23.11.2009., ponedjeljak
Otkrivanje i razvijanje unutarnjeg prostora
Kažem vam, a možda su moje riječi veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što trebamo vidjeti dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što trebamo usvojiti srcima.
Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; sav vidljivi svijet nije sadržan u svojim ljušturama , već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima. Ni vjera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade svećenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namjerama. Ni umjetnost nije u onome što čuješ ušima ili opažaš očima. Umjetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pjesmama, a što je u duši pjesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje te, gledajući je, vidiš nešto ljepše i dalje od nje. Halil Džubran(Ljušture i suštine)
Otkrivanje unutarnjeg svijeta i obraćanje pažnje na taj svijet je poput pronalaska škrinje s blagom. Škrinja smo mi. Blago je u njoj.
Potpunost života nastaje iz sklada između unutarnjeg i vanjskog. Ipak, unutarnje je temeljno i time važnije. U unutarnjem se nalaze svi naši potencijali, cijeli jedan svijet; naš svijet. Svijet kojem imamo pristup samo mi i koliko god se trudili ne možemo ga spojiti sa unutarnjim svjetovima drugih ljudi, čak ni najbližih. Možemo ga približiti drugima, ali ne i pretopiti s njima. Unutarnji prostor je mjesto na kojem upoznajemo same sebe. Vanjski svijet nam postaje puno zanimljiviji i smisleniji nakon što se zbližimo sa svojim unutarnjim prostorom. Postaje nam bliži. Bogatstvo nalazimo više u sebi, manje u stvarima. I dalje nam trebaju stvari, ali počinjemo birati ono što nam zaista treba i razlučivati bitno od nebitnog. Život postaje jednostavniji. Mi postajemo jednostavniji. Naša baza, naše utočište, naša misija, naš osjećaj smisla, naš smisao, sve to se nalazi negdje unutar nas. Obratimo pažnju.
Unutarnji prostor je živ, vibrirajući prostor, nabijen potencijalom, nabijen nama, onim što jesmo. Iako je u nama, na njega se često ne baci ni pogled. To je šteta. Jer u tom prostoru se nalaze rješenja. Rješenja možda nisu iza prvog ugla, ali njegovanjem unutarnjeg već ćemo ih otkriti.
|
- 15:54 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
10.11.2009., utorak
Ljepota i mudrost Tao Te Chinga
Tao Te Ching jedan je od bisera drevne kineske mudrosti. Preciznije, jedan od bisera drevne ljudske mudrosti. Napisao ga je prije oko 2 500 godina Kinez pun spoznaje (pretpostavlja se da je autor Lao Tzu) i od tada taj spis ne prestaje privlačiti mnoge, iz generacije u generaciju, svojom ljepotom, mudrošću i napose svojom univerzalnošću i aktualnošću, primjenjivošću. Tao Te Ching sastoji se od 81 pjesme. Ali, preciznije je reći od 81-og mudrosno-spoznajnog zapisa, jer nisu to pjesme u nekom obliku na koji smo navikli. U prijevodu, Tao Te Ching znači Knjiga puta i vrline. Što je Tao?
Ono neshvatljivo i neodređeno.
Neodređeno i neshvatljivo,
pa ipak u sebi sadrži oblik.
Neshvatljivo i neodređeno,
pa ipak u sebi sadrži tvar.
Poput sjene i magle,
pa ipak u sebi sadrži bit Života.
Bit Života je stvarnost
koja sadrži neizbrisivu Istinu.
Kroz vijekove njegovo je ime
ostalo nepromijenjeno
da podsjeti na prapočetak stvari.
Kako ću spoznati prapočetak stvari?
Po onome što je u meni.
Čitajući Tao Te Ching na mnogim mjestima primjetit ćete veliku sličnost s drugim drevnim spisima, iz drugih kultura, iz drugih podneblja. Velika je sličnost nekih rečenica iz Tao Te Chinga sa Isusovim rečenicama iz evanđelja, pogotovo iz Propovjedi na gori, u kojoj su neke od najljepših Isusovih poruka. Zanimljivo je primijetiti da je Tao napisan 500 godina (pola tisućljeća )prije evanđelja. Pri tome ne mislim reći kako je Isus "plagirao" neki drevni spis, već da su razni ljudi, s raznih strana svijeta dolazili do vrlo sličnih spoznaja. A to je i logično. Osim što je logično, to je i čarobno. Osim što je čarobno, to nam također ukazuje kako većina velikih drevnih tekstova koje koriste velike religije ili velike svjetske duhovne tradicije, počiva na vrlo sličnim (moguće i istim) temeljima. One se neminovno razlikuju svojim stilom, načinom izražavanja, jer su nastajali u različita vremena, u različitim kulturama, od kojih svaka ima svoje specifičnosti, pa od tuda i vanjske razlike. Ali bit, bit ih povezuje. Površina otkriva razlike, bit sakriva sličnost, jednakost. Površina razdvaja, bit spaja. Na površini ljudi mogu misliti da su neprijatelji i da su nespojive njihove tradicije, u dubini - svi ljudi su braća.
