eng. helter skelter - velika žurba, nered, kako bilo...
Osim toga, helter skelter je i naslov jedne pjesme dragih mi Beatlesa. Ali meni taj termin jako lijepo paše kao nit vodilja u ovom postu. U njemu se (surprise, surprise) radi o kratkom presjeku divnog svijeta u kojem živimo. Divni novi svijet je odlična knjiga dragog mi Huxleya, koji je to divno društvo na pomalo karikiran način opisao u svom romanu prije nekih pola stoljeća. Danas kad se čita, na žalost ne zvuči ni karikirano ni pretjerano. Jako je slično našoj divnoj novoj stvarnosti u kojoj sve frca od "napretka" i banalnosti. Stvarnosti koja kao da je tražila uzor u divnom starom romanu "1984.-a". To je kultna knjiga dragog mi Erica Arthura Blaira, poznatijeg kao George Orwell. To je onaj striček koji je izmislio pojam Velikog Brata ilivam Big Brothera, a koji se danas tako jadno koristi za potrebe retardiranog realityja. Sjećam se kad je bila prva sezona tog nazovi-showa... Pročitao sam neku kolumnu u Novom listu u kojem je autorica napisala o toj emisijici nešto negativno. Meni se to naravno svidjelo pa sam odmah nazvao Novi list, došao u kontakt s tom novinarkom, pohvalio njen članak i rekao joj da mislim kako imam nekog talenta za pisanje i da imam ideju za kolumnu koja bi se mogla zvati "Anti-big-brother kolumna" ili tako nekako i u kojoj bih volio pisati o drugoj strani big brothera i pogledu na društvo iz neke normalnije perspektive. Ona je rekla kako je to baš lijepo i super da netko razumije koliko su te emisije blesave, baš joj je drago što i ja kroz vanjski sjaj primjećujem unutrašnju trulež, ali problem je u tome što većina ljudi ne gleda tako nego upija te blesavoće i ta će se činjenica teško promijeniti. Uputila me na urednika pa da vidim s njim šta se da napraviti. S njim sam se kratko čuo, na njegov zahtjev mu poslao nešto o ideji mailom, čovjek se više nije javio i to je bilo to. Nema veze.
Ono što mene svaki put zaprepasti je ovo: moderno društvo je banalno do kosti! Gdje god pogledamo - banalnost nam je odmah pred očima.... ili vreba iza prvog ugla. A ono što me ponekad ukoči je ovo: ta banalnost se promovira kao normalnost. U smislu: sve je u najboljem redu. Ništa strašno se ne događa. Sve te nebuloze i nelogičnosti koje nas okružuju (i guše) su saaaasvim ok. Na nama je samo da se uklopimo u tu priču. Svi mi više manje znamo kakvu osobu moramo napraviti od sebe, u kakvo čudovište se moramo pretvoriti, da bi imali prođu na tržištu. Jer, i mi smo, naravno, roba koju se kupuje i prodaje. Mi smo na tržištu rada, dakle - roba smo. I to je normalno da se vas ili mene tretira kao robu. To je sasvim ok. Ne bunimo se protiv toga nego smo jako zainteresirani da postanemo što bolji proizvod. Neodoljiv proizvod po mogućnosti. Takav da nam ni jedan poslodavac neće tako lako odoliti kad mu se nacrtamo na nekom razgovoru za posao. Mi smo proizvod kao što je i sve drugo (živo i neživo) proizvod i to nije normalno, to je žalosno. Jako žalosno. I ne želim slušati nikakve prigovore ovoj tvrdnji tipa "ali, u takvom sistemu živiš, treba se prilagoditi" itd... Ne zanima me to i nije ovdje poanta. Zanima me koliko ljudi je spremno otvoriti oči i, za početak, barem vidjeti kako stvari stoje. Svjesnost je prvi korak prema promjeni. Ako nismo ni svjesni o čemu se radi, onda nam neće ni pasti na pamet da nešto mjenjamo.
