Maksimirska previranja

ponedjeljak, 18.06.2007.


Kiše padaju dio je stiha pjesme kojim je otpočeo dugoočekivani Thompsonov koncert. Nakon subotnjeg Noina potopa mnogi zloćudi su i za nedjelju priželjkivali kišu. U svakom slučaju poslije kiše dolazi sunce bila je misao mnogih. Jedini do sad koji je napunio maksimirski stadion bio je David Bowie. Thompson je to učinio dva puta za redom. Unatoč mraku Maksimir je sinoć bio obasjan suncem!

Thompson-Maksimir



Bio sam na koncertu. Jednom riječju bilo je doslovno; spektakularno! Ovaj koncert zasigurno je podigao standarde koncertiranja u Hrvatskoj, koje još dugo nitko neće nadići. Usviranost banda, razglas, kvaliteta zvuka, rasvjeta, efekti, "prateća infrastruktura", broj posjetitelja, ukupni performans, koji uključuje i gostovanje klape Intrade, graničara iz Otočca uniformiranih poput Trenkovih pandura, KUD Turopolje i prateći bend kojeg bi poželio dobar dio Hard Rock svjetske scene ne bi se posramio svjetskih pozornica.

Ono zbog čega pišem o sinoćnjem koncertnom spektaklu, do sada neviđenom u Hrvata zasigurno nije hvalospjev istom, već političke konotacije koje taj koncert sa sobom nosi što zbog samog nastupa Thompsona, njegovih poruka koje svojim pjesmama odašilje na zanimljiv način spajajući Rock, Hard Rock pa čak i Heavy Metal sa domoljubljem, a što zbog onih koji se posredno ili neposredno osjećaju prozvanima njegovim pjesmama, dakle onih koji prvenstveno i potenciraju političke raspre na tu temu. Nije dakle neobično pisati o Thompsonu u kontekstu politike, jer očito je on postao mjerilo po kojem se važu ideološka usmjerenja današnjih političara, kako nam je to Mislav Bago prezentirao - vjerujem da nigdje u svijetu nijedan pjevač nije postao okosnica mjerenja vrednota političara, kao što je to u Hrvatskoj.

Dakle, polemika oko Thompsona jako je jednostavna. Postoje oni koji ga vole i koji ga ne vole. Oni koji ga vole, vole ga zbog domoljubnih poruka koje odašilje, zbog poruka koje veličaju i slave dom, obitelj i Boga, vrednote izvojevane hrvatske slobode Domovinskim ratom i sl., te način na koji to iskazuje. Oni koji ga ne vole, velikom većinom, nalazeći svoja izlizana opravdanja u lošoj glazbi i slično ne vole ga upravo zbog svega navedenog, što pak govori više o njima, s obzirom da ne vole vrednote države u kojoj žive, a koje Thompson svojim pjesmama opjevava.



Tema "Thompson" u hrvatskoj javnosti se kao po nepisanom pravilu pojavljuje periodično, a gotovo uvijek se svodi na osporavanje tvrdnji onih koji Thompsona ne vole od strane onih koji ga vole, što u konačnici prerasta u do sada stotinu puta prožvakanu priču o partizanima i ustašama.

Oni koji Thompsona ne vole, njegov isključivo domoljubni karakter, te domoljublje općenito, namjerno poistovjećuju sa ustaštvom i fašizmom, sa ideologijama koje se u svijesti većine nalaze na najnižim granama, što i prilikuje zdravom razumu, dočim posredno, svjesno srozavaju domoljublje jer se ono kosi sa njihovim idejama jugoslavenskih država koje ubijaju jedno od temeljnih čovjekovih prava, pravo na slobodu, osjećaj pripadnosti jednom nacionalnom biću.

Glavni argument tim nastojanjima jest činjenica da na Thompsonovim koncertima određeni, mali broj neodgovornih pojedinaca koristi ustaška zakonom zabranjena obilježja. Iako se broj takvih neizgrađenih ličnosti mjeri promilima, zlim jezicima je i to dovoljno da masu od pedesetak tisuća ljudi, koliko ih je konkretno bilo na sinoćnjem koncertu, svedu na manjinu. Znajući da se danas samo curice i ostala neodgojena djeca oblače kao ustaše, a pravi ustaše drže govore u Jasenovcu, cijela stvar ostavlja gorči okus.

Koncert MPT-a pokazao je da je hrvatsko domoljublje živo i da gaji sve vrednote koje ljubav prema jednom narodu može sadržavati. No međutim, žalosno je to što Hrvati po dozu nacionalnog osjećaja moraju odlaziti na koncerte, što moraju platiti ulaznicu da bi se osjećali nacionalno ispunjeno, što bi pak država po svojoj prvotnosti trebala osiguravati. To što netko u to svrsta i ustaštvo (bilo je desetaka primjera na koncertu - nije bilo lijepo za vidjet) njegov je pogled na svijet, te o tome treba brinuti policija, jer veličanjem ustaštva podliježe Kaznenom zakonu, koji se pak ne može (pojedinčev pogled na svijet) poistovjećivati sa domoljubljem i svoditi na ukupnost, tako da je o Thompsonu i njegovoj publici kao fašistima bespredmetno razgovarati, a svaki razgovor u tom smjeru upućuje samo na tendencije iskazivanja mržnje spram onoga što Thompson predstavlja, onih koje sam već spomenuo - onih koji ne vole vrednote države u kojoj žive, što je apsurdno! Na kraju, ne morate voljeti Thompsona, ali barem volite Hrvatsku.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se