kolačić madeleine

utorak, 31.07.2012.

o stvarima kojima ne pada cijena

sve prije ili kasnije dođe na sniženje, a ako je sniženje onakvo kakvo bi trebalo biti stvar koja je prije koštala 100 nečega možete dobiti za 30. ili 20 ako ste baš dobre sreće.
no svako malo se pojavi nešto što ide samo po punoj cijeni. nešto čemu ne pada vrijednost i što treba "uhvatiti" čim ga vidiš jer će nestati brzinom munje. nešto čemu cijena neće nikada pasti, nego može samo još narasti.
i kad bi čovjek išao nabrojiti takve stvari (probajte to i sami!) popis bi bio posve kratak. jer većini prije ili kasnije padne cijena. spuste si je sami.

kako izbjeći tu vlastoručno izazvanu devalvaciju?
teoretski, doći u taj elitni klub cijena koje ne padaju je lako : napraviš kalkulaciju, kažeš to košta toliko i toliko, staviš bijelu etiketu i nikada je ne zamijeniš žutom i natpisom "sale".
u praksi, svatko tko je navedenu radnju napravio, zna da to nije situacija bez izazova. izazivaju te zahtjevi tržišta, društva, recesije, situacije u užoj i široj, vanjskoj i unutrašnjoj zajednici. svi traže isto - snizi, pojeftini, podaj se pod jeftino!
i gotovo sve pojeftinjuje.

osim onoga što se ljubazno na te zahtjeve ogluši, kao da su mu upućeni na nekom njima nerazumljivom jeziku, pa nedevalvirano nastavlja po svom, za svoje traži samo jednu punu i kompletnu cijenu. pa tko želi, nek uzme ili ostavi!
i bez obzira na nedostatak sniženja, te stvari idu i tražene su jednako kao i one kojima se vrijednost nekoliko puta godišnje prošeće od 100 do 20 nečega.

iole pametniji korisnik će se, plativši sniženju sklonu stvar po punoj cijeni, u trenutku kad joj padne vrijednost osjećati kao da su mu netom nataknuli magareće uši - dok će, odabravši stvar horizontalne cijenovne linije imati osjećaj da je uložio u kvalitetu, ne samo te stvari nego i samog sebe.

a to nije samo pitanje kvalitete.
nego je pitanje unutarnjeg osjećaja vrijednosti i izražavanja stava o tome, djelom riječju i bijelom etiketom.

Evo i primjera :

jedna stvar koja nije nikad na sniženju, havaianas japanke. sve čekam da im cijena padne, a ona nikako neće.

btw, onaj tko je do fotke mislio da ovo nije post samo o stvarima u dućanu je u pravu.

31.07.2012. u 20:50 • 3 Komentara • Print • #

nedjelja, 29.07.2012.

o osmjehu u prolazu, ogrlici i kimanju glavom

lagano u noćnoj šetnji gradom, zadnji trajekt samo što nije.
posvuda štandovi, ali rijetko gdje rade gazde. to se odmah vidi, da li je prodaji priučena studentica ili vlasnik ruke koja je predmete prodaje izradila.

slučajno uhvatim pogled umorne prodavačice, uzvratimo si osmjehe. stanem da vidim što ima.

nisam bas neki idealni kupac, ali me dobiveni osmjeh zadržao,

jer taj posao sam više od jednom i sama radila, i svoje
uratke sama prodavala, do iza ponoći ako je trebalo. pa sutra ujutro
ispočetka. nakon nekog vremena, bez obzira na potreban ti promet kojeg
nikada ne može biti dovoljno, počneš moliti boga za jedan pošteno kišni
dan, da lijeva ko iz kabla, da slučajno ne dodješ u dilemu bi li ili ne
bi li otvorio stand, koji se usput rečeno kompletno sprema i rasprema najmanje dvaput dnevno, a često i četiri ili šest puta, što je sto do dvjestopedesetputa u sezoni.

pogledam i nađem jednu posve zgodnu ogrlicu, probam je i okrenem se moj-moj-u : dragi, jel ti se sviđa? on kimne da. hoćeš mi je kupiti?
gotovo nepotrebno pitanje jer je moj-moj već na prvo počeo vaditi novčanik.

djevojka iznenađeno raširi oči i reče : pa to se rijetko događa, da vam je tako odmah kupi!!!
zatečena njenom mladenačkom indiskrecijom kažem samo : za to vam treba puno godina!
ona znalački i s razumijevanjem kimne glavom.
ja joj s smjehom kimnem nazad, i krenemo dalje.
ja s novom ogrlicom na vratu, i moj-moj sretan što mi ista tako dobro na haljinu i šal pristaje.

nakon nekoliko koraka shvatim da, koliko god su nam se osmjesi na početku sreli, toliko nam se kimanje na kraju u razumijevanju razišlo.

ona je čula : za to vam treba puno godina (da se muškarac izdresira tako da na prvu kupuje to na što pokažem prstom).
a ja sam rekla : za to vam treba puno godina (čekanja da nađete muškarca koji osjeti da se ispod slučajno razmjenjenog osmjeha na štandu krije cijela priča, i koji hoće u nju dati i svoj ulog).

no imam osjećaj da će i ona do mog značenja doći i sama. jednog dana.