Nisam blesav da mislim kako ja sam ili nekoliko ljudi može donijeti neke bitne promjene u širim razmjerima. Ali ipak sam dovoljno pametan da znam kako čovjek svojom voljom, trudom i usmjerenošću može u bitnoj mjeri postići to da barem svoj život uredi drukčije od ovog bizarnog načina koji nam se nudi kao gotova formula za (ne)normalan život. Možda to ne može preko noći. Nema ni potrebe. Ali, ja neću odustati dok dišem i dok me ima. Mogu raditi neku nebulozu od posla za nekog nebuloznog poslodavca kojeg zanima njegova i samo njegova guzica. Svaki posao je u redu, jer ima svrhu preživljavanja, ako već nema neko pametnije i dublje značenje. Ali, naš pravi život čeka na nas u obavljanju aktivnosti koja nam ima smisla i u kojoj uživamo, koju obavljamo zbog same te aktivnosti. Do takvog života, očito, treba doći. Treba ga priželjkivati, očekivati, otvoriti se prema njemu i tako napraviti prostor za njega. To me podsjeća na uređivanje vrta prije nego u njemu nešto posadimo. Ne možemo saditi na nekoj lošoj zemlji ni na kamenu. Ne raste bilje baš bilo gdje. Treba mu osigurati povoljne uvjete u kojima se može razviti, treba se brinuti o njemu, treba ga obilaziti, zalijevati, riješiti se korova i šta sve ne (naime, nisam vrtlar, iako planiram postati :)), tako da ovo govorim više "napamet", ali usporedba je sigurno na mjestu). Ni naš pravi život ne može izrasti na lošem terenu. I on treba odgovarajuće uvjete. Mi smo taj vrtlar koji od našeg života može napraviti izvorni život. Naša svijest je vrt o kojem se moramo brinuti. Kod većine je taj vrt praktički, da ne pretjerujemo - šikara. Na nama je da je uredimo. Ne vidim ništa pametnije čemu bi mogli posvetiti svoj život, nego da od njega napravimo Život, sa velikim Ž, život vrijedan življenja, život koji volimo živjeti, u kojem se ne moramo prodavati u bescjenje ni raditi kerenfeke od poslova. Ne pitajte me kako se to u današnjem svijetu može postići, jer nemam pojma. Ali svejedno mislim (i znam) da se može. Ne tražite ni od koga formule za ostvarivanje takvog života, jer formula nema. I dobra i loša vijest je ista - za ostvarivanje takvog života smo odgovorni sami. Mi smo ti koji pitaju i mi smo ti koji moraju dati odgovore. Pitanja koja postavljamo nisu lagana, tako da ni odgovori nisu lagani. Ali, možda je baš zato igra još zanimljivija, i vrijednija igranja.
Helter skelter. Zbrda zdola. Kako bilo. Takav je ovaj svijet u kojem smo se našli, rodili. Na nama je, ako to želimo, da od njega barem probamo napraviti svoj svijet, svijet smisla.
Facinira li i vas kako je moguće da masa ljudi, većina nas, može biti upregnuta od jedne šačice moćnika, tajkuna, političara ili koga god? Od šačice (!) koja nam diktira pravila i organizira kako ćemo živjeti. Meni je to van pameti. Ali to je stvarnost, a ono što je još više van pameti je da se ta stvarnost uzima zdravo za gotovo.
Ne! To nije jedini način. Postoje i drugi načini, to je sigurno. Nije baš da su toliko očiti da bodu oči. Naprotiv, nije ih lako otkriti i malo je onih koji kreću nekim drugim putem pored uobičajenog (retardiranog, zadanog).
Ovaj sistem nas sve pomalo ubija sa svojim ludostima. Kako bi bilo da se malo po malo počnemo buditi iz tog sna (bolje: noćne more) i počnemo zrelo detektirati što ne valja oko nas i polako krenemo prema smislu koji je na početku svijeta zapisan kao naša sudbina, koja je zapakirana kao zagonetka koju moramo riješiti da bi je mogli živjeti.
|
