utorak, 06.06.2006.

Ćevapi s lukom, najbolji u gradu

Otišao sam danas na ćevape. Obične, s lukom, najbolje u gradu. Kod Alje. Ne idem inače tamo al' znam da je klopa dobra, dečki iz firme hvale to mjesto. I dok sam čekao svoje ćevape ušli su njih dvoje. Sjeli. Naručili.
Pogled mi se sreo s njenim i presjeklo me nešto.

Ne, nije kod Alje ušla Uma Thurman. Nije ušla ni Bridget Fonda. Ni Wynona Ryder. Ušla je neka bezimena cura, cca 28-30. S tipom kojeg sam jedva registrirao. I pogledao sam se s njom kako se ni s kim nisam pogledao nekoliko godina. I ponovilo se to više puta.

Lice. Na lica sam slab. Lice koje bih htio gledati svaki dan. Nisam vidio ima li sise male, velike ili srednje, nisam vidio dupe, nisam vidio ništa. U podsvijesti je registrirano da je vitka ali nisam to gledao. Pogledi su se sudarali. Njen pogled nije bio provokativan, više ispitivački. Miran, ali radoznao. Pogled s "nečim" neobjašnjivim. Znam, znam... Sve je to vjerojatno autosugestija. Ili možda ipak nije?

Pojeo sam, platio, otišao... Sjeo u auto i krenuo kući.
Tko je ona? Ne znam. Ne piše joj na čelu. Možda je idiot. Možda je Thompsonovka. Možda sluša cajke. Možda je bolesna lažljivica. Možda je Ona Prava.
Tko je tip? Prijatelj? Muž? Dečko? Ljubavnik?

Previše pitanja na putu od par kilometara. Shvatio sam. Želim ići natrag. Ne, neću jesti još jedne ćevape.
Parkirat ću vani i čekati. Što? Ne znam. Želim vidjeti kako izlaze i odlaze svatko na svoju stranu. Možda uđe u kuću prekoputa. Ne znam. Bilo što.
I došao sam, parkirao. Nisam dugo čekao.
Izišli su, krenuli pješice u mom pravcu. Zagrlili su se.

Upalio sam auto i krenuo kući gledajući pred sebe.

Treba raditi nešto. Posla ima napretek.