Zapalimo svijeću

nedjelja, 30.09.2007.




Ovdje možete zapaliti virtualnu svijeću za Vukovar i vukovarske žrtve, a krvnicima neka Bog oprosti, jer narod neće!

Haški krimen

petak, 28.09.2007.

Počesto se u Hrvatskoj čuju glasi kako mjesta paranoji nema, jer u Haagu više je osuđenih Srba nego Hrvata. To bi kao trebalo eliminirati stanje koje se samo nameće, a to je da je percepcija šire domaće, a u zadnje vrijeme "slučajem Hartmann" i inozemne javnosti, hrvatskih samosvjesnih političara, pojedinih medija i institucija da se žrtva i agresor u Domovinskom ratu svode na isti nazivnik sa ciljem poništavanja pobjedonosnog rezultata tog rata.

Haški krimen



Dapače, ta spoznaja da je pri Haagu osuđeno više Srba no Hrvata, jer drugačije nije ni moglo biti, samo produbljuje jal realnosti u kojoj se i pri takvom stanju stvari jednaka pažnja, opet - šire javnosti, hrvatskih sluganskih političara, a pogotovo domaćih i inozemnih medija i institucija pridaje žrtvi i agresoru, u kontekstu zastupljenosti u medijima, govorima, nastupima i u konačnici politikama mnogih.

Hrvatskoj se očito nikako ne može oprostiti što je bila toliko hrabra i "drska" pa se otrgnula sa jugoslavenskog lanca. Dugo nam svjetske silnice to neće oprostiti, a mi se možemo klanjati i hodočastiti sva "svetišta" demokracije koliko hoćemo. Ne samo da se Hrvatskoj ne može oprostiti, još gore, treba ju kazniti - "svi ste jednako krivi".

Svima je jasno da će Haški sud u doglednoj budućnosti postati mjerodavna instanca za međunarodno pisanje povijesti o Domovinskom ratu. No mnogima zasigurno još uvijek nije jasno da ta povijest neće biti istinita. Otkako je osnovan, Međunarodni kazneni sud u Hagu za ratne zločine ne prestaje biti u središtu zbivanja u javnosti u Hrvatskoj, uvijek iznova potvrđujući nagovještaj svoje zle kobi, onih, u javnosti redovito optuživanih za dežurne "fobičare" koji Hrvatsku guraju u izolaciju.

Ništa drugo doli tužna presuda vukovarskoj "trojci" samo je nova potvrda opravdanih sumnji usmjerenih ka vjerodostojnosti suda i njegove politike. Ima li kraja tim sumnjama - naravno, kada hrvatski generali konačno postanu "haški podstanari" na određeno vrijeme.

Trebao je to biti sud za utvrđivanje i osudu ratnih zločina obiju strana u danom reciprocitetu ogriješenja o međunarodno humanitarno pravo, ali sudeći po politici, sad prozretog ponajviše političkog suda - on to nije. Međunarodni kazneni sud u Hagu danas je mjesto nemoralnosti prije svega. Ali tako se to radi danas, u suvremenom dobu vladanja "umijećem mogućeg"; svi odgovaraju za sve, oni koji se brane i oni koji napadaju, ovisno o potrebi "viših ciljeva" i to sa različitim modifikacijama.

Nürnberšku presudu slučajno nisu dočekali Hitler, Goebbels i Himmler, kao što onu hašku nisu Milošević, Kadijević, Adžić i drugi odbjegli prvaci srpskog fašizma sa kraja 20. stoljeća - ali hoće Gotovina, Čermak i Markač - to je zasigurno jedna od tih modifikacija dubokoumnih međunarodnih politika namijenjenih Hrvatskoj i "regionu".

Zapamtite Vukovar

Ovdje Zapalite virtualnu svijeću za Vukovar

Zoompolitikon ponosno predstavlja:

srijeda, 26.09.2007.


Hrvatski san



11. rujan - rat svjetova

utorak, 11.09.2007.


Danas obilježavamo šestu godišnjicu terorističkih napada, u SAD-u poznatih jednostavno kao 9/11. Vrlo je moguće da će povjesničari taj napad jednog dana navoditi kao katalizator za ono što na mnogo načina predstavlja treći svjetski rat.

Rat svjetova



Desetljećima u arapskom/muslimanskom svijetu rastu frustracija i gnjev. Razlozi za to uključuju stvaranje države Izrael, tisuće trajnih palestinskih izbjeglica, desetljeća autokratskog ili diktatorskog vladanja diljem te regije, ekstremno siromaštvo među masama, invaziju zapadne kulture koju muslimani smatraju iznimno uvredljivom, ali je ne mogu zaustaviti, te istinsko poniženje i frustraciju zbog toga što se čini da se ne mogu natjecati sa zapadnom kulturom, vjerom i vojnom snagom.

