Kada se spomene legendarni "novi val" koji je obilježio glazbene 1980-e godine ovih prostora, u meni se pojavi samo jedan lik - Johnny Štulić. I njegovo djelo. Sviralo je u tome vrijeme više dobrih bendova i svi su oni skupa činili taj val, ali Johnny je (i to je naravno, moj sasvim subjektivni i osobni osjećaj) temelj tog vala, njegov osnovni zamah, autentični, originalni glas.
Johnny i danas ima horde poklonika. Svojim odlaskom u Nizozemsku njegovo ime i djelo poprimaju mitske razmjere, što je i logično (ono što ne vidimo, djeluje mistično). Ja nisam pobornik idolopoklonstva ni u kojem obliku, a još manje sam pobornik stvaranja bilo kakvih kultova ličnosti ili obožavanja bilo koje osobe. Prije bih rekao da mi je Johnny (točnije - njegovo djelo) jednostavno - blizak, bez ikakve mistifikacije.
Johnnyja prije svega treba svrstati u onu grupu ljudi (vrlo rijetku) koju karakterizira vrlo visoka svijest o svojoj ulozi u svijetu i vrlo visoka svijest o tome kako su loše i nepravedno uređeni društveni odnosi. To su ljudi s grozno jakim talentom i još većom potrebom da taj talent izraze, na ovaj ili onaj način.
Prije nego je oformio bend i počeo javno nastupati, Johnny je već imao hrpu napisanih pjesama i povlačio se po gradu s gitarom u ruci i svirao gdje god bi se zatekao, za svoju dušu, a i svima koji su bili u blizini i željeli slušati.
I tako redom dan za danom
Na javnim mjestima s gitarom
Naravno da uvijek neko dođe
Da me čuje
Makar i kradom.
Ništa mi više nije važno
Našao sam dobar bend
Želim samo da sviram
Da se otkačim
I to je sve.
Johnny je pjesnik.
Johnny je umjetnička duša.
Johnny je gitaristički majstor.
Ljubitelj etna.
Sevdalinki.
Tradicionalih pjesama.
Ali, Johnny je velik prije svega zato jer je uz sve nabrojano - buntovnik do kosti, koji kroz svoje pjesme izražava onu energiju koja u drugim ljudima spava, a to je energija bunta, nezadovoljstva postojećim, raskrinkavanje struktura moći i laži. Ta vrsta energije je uvijek protiv svake vlasti, zato ju vlast ne može smisliti.
Čitam nedjeljni komentar
Koji jasno kaže:
Tko ne misli ovako
Taj kleveće i laže.
Ljudi bez kalibra, bez ideje
Ufuravaju nam istine crno bijele.
Johnny je simbol nepokolebljivog, beskompromisnog individualizma koji je uvijek tako rijetka pojava među ljudima. Svaki čovjek negdje u sebi teži za tim da bude individua, da bude ono što je, da bude svoj, nesputan. Zato svaki čovjek koji je tih potreba više svjestan od ostalih i koji se u nekoj mjeri odvojio ili odvaja od stada, biva privučen ljudima kao što je Johnny, koji ostaje vjeran sebi i ne želi podilaziti nikome. Energija individualizma i bunta je ono što zrači iz mnogih Johnnyjevih pjesama i to je ono što privlači mnoge. Ali, ta energija privlačenja nema svrhu da ljude ljepi za osobu od koje ona dolazi, nego da tu istu energiju probude na jedinom mjestu na kojem ona za njih postoji - u sebi, i da ju upotrijebe ne da bi od nekoga stvarali svog idola i klanjali mu se, nego da same sebe razviju do svog maksimalnog mogućeg potencijala.
Tišino možeš li me čuti
Ja sam samo tvoje roblje
Koje putuje u stanicu bez imena
I mogu vidjeti
Što ćeš učiniti
Ali ne mogu se pridružiti
Tvojoj prokletoj kopiladi.
|