Tao te ching daje čovjeku upute kako živjeti dobro, kako živjeti u skladu sa sobom i sa prirodnim ritmovima. Njegov jezik je i oštar i blag. Stil prenošenja poruka pun je paradoksa. Kroz paradoks on pokušava prenjeti ono što je teško prenjeti riječima. Tao Te Ching čovjeku sugerira umjerenost, odabir srednjeg puta, odbacivanje svake prekomjernosti, naglašava važnost istraživanja unutarnjeg svijeta, jer u njemu se nalaze beskrajne ljepote.
Budi skroman i bit ćeš cjelovit.
Pokloni se i bit ćeš uzvišen.
Budi prazan i bit ćeš ispunjen.
Prepusti se starenju i bit ćeš obnovljen.
Ako malo imaš, dobit ćeš.
Ako puno imaš, bit ćeš zbunjen.
Zato mudrac prihvaća Jedno,
i postaje uzor svemu pod suncem.
On se ne diči i zato svijetli.
Ne opravdava se i zato je poznat.
Ne hvali se i zato je hvaljen.
Nije umišljen i zato traje.
Ne natječe se s drugima,
i zato ga nitko ne može nadmašiti.
U ovom suludom, kretenskom, nenormalnom svijetu u kojem živimo, Tao Te Ching jedan je od izvora na kojima čovjek može potražiti ljudske upute o tome kako živjeti. Ne upute u smislu "zapovjedi" i ne upute u smislu da se u njih treba "vjerovati", već zdravorazumske, jednostavne upute koje svatko može provjeriti na svojoj koži, u svom realnom, svakodnevnom životu i nakon toga odlučiti da li mu one imaju ili nemaju smisla.
Tao podsjeća čovjeka da otkrije svoj osobni životni ritam i da živi u skladu s njim, jer:
Za svaku stvar na svijetu postoji
vrijeme za napredovanje i vrijeme za slijeđenje.
Vrijeme za sporo disanje i vrijeme za brzo disanje.
Vrijeme skupljanja snage i vrijeme gubljena snage.
Vrijeme uspinjanja i vrijeme padanja.
Zato mudrac izbjegava
svaku krajnost,
neravnotežu
i neumjerenost.
On poziva na beskompromisnu poniznost:
Zaista, poniznost je korijen iz kojeg cvijeta veličina,
i ono što se uzdiže visoko, uvijek počiva
na onom što je ispod njega.
On poziva na življenje iznutra, unutarnja ekstaza temelj je životne radosti.
Stoga srce zrelog čovjeka traži sadržaj,
a ne ljusku; traži plod, a ne cvijet.
Zaista, mudrac više voli ono što je unutra,
od onog što je vani.
Autor Taa otkrio je u sebi da je čovjekova nutrina prebogata smislom. Ipak, on je svjestan kako tu svoju spoznaju ne može nametnuti drugima, već ju oni moraju sami otkriti. Svjestan je i toga da je samostalnih istraživača malo, isto kao što je i Isus toga bio svjestan i to naglasio u nekoliko prispodoba (npr. u onoj kako su uska vrata u kraljevsko nebesko i kako ih je malo koji ih nalaze; kao i u onoj o devi i ušici igle).
Moje je riječi lako razumjeti
i lako usvojiti,
ipak, svijet ih ne može razumjeti niti usvojiti.
Moje riječi imaju svog Pretka.
Moja djela imaju svoga Gospodara.
Ljudi o tome ništa ne znaju.
Zato ne znaju niti ništa o meni.
Što me manje ljudi poznaje,
to su plemenitiji oni koji me slijede.
Zato mudrac na sebi nosi neuglednu odjeću,
ali u grudima zlato.
