dan zlatnih oblaka
obilje i blagostanje
koje pada s neba
večer promišljanja
nove odluke na
obzoru
a negdje iza ugla
puca pogled na
sedmo nebo
ružičastih oblaka
potrči!
Fantasticus izazov
Ljeto tuče svom snagom. Ona me drži kao na lajni, na ležaljki sebi do nogu, na terasi. Nema mi druge nego je gledati kako, čitajući požutjelu štampu, stari. Stara, stara ružna nadžak-baba, ma nadžak-babetina jedna!
Mislio sam, bit će pravde pa će brzo umrijeti! I ostaviti mi sav onaj novac, naravno. Jer ja sam ipak njen zakoniti, iako znatno mlađi od nje.
I trudio sam se, udovoljavao joj, šetao je po njenoj omiljenoj pustopoljini - ja, isti onaj ja koji naradije sjedi u centru špice grada. Fotografirao je na mahovinom obraslim stijenama koje je teškom mukom osvajala. Kao -ne mogu sama, dragi, drži me za ruku - i tako najmanje tri sata uzbrdo. Skakao za njom po osamljenim plažama, pustim otocima i svjetionicima, kilometrima teglio ručnike, fotoaparate i losione. Kad bi se drznuo otkloniti njenu zapovijed za malo kasnije, ili nedajbože odbiti, bila bi toliko zgrožena mojom nezahvalnošću da bi joj na mah presušio dozvoljeni limit na kreditnoj katici, i to baš onoj koja je kod mene. Nema para bez velike muke, pravo kažu.
A kako je ispočetka bila mila, ljubazna i boležljivo eterična, kartona punog dijagnoza čudnih imena koje joj nisu nagovještavale dugi vijek. Činilo mi se da sam je skuhao, oborio s nogu, obario načisto, i kako ću je tako lešanu kao lešinu na brzinu pokopati. A zapravo kuharica je bila ona! Režiserka, glumica i glavna junakinja u priči u kojoj sam kao ja nju, inače kao neosvojivu, osvojio.
O kako sam popušio, baš kao naivni balavac, što sam prije 20 godina i bio. Tada su mi se samo brkovi smješkali dok sam zamišljao naš budući život. Mislio sam : sad je dobila što je htjela, mladog muža i pastuha - što za krevet, što za pokazivanje napuhanim prijateljicama. A ja ću malo po malo doći na svoje, kako će ona venuti, tako ću ja cvjetati, hvatajući sve više i više krivina svojim malim brzim sportmobilom kojeg mi je poklonila, istim onim koji od prvog dana od mogućih 300tinjak koristi samo 50tak konja zato jer nju, od više njih odjednom upregnutih, hvata mučnina.
Promjena, promjena mi treba, i bijeg od ovakvog pasjeg života, a ona me drži u ovoj osunčanoj kamenoj štenari, kao ćuku na lancu. Najrađe bi počeo zavijati! Vauuuuuuuuuupomoć!
- Dragi, daj me fotkni malo tu, dok čitam. Htjela bih imati uspomenu na ovaj divan sunčani dan na staroj dalmatinskoj terasi!
- Odmah draga! – žustro skočim. Da mi je barem nešto dezintegrirajuće u ruci umjesto fotoaparata, kako bi je samo svom snagom opalio, da zauvijek nestane!
KLIK!
Op. autora : znam da je ovo dosadnjikava priča.