29.07.2012. u 13:50 • 9 Komentara • Print • #

subota, 28.07.2012.

u ranu zoru, zoru, zoru .....

doma to nikada ne radim, jer i nije nešto među zgradurinama ranom zorom bauljati. a tako si ponekad želim izaći u zoru, nepotjerana nehumanim radnim vremenom nego svojom vlastitom željom i potrebom za mirom.
onako, da se veselo probudim, obučem nešto prvo pri ruci, i samo izađem s nečim malim u što se može pisati u rukama.
a na svu sreću, s ovim malim se može i slikati. prošlo je vrijeme crtaćih lipa blokova.

ooo-da koliko sam ja jutara i zora ovdje dočekao, nemoj me slučajno buditi kad izlaziš - reče mi moj-moj.

i ja sam tako znala, tko zna gdje drugdje, ali nije to to - nije isto kad nakon noćnog izlaska u zoru doma dolaziš, i kad u zoru izlaziš samo da bi je vidio. ovo prvo mi je fuj osjećaj, kad se onako izmoren vraćaš, teturaš od umora i lošeg pića (jer u vrijeme kad imaš snage za u zoru doma doć', nemaš novaca za skupu cugu), pa ti u susret idu netom iz kreveta izašli ljudi, užurbani u odlasku na rad. baš loš osjećaj, to prvo.

nešto za što sam se toliko pripremala (jer sam ipak ljetnja jutarnja spavalica) nije moglo ispasti jednostavnije : veselo sam ustala, obukla nešto prvo pri ruci, uzela pločicu za pisanje i izašla u mir.

naš omiljeni mačak sivko, kojeg još polako pripitomljavamo, sjedio je na autu u našem dvorištu, pa je kao krenuo prema meni, ali pojavilo se još mačjeg posla za obaviti, pa ga je ipak odvuklo na drugu stranu. pripitomljavanje otočkih mačaka ipak nije tako lagan zadatak. kasnije sam ga vidjela kako je ulovio guštera, sve se pognuo, zaletio, skočio i odjurio iza kuće s plijenom. mačji doručak.

par dostavljača je dostavljalo robu pred još zatvorene dućane. i ništa više. sve je bilo mirno, more se ubonacilo, nebo počelo polako svijetliti. sunce nije izašlo na mjestu gdje sam mislila da će, ali je posve sigurno izašlo točno na mjestu gdje je trebalo.

ovdje. samo što nije.

nisam pisala vama.
pisala sam nekome drugome, na drugi kraj svijeta.

28.07.2012. u 12:27 • 9 Komentara • Print • #

četvrtak, 26.07.2012.

planetarna rasprava o ukusu

Fotka nađena na stranici All shall perish.

kada bi mogao pogledati
svijet
tuđim očima
nedajbože
osluhnuti tuđim ušima
zapitao bi se
na kojoj sam planeti?
kad mi
metal music
odjednom
tako
dobro
zvuči!

26.07.2012. u 11:43 • 4 Komentara • Print • #

utorak, 24.07.2012.

Upomoć, pronađene cice!

(btw tek da znate, komenirati se ne može, nešto se sprčkalo)

I tako je Gonzo putopis uživo, putujući između postalog i po ladicama svojih prijateljica naišao na montažne cice!
I ostao paf, tek tada do kraja shvatio kako ga / vas muške žene varaju, te odlučio vratiti istim mjerom, odnosno teglom krastavaca montiranom u gaće!
(samo naprijed majstore, veselimo se tom prizoru, i ne zaboravi ga poslikati)

Eto ga na, kad zabija nos tamo gdje mu nije mjesto. Mogao je lijepo čučati u neznanju, zapravo niti ne krenuti na put, a kamoli pisati putopise sa istog!

Ma šalim se Šale ... samo ti putuj i piši!

Ovo s cicama je presimpatično ... a i meni je trebalo nekoliko šetnji po dućanu koji prodaju artikl na slici da skužim da je to zapravo grudnjak za majice bez leđa.
A ne montažne cice :-)

24.07.2012. u 11:19 • 6 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 23.07.2012.

Povratak slastičarke

(nemojte se puno trudit, ovo je više za mene nego za vas)

Ispada da bez tog imena ne mogu pisati.

