kolačić madeleine

ponedjeljak, 22.04.2013.

samopis

danas bi da imam pero koje bi pisalo samo
za početak o nekim svojim događajima
o tome kako mu je lijepo u pernici
kako ima prijatelje brisalice i druge pisalice
škrabalo traktate o tome kako je svijet lijepo
i toplo mjesto, ne misleć' pri tome na vremenske ugode
pero koje bi znalo unaprijed što se sviđa
odboru za izbor najbolje
svjetske priče, koje bi vas pročitalo
pa napisalo ono što vam
u srcima leži, ono neizgovoreno
a što je potrebno reći
baš takvo pero 2 u 1 - moćno a mekano
u izričaju
koje bi mi donijelo ovacije
i titulu genijanosti koja se dotad dobro skrivala
(ha ha)
i dovoljno šutljivo da ne zna odati
pravog autora - sebe

pero iznad plagijata
ono što čitljivo piše između redova
da ne treba otvarati treće oko za pročitati
tajne poruke
pero vrlo raspisano a dovoljno mutavo
da ne traži tantijeme
i ne svojata nagrade
pero koje samo piše i piše
i u pisanju nalazi razlog svog postojanja
i piše sve dok ne nestane, dok se ne potroši
a onda uskrsne maniri feniksa i piše iznova, još jednom prekaljeno i još bolje
po "stoliću-prostri-se" sistemu
- jednu priču molim, ali da je dobra
i da ima dramatičan zaplet i sretan kraj, da je ne možeš
pustiti iz ruku -

čarobnu priču isteklu iz čarobnog pera
da se u njoj izgubimo, da nas omami, omađija
raspameti
savršenim rasporedom riječi, tona, značenja, iluzija,
napisanu čarobnim prahom mjesto tintom
priču za srce, a ne za glavu
onu koja ti se uvuče pod kožu tako da
ne možeš prestati na nju misliti
pa je sanjaš, pa se budiš misleć'
da si u njoj i
kako ti je odjednom tako lijepo
tako dobro i tako toplo - bez obzira na prognozu
i kako te odjednom pere ta ljubav, svjetska
svemirska, iznutra pa prema van i kako
te prosvjetljava, i hrani baš onim što ti fali, čega nema
čega inače nema,
priču koja otvara obzore na široko
i ko za stvarno fotošopira napukline od životnih klizišta
priču sa naslovnice i za sve uzraste, naročito one veće
priču - portal u drugi svijet, onu koja donosi mrtvomiran san i buđenje
na nekoj drugoj planeti i nečijoj tuđoj koži
možda i zelenoj
gdje se može početi ponovo, ali u vječnim dvadesetima
tamo su sve greške ispravljive i negriješne
neposljedične i dočekane s razumijevanjem
s mekanom toplom ljubavi kao vatenim tupferom utopljenim u
eter, onaj od kojeg se spava, i sanja, beskonačno sanja
ružičaste pahuljaste snove
e da mi je takvo
pero danas

22.04.2013. u 19:05 • 13 Komentara • Print • #

utorak, 16.04.2013.

vinograd i malo šire

dopao nas je tako jedan stari, prastari
vinograd
koji više odavno ne rodi
dopao nam se pa nas je i dopao
- dobar redoslijed stvari -
krenemo ga čistiti od stare loze
i čupati, sjeckati žicu i lozicu - ovo drugo je moj dio
znam sa škarama, naime -
sav je bio za baciti, za posjeći i spaliti
i taman smo ga na hrpu stavili
doleti jedan i vikne - pik spas za mene -
izgleda da i stara loza može dobro poslužiti
ne samo roštiljanju

čak i kad si star i truo
i beskoristan godinama
može se desiti da naiđe netko
tko će od tebe napraviti
lampu - unikatni ručni rad
ili nešto slično
taj će te očistiti, usjajiti
nauljiti, lakirati
naučiti da postaneš lucifer
da u svojoj prepoznoj dobi
doneseš svjetlo
u kojem nećeš usput izgoriti
svjetlo bez pepela i bez pečenog mesa

nikada, očito zaista nikada
nije gotovo
taj vinograd je živi svjedok
da postoji
život iza života
i dvonogi anđeli koji
penzlima titraju
između

16.04.2013. u 15:58 • 8 Komentara • Print • #

petak, 12.04.2013.

