Dok sudjelujemo u glupostima, dok se zamaramo s glupostima i nebitnostima, Život je svejedno tu, u nama, kraj nas, samo ga nismo svjesni. Dok poklanjamo svoju pažnju glupostima i nebitnostima, mi same sebe stavljamo na periferiju, nešto slično kao kad bismo sami sebe izbacili iz svoje kuće i onda kukali jer smo na ulici. Nije to pretjerivanje, mi to stvarno radimo. Sami sebi smo često najveći neprijatelji. Uporni smo. Neumoljivo se predajemo nebulozama koje nemaju nikakve veze s nama, ali eto - to je masovna pojava.
Život je veličanstven i ogroman, čisto blaženstvo, ali ono je (pre)često prekriveno bezbrojnim slojevima svega i svačega. Međutim, ti slojevi ne umanjuju veličinu onoga što jesmo (i onoga čega smo dio). Vedro nebo u trenutku može biti prekriveno tamnim oblacima, ali oni su tu samo u prolazu.
Koliko god poklanjali pažnju krivim stvarima, taj Život o kojem pričam uvijek nađe način da nam se nekako javi, pošalje nam poruku da je tu, za nas, da je on mi, da smo pravi mi u njemu... Uvijek se neka zraka sunca, koliko god tanka, uspije probiti kroz tamne oblake, koliko god debeli i prijeteći oni bili. To može biti u obliku nekog susreta, nekog odlomka, neke igre vjetra s papirićom na cesti, neke pjesme ili dijela pjesme, kada nam se čini kao da se taj susret, zvuk, pjesma obraća upravo nama i da ima neko značenje baš za nas. Sigurno vam se događaju takvi trenuci dok čitate neku knjigu ili slušate neku pjesmu pa se najednom trgnete kad shvatite da je to što ste pročitali ili čuli tu baš zbog vas, da vas prodrma i privuče k sebi, da vam vas same vrati vama samima. Mene takve stvari fasciniraju, a nadam se i vas.
Slijedi nekoliko stihova koje sam čuo prije dan-dva a imali su takav utjecaj na mene. To je samo jedan od bezbroj primjera koji se stalno događaju...
Everybody's wearing a disguise
To hide what they've got left behind their eyes
But me I can't cover what I am
Wherever the children go -
I'll follow them.
I can't play the game no more
I can't abide
By their stupid rules
Which get me sick inside
They've been made by men
Who've given up the search
Whose gods are dead
And whose queens are in the church.
Bob Dylan
|
