Umjesto odgovora na komentare iz prošlog posta - novi post. Ostajemo na temi obrazovanje. Ili da ga bolje zovemo pravim imenom - zatupljivanje. Nisam pobornik teorija zavjere, međutim kada čovjek temeljito pogleda u čemu se sastoji školski sustav, što se tamo uči, čemu to služi, kako to sve skupa funkcionira i koji su krajnji rezultati, što ljudi postaju nakon što prođu kroz taj obavezni sustav, teorije zavjere o elitama, ili kome već, koje sve nas skupa nastoje (a to im i uspjeva za sad) držati na kratkom lancu (s davilicom) mogu proći.
Čitajući Semiramidin post o knjizi Konrada Liesmanna Teorija neobrazovanosti (zablude o društvu znanja), naletio sam na odlomak koji bocka u bit problema. Semiramidin post pročitajte ovdje , a spomenuti odlomak glasi: Koji paradoks! Vidite li ga? Obrazuje se hrpetina ljudi, na način na koji se obrazuje. Ne uči ih se razmišljati, ne uči ih se kako povezati stvari. I sada kad razmišljam što bi se moralo dogoditi, znam da bi ljudi trebali nešto pokrenuti. No ironija je u tome, kako će nešto promijeniti onaj koji ne vidi u čemu je problem? Kada nije niti naučen da vidi problem?
E, u tome je bit problema. Kako možemo očekivati da problem riješi netko ko ga i ne vidi. Vođe naše male države sebi su odredili kao vrhunsku misiju i ispunjenje njihovih najvećih snova maestralni cilj - ulazak u EU. I to je to. To je taj cilj, a mi svi valjda trebamo čekati tu uniju kao ozebli sunca i to samo zato da bismo kad uđemu u nju shvatili da u njoj nema tih sunčevih toplih zraka kojima smo se veselili. Ako i ima sunca, onda je to sunce zubato. Popapat će nas unija od 400 milijona ljudi svaki dan za doručak.
Tema obrazovanje usko je povezana sa svim ostalim truležima i kretanjima u društvu. Po pitanju obrazovanja zadnjih su godina "onima gore" koji su zaduženi za to područje bila puna usta famoznog bolonjskog procesa. Jer, mi naravno, želimo biti kao Europa pa se prilagođavamo njima. Ne treba o toj reformi ni trošiti puno riječi. Ona se savršeno uklopila u postojeći bolešljivi sustav. Tresla se brda, nije se rodilo niš' pametno. Tek dodatna birokratizacija. Od dubinske reforme ništa. A ako uzmemo u obzir tko radi te reforme, tko su ti ljudi koji donose odluke koje se tiču svih nas, čovjeku dođe da sjedne i plače. Čekati da oni nešto promjene, da dođe do promjene sustava, nema nikakvog smisla. Prije će se Godot pojaviti nego što će doći do dubinskih promjena. Zato, oni koji vide i znaju koliko je sustav loš, truo i protiv Života samog, moraju krenuti sami i uzdati se u sebe i svoje snage. Narodnjaci su preuzeli stvar, stvaraju dar-mar, narodnjaci u glavnim vjestima, na ključnim mjestima, na plakatima u boji... A mi smo gurnuti u ilegalu. Na kom tajnom kanalu naći nadu i spas.... A mi moramo svojim putem. Ima jedan stih kojem ne znam autora, a savršeno se uklapa u ovu priču. Glasi:
Rijeka i ja smo u neprijateljstvu
Ona teče kako teče
A ja tako neću teći!
S tim ćemo i završiti ovaj post. I s narodnjacima, naravno.