Negdje je to bilo u ovo doba godine, jedne od onih u kojima mi nije sjekirica u medu buć - buć lupkala, što bi značilo da sam ljeto, osim par skupo plaćenih pansionskomorskih dana, provela doma. Je, da, išla sam u škole pa ne mogu reći da sam pisat počela prije tih 5 ili 6 godina - ali me prošla volja za istim nakon detaljno pjesničkih opisa ljubavnih patnji koje su me prale kroz razvojno vrijeme. I sad se stresem od preljubavne poezije i silne čežnje koja se tako lako utrpa među stihove i lako pronalazi rime. Ja bih rađe o bitku i sličnim besmislicama.

Btw evo prijedloga, uvedimo kategoriju "bitak i sl", o kako bi se dobri postovi pod to mogli utrpati!

Ime se izabralo samo, i pasalo je uz sve, i uz pametovanje, i uz bajke, i uz pokoju slobodnonapisanu misao. Sve su to kolačići sjećanja, koji pucaju asocijacijama žestoko, slično bombončićima koju današnja mladež na tulumima gricka. I jednako izaziva ovisnost ... ali mozak unapređuje, bez štete za istog.
"I u mraku katkad nikne divan cvijet" - tako ide pjesma koja se može primjeniti na portal prepun kladioničara koji cicijaše nove uplate baš u njihovu radnju, da posve je divnog cvijeća bilo, al je taj vrt na kraju korov preuzeo. I nije bilo druge nego svoj pitarić, pardon pećnicu preseliti. Recimo ovdje.
A kako novi počeci traže rezove, tako sam rekla, kao krenuti ću iznova, s novim imenom .... e ali izgleda da pod drugim ne mogu pisat.

Dodjavola sve, nema druge nego da se baba s kolačićima ponovo prošeta!
Pa kako god joj se ulica zvala!

23.07.2012. u 12:40 • 1 Komentara • Print • #

nedjelja, 22.07.2012.

Teror grudnjaka

Ove godine me dopalo dugotrajno ljetovanje, valjda da mi nadoknadi sve one godine u kojima sam godišnji poklanjala poduzećima.
Volim biti na moru. Imam more u genima, jednako kao i moj dragi - kad bi nas se u jedno zbrojilo, ispala bi jedna posve temeljita dalmatinka i polovično zagrebački hercegovac. U svakom slučaju, žensko - morska strana dominira.

Jedno od najdražih mi ljetnih stvari je odbacivanje suvišne odjeće. Gotovo da me fascinira taj blesavi običaj nošenja šarenog sintetičkog donjeg veša, još minimalističkijih dimenzija od onog svakodnevnog - koji se inače u žargonu naziva kupaćim kostimom. Jednako tako, taj isti šareni donji veš se nosa posvuda - po dućanima, kafićima, iz njega se često ne iskače niti navečer.

No međutim, kad se iz njega iskoči, kao da se u srednji vijek uskoči. Barem što se grudnjaka tiče. Odjednom nestaje sva sloboda gornjeg dijela tijela, stvari se utežu u podfutrane cicobrane, podšpracanje modernom verzijom fišbajnova. Žene svih uzrasta, iste one koje su maloprije polugole skakale uokolo u šarenom minimalističkom i sintetičkom vešu (znanom i kao kupaći kostim), odjednom se oklope i podfutraju, da im se ne bi nešto slučajno vidjelo, istršilo, zaljuljalo ili nešto slično.
Iz kojih razloga je tomu tako, pojma nemam.

Možda mi khm zreliji, što smo odrastali osadmedetih godina u kojima se btw navedena grudobranska naprava gotovo da i nije nosila, drugačije doživljavamo pojam slobode na godišnjem odmoru. Moj nekako uključuje i slobodu od fišbajnovskog stiska oko grudnog koša, jer, mislim - čemu, pogotovo nakon cjelodnevnog sprešetavanja u tankom sintetičkom vešu.
Jer i u normalnim majicama i haljinama se isto tako "ništa ne vidi" ... osim pravog stanja stvari. Koje očito nije omiljena kategorija ... bar ne na prvu.
A kasnije ... kom' fišbajni, kom' jastučići.

22.07.2012. u 18:04 • 0 Komentara • Print • #

subota, 21.07.2012.

zna se, uistinu

zna se da
ponekad
istina zvuči blijedo
naročito kad je prislonjena
uz šarena vrata
potemkinova
zna se i
kako ne odjekuje
i ne ječi
kao što se priča
bar na prvu ne

ali
(a kad kažem "ali"
zna se da vrijedi i težinu
ima ono što
ga slijedi)
zna se da
svaki svoje zrcalo ima

pa makar koliko
ga pokrivao
ono i dalje
istinu zbori

21.07.2012. u 18:25 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.