Uvijek iznova Zapad je nametao svoju volju, Izrael ih poražavao na bojnom polju, a SAD i drugi “nevjernici” čak otvarali baze na njihovom teritoriju. Ključni dio reakcije na sve ovo bilo je stvaranje mreže neovisnih terorističkih organizacija, a svaka je imala različitog sponzora. To je, među ostalima, uključivalo Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), Hama, Hezbolah, al-Qa’idu - njihove mete su primarno bili Izrael i Sjedinjene Države.

Iako su se ozbiljni teroristički napadi događali i mnogo prije 11. rujna 2001. godine (američka ambasada u Bejrutu i tamošnja vojarna marinaca uništene su napadima kamionima bombama 1983., američka veleposlanstva u Tanzaniji i Keniji napadnuta su 1999. godine, itd.), jedanaesti rujna 2001. radikalno je izmijenio obje strane - islamski je ekstremizam ojačan i postao je kohezivniji i fokusiraniji, dok je američka opozicija prema njemu značajno očvrsnula. Otmica zrakoplova 11. rujna i kasnije uništenje Svjetskog trgovačkog centra te dijela Pentagona bili su dio tog ranijeg modela terorizma. Ali opseg tog napada, lokacija, broj žrtava i dugoročno planiranje koje je u njega uloženo transformirali su SAD općenito. Pod ruševinama WTC-a život je izgubilo i 32 Hrvata.

Prvi put u nekoliko desetljeća prosječan Amerikanac osjećao se ranjivim i - prestrašenim. Prosječan Amerikanac neprestano je uza se imao spakiran kovčeg u slučaju da se mora trenutačno “evakuirati”. Patriotizam je dosegao nebeske granice, a zadovoljstvo birača predsjednikom Bushom povijesne razine zbog njegove najave da će se odlučno obračunati s teroristima. Istovremeno, nismo se trebali zavaravati. Za mnoge muslimane i Arape 11. rujna bio je dan ponosa na koji je Zapad pretrpio velik udarac.

Praktično sve što doista "zapad" čini u ovom "ratu svjetova" jest da jačanjem vojnih i obavještajnih kapaciteta agresivno pokušava spriječiti buduće terorističke napade. Dok je to zacijelo bitno, time se ni ne otvara rješavanje korjenitih pitanja, koja su i stvorila problem. Strategija prisiljavanja zemalja na Bliskom istoku da se demokratiziraju po zapadnjačkom modelu do sada nije donijela stvarnoga ploda, a može odvesti, štoviše već vodi svjetskom ratu, onom trećem.

Predizborni mulj

četvrtak, 06.09.2007.


Predizborni mulj



Iako nas u političkom interludiju, ljeti, gledaju samo sa naslovnica inih časopisa, prepričavajući svoje anegdote preplanuli političari nedvojbeno ne spavaju, oni čekaju - za točno 58 dana očekuju ih, a i nas, parlamentarni izbori. Trenutno upražnjena političkim sadržajem, politička scena djeluje mirno i spokojno, kao zatišje pred buru.

Kao i svaki puta do sada, per se - bura ili predizborni ples inherentno će sa sobom donijeti bespoštednu i nemilosrdnu borbu za vlast. Bit politike kao umijeće mogućega, umijeće je plasiranja i ostvarivanja vlastitih stavova kroz dijalog; dok u predizborno vrijeme ona postaje umijeće nemogućega, umijeće slatkorječivog plasiranja altruističkih obećanja i to kroz monolog.

Kako političari ne mogu birati svoju političku javnost, jer ona bira njih, naprosto se moraju dopasti svima ili barem što široj masi ljudi. U tom dopadanju oni ne prežu ni pred čim, a laž - posteriorno neostvareno obećanje, postaje im glavno sredstvo dopadanja, a kad im se posreći da osiguraju fotelje, uglavnom se opravdavaju kako ne mogu popraviti ono što su oni "drugi" prije njih pokvarili. Također, "afera" u predizborno vrijeme, paradoksalno, nipošto nije kamen spoticanja već nit pokretač političke predizborne utakmice u kojoj jedna strana optužuje drugu, prokazuje njene grijehe, dok ta pak neshvatljivo izlazi kao pobjednik, dokazujući svoju čistoću jednostavnim prebacivanjem odgovornosti na druge.

Iako poučeni dosadašnjim lažnim obećanjima, ispraznim riječima i govorancijama prvih ljudi hrvatske politike - o manjem PDV-u, neizručivanju, rapidnom gospodarskom rastu i sl., dio širokih radnih masa i dalje ne shvaća da su predizborna obećanja priopćena jezikom kondicionala ili futura - neobvezujuća. A kažu da se na greškama uči.

Politika kao umijeće vladanja jednostavno neizostavno je sveprisutna. Često zna biti "zanimljivija" i "zabavnija" od estrade. Ali od politike ne možemo pobjeći. Ako se ne bavimo politikom, ona se bavi nama. Tako da; pored svog mulja koji zaudara na hrvatskoj političkoj sceni najgore bi bilo ne izaći na izbore i ne glasati. Kažu da svaki narod zaslužuje vlast kakvu ima, iako vlast ponekad očekuje i drukčiji izbor

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se