ali to je zato što je toliko
stvarna
i svakodnevna
a ja si ne mogu
pomoći
mene te dvije "s"-riječi
fasciniraju
jer to je to
zbog čega smo
tu
fotografiju nećete naći u galeriji
i ne može je se kupiti
jer se
dezintegrirala
nekoć sam se
plašila šuma
sa i bez oblog a
na kraju
i zauzvrat
one su mi bile
crne
i narogušene
dizale su se prijeteći
iznad moje glave
zavijajući kao
nadžak-babe
na sprovodu
mojem
i sve sam čekala
-sad će me, sad će -
i bježala im da me ne bi,
i zbrisala
njima netragom,
svjetlu tragom tako
da me ono uvijek
može naći
i našlo me
prišilo mi se za skute
uvuklo u rubove
haljina
tako da mi uvijek
blješti
pod nogama
kao da hodam
po zlatnim
pontonima
ona to zna
da je sve samo
pitanje vremena
i stoga ga ne gubi
na gluposti
ponekad se upušta
u razgovore
očekujući neki
klik
bar jedan mali
tihi
klikić
zaigra se glumeći
da ga je čula
zanese se u
plesu tjelesa
potroši svjetlucavi
shimer mjesto
zvjezdanog praha
i malo kasnije
kupi novi
sama
ima vremena za
sebe
a vrijeme
to poznato je
liječi sve
pa tako i
samoću
i onda se samo
jednog dana pronađeš
sjedeći na nekom stolcu
prebirući smisao od
besmisla
dobre odluke od
loših
činilo se da to
nikada neće doći
- ne meni, nikada -
kao da su neki drugi
rođeni stari
a ti samo mlad
i lud
s legitimnim pravom za
trošenje vremena
na traženje smisla
u besmislu
a njega nema
- vremena -
više
ona :
pred njegovim
kistom
mijenjala sam se
od obične
sepijaste, sive
oči su mi bljesnule
nepoznatim svjetlom
eksplodirale kao
nova usred
svemira
stare kuhinje
on :
slikajući je,
i moj svijet se obojio
njome
mali rundov
u kafiću, na lajni
sretan
doveden na
ljetovanje
jer ipak
je on kao član
obitelji
a ne kao oni
neki, ostavljeni
što ih
ljeti
po cesti
skupljamo
šetnja s
rozom torbom
na ramenu
od kase do kase
dućana od jednog
do drugog
mlade žene, stare žene
sve kupuju redom
- a kad je sve to
tako lijepo
i potrebno
roza torba
pomaže
prebroditi
teške
misli
imam i ja
jednu
sreću je lako slikati
jer ona se i tako
cijelo vrijeme tu
negdje mota
uokolo
naprimjer
po licu djevojke koja
putuje doma
sretnom licu uokvirenom
zelenom ogrlicom
i neskrivenim
osmjehom
(sreća rado
pozira,
pogotovo
ako vi mislite da
vas
nitko ne gleda)
i taman sam je krenula
snimiti
a ona se još
zasjajila, zablistala
prosjala ...
jer ju je
"netko" upravo
nazvao
i toliko se uzvrtložila
da ju je digla sa stolca
i odnijela
negdje
drugdje
sličnost fotografije sa ljudima koje poznajete je sretna slučajnost
recimo da se Ona ide u pravcu "a"
a On u pravcu "b", koji posve
slučajno siječe pravac "a"
u jednoj posve maloj
točci
kratkog vijeka
i recimo da se oni
po definiciji
ne razumiju
da bi se
utapali u nerazumijevanju
da su se sada
u toj posve maloj točci
upoznali i da se
u tu posve malo ali ipak dovoljno
veliku točku
ugurao i jedan anđeo
sa strelicom taman
napetom
i da je točka izdržala
jedno uspješno odapinjanje iste
i prošivanje njihovih srdaca
kratkotrajno zaluđujućim
koncem
oplođene
zaljubljenosti
da je bilo tako
oni bi živjeli i živjeli
nerazumijevanje
na svu sreću
pa je ona točka
davno
otplovila
ispod mosta
svaka sličnost likova na fotkama s nekim koga poznate je slučajna
prvi puta sam tu, pješke na mostu.
'ajde, dvaput sam se prije toga prevezla autom.
mostovi su čudne tvorevine, divim se ljudima koji ih se usude projektirati.
iako, možda je njih lakše, nego kuću.
nema izluđujućih invetstitora koji bi sobu čas tu, čas tamo.
a i na svoj most uvijek možeš došetati
i osjećati se kao ponosni duhovni otac / majka.
