izvorni život

Studeni 2017 (4)
Listopad 2017 (8)
Rujan 2017 (13)
Kolovoz 2017 (19)
Srpanj 2017 (11)
Lipanj 2017 (11)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (15)
Veljača 2017 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (4)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (5)
Lipanj 2016 (7)
Svibanj 2016 (4)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Prosinac 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (2)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (6)
Rujan 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (5)
Travanj 2011 (5)
Ožujak 2011 (8)
Veljača 2011 (12)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (5)

"Dan bez smijeha je izgubljen dan."
Charlie Chaplin







Ako imate što za reći putem maila, slobodno:
alen1zoric@gmail.com








































alen zorić blog













































Forum Level2






















14.05.2009., četvrtak

"znam da ništa ne znam"


ove riječi je navodno izrekao Sokrat netom prije smrti.
"Koji k... uopće znamo?" To je intrigantni naslov knjige koju nisam čitao, ali nemam ju ni potrebe čitati... naslov sugerira ono bitno.
Koliko znamo?
Što znamo?
Eh, mi mislimo kako je ljudski rod jako pametan i kako je daleko dogurao. A opet, koliko znamo i što je to što znamo i koliko nam koristi to što znamo? Koliko bitnog znam? Koliko onog što je najbitnije za moj život znam?
Nekad mi se pojavi u svijesti naša draga planeta gledana iz perspektive Svemira. Zanimljivo ju je gledati odatle.
Gotovo nestvarno. Iz te perspektive odgovori na pitanja "koliko znamo?" pretvaraju se u mucanje. Tope se. Nestaju. Nema odgovora. Ostaje samo divljenje. Nema riječi. Samo emocija. I sve je u toj emociji. Svo znanje. Sve ono bitno.
A to bitno je neizrecivo.
Tek kada se u svijesti spustimo na ovu perspektivu na koju smo navikli, tek tu nam se počinje činiti kako nešto znamo. Mislimo da znamo puno. Na toj razini mi živimo svoje živote, a trebali bi ih po malo podizati na neke nove nivoe, kao što je onaj gledan iz Svemira. Jer, tada bi nam bilo jasno da znamo malo. Vrlo, vrlo malo. Tek ponešto znamo.
Mi volimo pričati o "društvu znanja" i takvim glupostima, ali nije to ono znanje na koje se ovdje misli. Potpuno pitanje glasi: koliko znamo od onoga što je doista bitno za naše živote? Odgovor je: malo, gotovo ništa.
Ali, poneki ljudi to pitanje osjete na onoj drugoj razini (duboko ljudskoj) i ono ih može dobro prodrmati.
To su oni rijetki. Tražitelji. Osjećatelji.
Tada takvo pitanje može postati okidač transformacije...i buđenja.
Koliko znam?
Što je to što znam?
Znam li išta bitno?
Mogu li saznati više?
Želim li?
Kako to mogu postići?

Svako ovakvo pitanje, kada je postavljeno sa žarom i kada dolazi iz onih dubina u nama koje žele znati, u sebi nosi i odgovor, ili barem nagovještaj odgovora. Pitanje i odgovor nekako postaju jedno. To jedno se ne može tek tako oblikovati u neki tekst pa da onda taj tekst postane i službena objava "znanja". Ne, to je više osobna stvar svakog od nas. Svakog tko to želi. To je putovanje. To je življenje. To je odlazak u sebe i povratak natrag, bogatiji, puniji, ispunjeniji.

Koliko znate?



- 16:56 - Komentari (33) - Isprintaj - #