nedjelja, 18.06.2006.

Living by myself

Nedavno se blogerica koju iznimno cijenim (ajd da ti vratim pogrdu ) u svom postu dotakla samodovoljnosti iliti pojave da su ljudi sasvim OK sami sa sobom, tj. bez životnog partnera.

Ne slavim taj način života. Nipošto. Ali sam svjestan da mi ne fali puno, da neću umrijeti od samoće, da se ne moram grozničavo uhvatiti za najmanju priliku, da mi ne fali pola duše ako sam sam. Nije uvijek tako bilo, valjda to dođe s vremenom.

Nekako mi kao nastavak započetoj temi paše i priča o razumu i bezglavoj ljubavi... Malo me već zasitiše pričom osobe koje ZNAJU ŠTO NEĆE. Nejasni karakteri, potpuno u oblacima nikad dosanjanih snova o prinčevima, uspavanim ljepoticama i zrnima graška.

Želim cijelim bićem neku koja zna i ŠTO HOĆE. Jasnu osobu, čiji su snovi realni. Koja razumije priče o respektu i ulaganju koje su od mene naučile već sve ptice na granama okolnog drveća. Jednu koja zna da su savršeni likovi samo likovi iz bajki. Jednu koja može sagledati sebe isto kao što može analizirati mene. Jednu koja ima jasne i fer principe i odluke, koja će se truditi ne ostaviti prostora sumnji ili strahu. Koja će jednostavno željeti da stvar funkcionira.

Bez takve ja ću rado biti samodovoljan.
I ponekad se samo malo iznervirati nezrelošću bajkovitih priča o prinčevima i klincezama.