što u tuđoj kući nije zgodno.
Ostavilo me pricuvati stednjak. Na njemu samo sto nije zgotovljen pomfri. Ili pomfrit, frenc frajs ... kako ga vec tko zove.
Navedeni nije za me, nego za unuke. I djedove i bake.
Mene su samo ostavili da ga pricuvam, da ne izgori.
Kad bi to bilo tako jednostavno!
Nemojte mi davati zadatke tako isprazne, ko boga vas molim!
Napunim onda ih kojekakvim mislima o bakama uz koje djeca prestaju hodati, djedovima koji jednogodisnju djecu zovu "dida, dida!" umjesto djetetovimm imenom, unucima koji mekecu umjesto jasnog izgovaranja molbi, i bakama koje iste telepatski citaju sa cendravih usana, sve u zurbi da im udovolje.
Djeci koja idu na spavanje i dizu se u cudna vremena, a sve u skladu s tekucim serijalima na teveu.
O zamjeni zdravih obroka sendvicima, hrenovkama i pomfritom, jer, naime, oni tako jedu u vrticu. Pa mu drugo nije fino.
O djeci koja su znala reda dok su im roditelji bili tu, i koja su ga naglo izgubila u rukama bake i dide.
Kojima je pak bitno da ih djeca vole vise od one druge bake.
Od koje se vracaju jos gotovanskije nastrojeni, jedva noseci najvecu igracku iz turbo limaca. Jer ih ona voli vise.
Na sve srecu, mene su dopali samo krompiri.
Koliko im ono treba da se ispeku?
autor nepoznat, izvor : ovdje
Poštovano uredništvo,
u privitku Vam šaljem pjesmu "kad vidjeh komižu" nepoznatoga autora.
Pjesma ima zanimljivu sudbinu. Pronađena
je početkom osamdesetih godina 20. stoljeća u tada još otvorenom
Pansionu Ratković na samoj komiškoj rivi. Bila je u sobi br. 17, na
ormaru ispod novinskog papira koji je štitito ormar od prašine. Dok sam u
njoj boravio zagubio sam neke papire pa sam prekopao sve ne bi li ih
pronašao. Nisam ih pronašao, ali sam pronašao pjesmu.
U originalu je "kad vidjeh komižu" bila
napisana nalivperom s crnom tintom na grubom sivom papiru "škartoca".
Pjesmu sam tih godina prepisao poštujući centralnu simetriju stihova i
razmake te slobodnu ortografiju. U originalu je naslov bio "ali kad
vidjeh komižu", no "ali" je bilo prekriženo. Sve ostalo bilo je vrlo
čitko bez prepravljanja: kao da je i to bio prijepis.
Original se tijekom godina izgubio, a prijepis mi je prije nekoliko dana ispao iz knjige Borghesovih priča.
Unatoč nastojanjima da saznam tko je tih
godina boravio u sobi br. 17 pansiona, nisam uspio ući u trag mogućem
piscu. Tih godina u pansionu su boravili gosti iz cijele Jugoslavije i
doista je teško bilo što nagađati. Mogla je doslovce biti godinama pa i
desetljećima na ormaru.
Vjerujem da će Vam se svidjeti "sudbinski zanos" koji izbija iz te pjesme. Nisam nikada prije pročitao ništa slično o Komiži.
Srdačan pozdrav.
je temperatura na kojoj
kolačići madeleine.
najbolje uspijevaju.
Vaša vozila prislonite ovdje,
dalje se ide
na Proustov način :
zagrizeš, i odnese te!
Do not copy!
fotke i tekstovi su moji,
osim ako nije drugačije naznačeno.
ako su vam tako dragi
da ih želite
linkati, kopirati ili štogod drugo
mailnite mi!
src="http://www.statcounter.com/counter/counter.js">