čovjek je istinski čovjek. To je čovjek koji živi dubinski i potpuno, što ne znači kako njegov život mora djelovati kao nešto posebno. Ne znači ni da on mora djelovati kao nešto posebno. To je čovjek koji živi među ostalim, prilagođenim, izdresiranim, pripitomljenim ljudima. Površno gledano, on izgleda kao oni. Malo dublji pogled otkriva ogromne razlike između njega i njih.
On je otkrio sebe. Ili u najmanju ruku - on je naslutio sebe i čvrsto je odlučio živjeti ono što je otkrio u sebi o sebi.
Kad kažemo da je divlji, mislimo da je slobodan. On je ono što je. On je on sam. On živi sebe, poznaje se, upoznaje se dalje i dalje. Njegova sloboda mu je nešto što se podrazumijeva. Nitko mu je ne mora dati, jer on ju je dobio svojim rođenjem. Mnogi polažu pravo na njegovu slobodu, ali ono divlje u njemu ne ostavlja ni najmanju sumnju kako je sloboda ono što on je i samo u slobodi se može razvijati, u slobodi živjeti.
Divlji čovjek je trenutno rijetka ptica. Malo je divljih među nama. Istinski divljih gotovo da i nema; toliko su rijetki. Prevladavaju izdresirani, poslušni, "ambiciozni". Osnovna ambicija divljeg čovjeka je da živi potpuno. Da ne bude sputan, da ima prostora za razmahati se, za biti kreativan, biti svoj. On je neuklopljiv u kalupe. Mora ići svojim putem ili će umrijeti.
U svakom čovjeku u kojem postoji dovoljno razumjevanja o štetnosti suvremenog načina života na ljudski Život postoji barem iskra divljine. Iskra će prije ili kasnije upaliti plamen. Puno je okidača koji će upaliti plamen. Svatko ima svoje okidače, svoj prag do kojeg ga se može tlačiti; poslje toga ne može. Plamen će sagorjeti dotadašnji način života.
Divlje u čovjeku je poput nabujale, brze rijeke koju drži "brana" modernih zabrana i pravila kvazi-življenja. Pitanje je vremena kad će ta bujica u pojedincu pomesti sve brane kao da ih nikada nije ni bilo. U tom trenutku dotadašnji način života više nije opcija. Divlji, slobodni čovjek počinje tražiti nove načine, nove opcije, alternative postojećem, neprihvatljivom. To nije lako, ali mora se proći taj prelazni period u kojem se život postavlja na nove temelje, čvrste, utemeljene na povjerenju u sebe, život i korištenje vlastitog (do tada nekorištenog) potencijala za ostvarivanje jednog drukčijeg života, temeljenog na slobodi, i odgovornosti. Odgovornost više nije prema apstrakcijama, kao što je "šef", hijerarhijski ustroji i ostalo. Odgovornost je sada konkretna, direktna, neposredna, smislena. Odgovornost je u prvom redu prema samome sebi, a onda prema svima s kojima se dolazi u kontakt i s kojima se ulazi u odnose i suradnje.
Moderni divlji čovjek. On postoji. Tu je, na dohvat ruke. Pa i bliže. On je mogućnost koju se može i ne mora iskoristiti. To ovisi o svakom pojedinačno.
|