imenovanje pred kokanje

(paralelna stvarnost)
dakle, danas smo za ručak očerupali koku Martu,
ispohali joj krilca i uz nju poslužili glavicu Senke salatice
prije je bila juhica od Adele slatke junice, i za sutra su nam
u planu Adelini pohani šnicli uz popečenog krompirića Darkića i prijatelje.

danas je to u modi,
personalizirana hrana
ime svake koke piše
na paketu prsa, da ne bi bilo zabune jesu li
Marinina ili Ivonina, a salate se sve zovu na S
da ne kompliciramo puno

usput, šinteri i dalje love pse bez vlasnika
njih ne jedemo
ali ih koknemo nakon mjesec dana
besplatnog stana
no prije toga i njima damo ime
iz administrativnih razloga
da lakše zapamtimo koga smo sve
sredili

(eto baš danas)
a ovo je Togo

rok trajanja mu je skoro istekao.
znate što slijedi, jel da?

btw kažu da je javlja ovdje

12.04.2013. u 16:18 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.04.2013.

dvije

prva
jednom kad smo nešto počinjali uzeli smo ih dvije. jednu i još jednu - po jednu za svakog od nas.
i tako su one rasle, a mi malo napredovali, malo nazadovali. imali malo više pa malo manje.
prvo bi dali drugima - ne dajte se zamajavati pričama o onima koji samo sebi uzimaju - ako želiš nekamo stići,
prvo daj drugima. pa ono što ostane podijeli. meni i tebi.
stvar se razvijala kao privreda ovih dana, istim tempom i u istim uvjetima.
kažu da je ova kriza umjetno stvorena.
ako je tako, onda je tričetvrt svijeta popušilo foru, ili je ovo
neki svjetski performans - kao milenijsko krizna dugoročna fotka!
neki su se previše uživili, pa im se primilo.
od malo umjetnosti se ipak ne može živjeti.

druga
napredak je teško zaustaviti, naročito ako je na putu nizbrdo.
zakoturala se situacija kao teška, rupičasta kugla, i skoro otišla predaleko.
na svu sreću, postavili su granice.
doiiing! - lupila, odbila se pa je stala.
sad kažu da će ih otvoriti, da ćemo svi biti u jednoj. kaši.
ovisi jesi li gore ili dole, dal' ćeš ostat bez ili će ti se tuđa dokoturati.
na visini je bolji zrak, ali od njega se ne da živjeti.
samo se od tamo bolje vidi, naročito ako ne zatvaraš oči.
mi stoga visinci gledamo u dalj,
kad ugledamo svjetlo, javit ću vam.
da se primite svako svoje kugle, pa da im sredimo,
udesimo performans.

i jedna gratis
vjerujem u darove. u okretanje novog lista, virtualnog uglavnom.
u to da će sve biti dobro. negdje na nekom kraju.
da smo barem u kinu, za dva sata bismo sve saznali.
ovako - strpljenja.
i redovitog zalijevanja, da narastu lijepe i velike.

11.04.2013. u 16:08 • 4 Komentara • Print • #

srijeda, 10.04.2013.

Junk food dan

Zasjalo sunce. Idem po Zrinjevcu. Napokon proljeće!
Naročito prvi dan, kad dođe, kao danas - dan je kada sve izgleda kao da je moguće.

Kao da je taj dan jedna ladica izvučena iz ormarića svake godine, i svaki put je ista bez obzira što se godina promijenila.
Ladica puna cjeloživotnih prvoproljetnih dojmova pomiješanih zajedno u osjetilnu prvoproljetnu papazjaniju.
Odjednom svi idemo zajedno, ja ona ista školarka u šetnji nakon škole,
ja ona ista studentica sa tubama iscrtanih papira,
ja ona ista sa potpuno otvorenom i nedefiniranom budućnosti,
ja ona ista kojoj je jednom na ovom mjestu pozlilo,
ja ona ista sama u višegodišnjoj šetnji bez nekog posebnog cilja,
ja ona ista s popisom današnjih poslovnih obaveza.
Sve mi u šetnji, odjednom i zajedno, a pored nas na klupi jedu se krumpirići i masna peciva.

O kako bi i ja, kažu i školarka i srednjoškolka. Njih ne zanima ni linija ni zdrava hrana, i uvijek su voljele jesti vani.
A sad imaju i nekog tko to može i platiti. No ona/ja neće.
Jer jede/m zdravo i intolerantno.
Bilo bi nam kasnije krivo, kaže/m im, vjerujte mi.
Bilo bi nam zlo.
Odvikle ste se od junk fooda, vjerujte mi.

I od puno drugih junk stvari.
No to je već druga tema.