Budimo, ipak, optimistični i recimo kako je u vrijeme pisanja tih drevnih tekstova bilo neko drugo vrijeme, druga klima, neki drugi osjećaj u zraku. Možda je tada bila manja mogućnost da dođe do buđenja većeg broja ljudi. Možda je danas ta mogućnost veća. Mnogi ljudi, upućeniji od mene, kažu kako je vrijeme u kojem živimo nabijeno duhovnim potencijalnom i da su mogućnosti globalnog buđenja veće nego ikad prije. Ako je to tako, onda možemo biti sretni što živimo u tako obećavajućem vremenu (bez obzira što ono iz vana ne izgleda ni najmanje obećavajuće; neovisno o velikom razvoju tehnologije).
|
- 09:59 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
01.11.2009., nedjelja
Samopouzdanje
Osobni i duhovni čovjekov razvoj, njegovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo lome se na pitanju samopouzdanja. Samopouzdanje je temeljno. Ono je presudno. Sa samopouzdanjem sve počinje. S nedostatkom samopouzdanja sve pada u vodu.
Samopouzdanje znači biti miran unutar samog sebe. Ono znači ponovo potražiti taj praiskonski mir koji je upisan doboko u nas. Ponovo ga otkriti, vratiti mu se, upoznavati ga, živjeti s nivoa tog mira. U ovom suludom svijetu koji svu pažnju pridaje vanjskom i koji nas uporno izvlači iz nas samih i odvlači od nas samih, zahtjev za traženje mira unutar sebe lako djeluje kao krajnja besmislica. Taj mir može djelovati kao krajnja apstrakcija. Ali nas ne zanimaju apstrakcije, zanima nas ono što je stvarno, zanima nas ono što je. Ono što možemo isprobati, iskusiti, testirati, provjeriti na svojoj koži, u sebi, kroz sebe, to nam može nešto značiti. Ono što je neprovjerljivo, odvojeno od nas, neiskustljivo, ne koristi nam i odvlači nas od naše prave svrhe. Od presudne je važnost osigurati si u toku dana vrijeme za bivanje u sebi i upoznavanje sebe. Rano jutro je idealno doba za to. Za biti sa sobom. Biti u svom društvu prije nego izađemo u vanjski svijet. Biti u sebi. Biti. Postojati. Ući u prostore sebe u kojima mir prebiva. (Najmanji drhtaj u nama jednako je važan kao rat i mir u vanjskome svijetu. Hesse)
Istinsko samopouzdanje stvara se duboko u nama, korjeni mu moraju biti duboki, u prostoru izvan uma, izvan prostora, izvan vremena. Prostoru kojeg se ne može definirati, opisati, staviti u kutijicu ili knjigu ili tekst ili post.
Samopouzdanje je dakle dubinsko, nikako plitko. Izvor mu je u nama, a naš izvor je tko zna gdje, tko zna u kojem jedinstvenom Izvoru, to je predmet špekulacija, teorija, "vjera", ali nas to sve skupa u ovoj temi ne zanima. Ne želim tek "vjerovati" u nešto izvan mene i da postoji dobro i pravda i ljepota tamo negdje vani. Ako ne postoji u meni, ako to nešto ne mogu prepoznati u sebi i ako ne mogu živjeti neodvojivo od toga, to me ne zanima i ništa mi ne znači u stvarnom životu. Lijepa fantazija je jedno, stvarno iskustvo je nešto drugo.
Samo-pouzdanje. Pouzdati se u sebe. To znači da se mora tražiti u sebi, unutar sebe, mora se pogledati unutra i dati pažnju unutarnjem prostoru. Kada uđemo malo dublje, vidimo kako je taj prostor nabijen vibracijom, potencijalom i nije uopće loše prebivati u njemu. U tom prostoru su temelji onoga što jesmo. Cijela priča o samopouzdanju svodi se na upoznavanje sebe.
Dodatak, 3.11.:
Ostvari stanje potpune praznine,
Čvrsto se drži unutarnjeg mira.
Vratiti se korijenu znači naći mir.
Naći mir znači prihvatiti svoju sudbinu.
Prihvatiti svoju sudbinu znači biti stalan.
Biti svjestan Stalnosti znak je Spoznaje.
Težina je osnova lakoće.
Spokoj je gospodar kretanja.
Biti lakomislen znači odvojiti se od svojega korijenja.
Biti nemiran znači izgubiti vlast nad samim sobom.
(iz Tao Te Chinga)
|
- 09:30 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
|
