Ovo je samo djelomično post o Arsenu.
Velikom Arsenu.
Ovo je post o veličini koja spava u svakom od nas.
Sinoć sam na lokalnoj televiziji gledao razgovor s tim čovjekom koji diše poeziju.
Nisam neki poznavatelj Arsena. Znam ga samo donekle. Ponekad imam periode kad me privuče neka njegova pjesma pa ga onda slušam nekoliko dana kao manijak. I tako se Arsen i ja družimo, u ciklusima, s vremena na vrijeme. Zanimljiva stvar u vezi Arsena je da je on - kantautor, čovjek koji piše text i sklada muziku i pjeva ono što je napisao i uglazbio (dakle, sasvim suprotno od pukih "pjevača", bez obzira kako dobar glas imali; Toni Cetinski odlično pjeva, ali ono što pjeva me ne zanima ni u najmanjoj mjeri). Kad malo bolje razmislim, svi glazbenici koje sam kroz život pažljivije slušao i u kojima sam uživao i uživam, su kantautori. To je nekako i logično, jer me u muzici zanima ona dubina koju autor unosi u pjesmu, ona njegova dubina koju je otkrio u sebi i koju u nekom trenutku inspiracije i potrebe da se izrazi preobražava u pjesmu. Ona je na neki način on, ili dio njega. Ali, ne površni, nego dubinski dio. Dio koji je i u meni, i u vama. Kojeg možemo prepoznati kada se povežemo s nekim tekstom, stihom.
Ne znam puno o Arsenu. Ali znam da je Arsen pjesnik. Hodajuća melodija. Savršena melodija. Za njega kažu, ili ga volite ili ga ne volite. Jedan od onih kod kojih nema sredine. Fascinira me takav talent. I ljepota koju stvara.
Neki ljudi od malih nogu znaju - bavit ću se tim i tim. I onda se bave. Mnogi ne znaju. Pa se prepuste i dopuste društvu da im odabere. I onda budu nešto što nisu. Ne mogu ni zamisliti veću nesreću od toga.
Možete li Arsena zamisliti kao nešto što nije kantautor i stvaratelj glazbe? Kao pekara, nekog menadžera ili možda (ne daj bože) političara? Ne, teško je to i zamisliti. Groteskno je. On je morao biti to što je i kad pogledamo njegov život, uglavnom ćemo klimnuti glavom i reći - da, taj čovjek je išao za svojom zvijezdom.
Zašto bi s nama ostalima bilo drukčije? Nema razloga. Neko od nas će možda biti najsretniji kao pekar, netko kao menadžer, a netko kao političar (ali neka nova vrsta političara, kakvog svijet rijetko viđa... pošten npr.). Nitko nije za sve, ali svatko je za nešto. Ja u svojim romantičarskim sanjarenjima imam viziju kako je svaki čovjek stvoren da ostvari baš neku određenu svrhu koja odgovara upravo njegovim potrebama i sposobnostima i da kroz tu svrhu on ostvaruje one najbolje i najvrijednije dijelove sebe, da živi kroz ispunjavanje toga nečega, za što je stvoren. Eto, tako se ponekad znam zabavljati i zanositi. I mislim da to nije daleko od istine, bez obzira na prigovore sa strane.
|
