Marketing
Fotografija dosadnog popodneva (jednog od mnogih)
Fantasticus izazov
Ljeto tuče svom snagom. Ona me drži kao na lajni, na ležaljki sebi do nogu, na terasi. Nema mi druge nego je gledati kako, čitajući požutjelu štampu, stari. Stara, stara ružna nadžak-baba, ma nadžak-babetina jedna!
Mislio sam, bit će pravde pa će brzo umrijeti! I ostaviti mi sav onaj novac, naravno. Jer ja sam ipak njen zakoniti, iako znatno mlađi od nje.
I trudio sam se, udovoljavao joj, šetao je po njenoj omiljenoj pustopoljini - ja, isti onaj ja koji naradije sjedi u centru špice grada. Fotografirao je na mahovinom obraslim stijenama koje je teškom mukom osvajala. Kao -ne mogu sama, dragi, drži me za ruku - i tako najmanje tri sata uzbrdo. Skakao za njom po osamljenim plažama, pustim otocima i svjetionicima, kilometrima teglio ručnike, fotoaparate i losione. Kad bi se drznuo otkloniti njenu zapovijed za malo kasnije, ili nedajbože odbiti, bila bi toliko zgrožena mojom nezahvalnošću da bi joj na mah presušio dozvoljeni limit na kreditnoj katici, i to baš onoj koja je kod mene. Nema para bez velike muke, pravo kažu.
A kako je ispočetka bila mila, ljubazna i boležljivo eterična, kartona punog dijagnoza čudnih imena koje joj nisu nagovještavale dugi vijek. Činilo mi se da sam je skuhao, oborio s nogu, obario načisto, i kako ću je tako lešanu kao lešinu na brzinu pokopati. A zapravo kuharica je bila ona! Režiserka, glumica i glavna junakinja u priči u kojoj sam kao ja nju, inače kao neosvojivu, osvojio.
O kako sam popušio, baš kao naivni balavac, što sam prije 20 godina i bio. Tada su mi se samo brkovi smješkali dok sam zamišljao naš budući život. Mislio sam : sad je dobila što je htjela, mladog muža i pastuha - što za krevet, što za pokazivanje napuhanim prijateljicama. A ja ću malo po malo doći na svoje, kako će ona venuti, tako ću ja cvjetati, hvatajući sve više i više krivina svojim malim brzim sportmobilom kojeg mi je poklonila, istim onim koji od prvog dana od mogućih 300tinjak koristi samo 50tak konja zato jer nju, od više njih odjednom upregnutih, hvata mučnina.
Promjena, promjena mi treba, i bijeg od ovakvog pasjeg života, a ona me drži u ovoj osunčanoj kamenoj štenari, kao ćuku na lancu. Najrađe bi počeo zavijati! Vauuuuuuuuuupomoć!
- Dragi, daj me fotkni malo tu, dok čitam. Htjela bih imati uspomenu na ovaj divan sunčani dan na staroj dalmatinskoj terasi!
- Odmah draga! – žustro skočim. Da mi je barem nešto dezintegrirajuće u ruci umjesto fotoaparata, kako bi je samo svom snagom opalio, da zauvijek nestane!
KLIK!
Op. autora : znam da je ovo dosadnjikava priča.
ali to je zato što je toliko
stvarna
i svakodnevna
a ja si ne mogu
pomoći
mene te dvije "s"-riječi
fasciniraju
jer to je to
zbog čega smo
tu
fotografiju nećete naći u galeriji
i ne može je se kupiti
jer se
dezintegrirala
Post je objavljen 28.08.2012. u 15:49 sati.