Pregled posta

Marketing

doma to nikada ne radim, jer i nije nešto među zgradurinama ranom zorom bauljati. a tako si ponekad želim izaći u zoru, nepotjerana nehumanim radnim vremenom nego svojom vlastitom željom i potrebom za mirom.
onako, da se veselo probudim, obučem nešto prvo pri ruci, i samo izađem s nečim malim u što se može pisati u rukama.
a na svu sreću, s ovim malim se može i slikati. prošlo je vrijeme crtaćih lipa blokova.

ooo-da koliko sam ja jutara i zora ovdje dočekao, nemoj me slučajno buditi kad izlaziš - reče mi moj-moj.

i ja sam tako znala, tko zna gdje drugdje, ali nije to to - nije isto kad nakon noćnog izlaska u zoru doma dolaziš, i kad u zoru izlaziš samo da bi je vidio. ovo prvo mi je fuj osjećaj, kad se onako izmoren vraćaš, teturaš od umora i lošeg pića (jer u vrijeme kad imaš snage za u zoru doma doć', nemaš novaca za skupu cugu), pa ti u susret idu netom iz kreveta izašli ljudi, užurbani u odlasku na rad. baš loš osjećaj, to prvo.

nešto za što sam se toliko pripremala (jer sam ipak ljetnja jutarnja spavalica) nije moglo ispasti jednostavnije : veselo sam ustala, obukla nešto prvo pri ruci, uzela pločicu za pisanje i izašla u mir.

naš omiljeni mačak sivko, kojeg još polako pripitomljavamo, sjedio je na autu u našem dvorištu, pa je kao krenuo prema meni, ali pojavilo se još mačjeg posla za obaviti, pa ga je ipak odvuklo na drugu stranu. pripitomljavanje otočkih mačaka ipak nije tako lagan zadatak. kasnije sam ga vidjela kako je ulovio guštera, sve se pognuo, zaletio, skočio i odjurio iza kuće s plijenom. mačji doručak.

par dostavljača je dostavljalo robu pred još zatvorene dućane. i ništa više. sve je bilo mirno, more se ubonacilo, nebo počelo polako svijetliti. sunce nije izašlo na mjestu gdje sam mislila da će, ali je posve sigurno izašlo točno na mjestu gdje je trebalo.





ovdje. samo što nije.


nisam pisala vama.
pisala sam nekome drugome, na drugi kraj svijeta.