1000 čudesnih stvari

Miris njegove kože
Ponekad treba proći čitav dan, zaokružiti se čitava putanja sunca, čitav nebokrug, trebam promatrati nebesko divljanje i sve boje s palete i pun mjesec koji se skriva ispod oblaka koji nisu oblaci nego jastuci, mekana paperjasta perina, ponekad treba proći ponoć - štoviše, treba biti gotovo zora - kad ja konačno nađem svoj put kući. Ušuljam se u stan - i uvijek me čeka svjetlo jer on pazi na takve stvari - smijem se svojem odrazu u ogledalu dok sa sebe, pazeći da ne dižem buku, ispirem tuđe riječi i smijeh i dim i buku i glazbu i ideje i maštanja. Ušuljam se k njemu i on se uvijek, bez iznimke - uvijek - posljednjih devet godina mog života trzne u snu, i zagrli me, i prošapće nešto kao, kako je bilo?

I ponekad, eto, dogodi se da gurnem glavu na ono svoje mjesto, u onu udolinu između vrata i ramena, i mislim ponekad da bih to mjesto, to "moje" mjesto koje sam osvojila i zauzela i učinila svojim još prve zajedničke noći, prepoznala bilo gdje na svijetu. I kad je teško - a danas baš nekako jest - i kad imam osjećaj da sam mala i nevažna i nebitna i zaboravljena, on me zagrli i stisne mi lice uz to mjesto pored njegova vrata, stisne me uz sebe i nekako budem malo više svoja, malo više doma, malo popusti taj stisak koji grabi srce.