utorak, 16.08.2011.
Čudesna stvar #92 - Prepuštanje
 Prepuštanje Ponekad se stvari jednostavno slože na svoje mjesto. Ne znaš kako: proveo si dane, tjedne, mjesece - a u ponekom slučaju i godine - pokušavajući povezati nepovezivo, spojiti kockice, složiti nekakvu strukturu iz eteričnog i vijugavog svijeta u kojem živiš. Nekako se složi: jednostavno se ujutro probudiš i jutro bude kakvo si zamišljao inače da jutra mogu biti pa klizneš u dan začuđen: kako se ovo dogodilo? Kako se dogodilo da odjednom pustiš i odustaneš i prestaneš se boriti i sve sjedne na svoje mjesto? Prestala sam se boriti. Zvuči kao da sam odustala, ali ništa nije dalje od istine. Konačno sam se prestala boriti i počela vjerovati da se sve ipak događa točno onako kako treba i točno onda kada treba. Prestala sam se boriti i odjednom je lakše, nemjerljivo, ogromno lakše. Ne znam zašto smo svi fiksirani na borbu. Kao da će biti lakše ako u nešto što je gotovo posve izvan moje kontrole uprem svim snagama? Kao da će biti ugodnije ako ne popustim stisak? Kao da ću biti spremnija na stvari koje sada ne mogu čak ni predvidjeti ako ustrajem u toj nekoj... borbi? Nisam fatalist, daleko od toga. Ali stvari koje se mogu i moraju dogoditi - to sam davno ustanovila - događaju se ponekad i mimo mojih želja. Pa onda neka se dese. Jesu li strašne? Sada, dok razmišljam o mogućnostima, jesu. Ali strašno je bilo i hodati i trčati i čitati i pisati i zavoljeti i tisuću i jedna druga stvar o kojoj ništa nisam znala. Pa sam napravila prvi put i drugi put i stoti put i prestalo je biti strašno. A osim toga, odlučila sam živjeti najglasnije što mogu, a to onda znači da ću se povremeno osjećati kao u kakvom trileru.  |
