Puhovski: "40-ih je bilo normalno ubijati Nijemce"

ponedjeljak, 30.10.2006.

Pristup ratnim zločinima mora biti bezuvjetan i isključiv. Svaki zločin mora biti primjereno kažnjen bez obzira tko ga je počinio. To je u općem interesu svih nas, jer i kao katolička zemlja naši vjerski pa i državni temelji moraju počivati na pravičnosti i ljubljenju istine, a žila kucavica nekog naroda može teći bez zastoja samo onda kada nema nečeg što bi činilo suprotno, kada nema laži. Stoga svi moramo biti svijesni velike važnosti ljubljenja istine, koja ne smije biti osjećaj koji nam daje uvjerenje da o nečemu mislimo istinito, već splet okolnosti i činjenica koje su realnost, koje se objektivno


utvrđuju. U svrhu našeg boljitka moramo osuditi, pred sudovima i u našim svijestima i one iz naših redova koji su činili nažao. Osuditi one iz naših redova znači osuditi ih u onom okviru u kojem se počinjen zločin nalazi, dakle ne izlazeći iz tog okvira. Kada se govori o hrvatskim zločinima gotovo uvijek se izlazi iz tih okvira, od pojedinačnih slučajeva stvaraju se pompozne afere, slučajevi gradovi i sl., mediji od istih stvaraju preuveličane priče, čak im daju i bombastična imena, poput afera selotejp itd.., a u Hrvatskoj se i dalje kao posljedica srpske agresije na Hrvatsku 1200 osoba vode kao nestale, ono što je simptomatično u priči jest u čijem je laž to interesu, prisjetimo se da laž može biti i snaga nekog naroda, kako su to neki svojedobno tvrdili? Pitam se samo kakva bi imena dobivali zločini suprotne strane!

Cinična izjava Žarka Puhovskog da je 90-ih bilo normalno ubijati Srbetakođer izlazi iz tih okvira osude nominalnih zločina i ostavlja gorak okus zlobne dvosmislenosti i nedorečenosti, te stvara novi kontekst prošlosti, a kao što sam rekao, ometanje rada žile kucavice nekog naroda ne donosi ništa dobrog, samo nove tenzije i oštre poglede. Potonje navedena izjava čelnika HHO-a uvelike djeluje kao dio strategije napuhavanja hrvatskih zločina, koji za cilj imaju minimalizaciju i marginalizaciju Oslobodilačkog rata u Hrvatskoj 90-ih, a da je tomu uistinu tako potvrđuje i podatak da se na web stranicama HHO-a pod linkom O nama/Djelovanje opisuje djelovanje HHO kao djelovanje za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj, precizirajući samo i jedino da se njihovo djelovanje odnosi na kršenja ljudskih prava Srba nakon operacija Oluja i Bljesak, dakle:

Djelovanje

Tijekom višegodišnjeg djelovanja HHO je zaprimio više desetaka tisuća slučajeva kršenja ljudskih prava. Nakon svršetka vojno-policijskih akcija Bljesak i Oluja na području bivše Krajine zabilježeni su brojni primjeri terorizma i drugih najtežih oblika kršenja ljudskih prava, koji su redovito bili praćeni bespravnim oduzimanjem tuđe imovine i neovlaštenim useljavanjem u kuće i stanove. O objema akcijama načinjeni su posebni izvještaji koji su javno predstavljeni. Također, brojni slučajevi kršenja ljudskih prava odnosili su se na ilegalne deložacije, prekoračenje policijskih ovlasti, reguliranje statusa (državljanstvo), radne sporove, ostvarivanje prava na mirovinu, probleme obnove, trgovinu ljudima, slobodu medija....

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava - prema međunarodnim standardima - postao je najutjecajniji forum za zaštitu ljudskih prava u Hrvatskoj.


Ovaj opis djelovanja HHO-a kao da opisuje srpska djelovanja na teritoriju RH uoči i prije rata u RH. O djelovanju HHO-a ne piše ni slova više od navedenog, strašno! Ja sad postavljam pitanje; zar se djelovanje u svrhu zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj odnosi samo na prava Srba, gdje su tu drugi obespravljeni građani, da li je HHO uistinu građanska organizacija, mjeri li se količina ljudskih prava u Hrvatskoj odnosom prema Srbima nakon hrvatskih vojinh, oslobodilačkih operacija, pa što je to ljudi?
Pročitavši opis domene djelovanja HHO-a ostao sam zapanjen...

Da se vratim na prvotnu misao; ne opravdavajući zločin zločinom, ne mogu i ne smiju se na isti predznak svoditi hrvatski pojedinačni zločini i svi oni srpski zločini počinjeni kao dio osmišljene i organizirane, sveopće vojne i političke državne i povijesne strategije rušenja novonastale države Hrvatske. Oni po svojoj krajnjoj namjeri, uzroku i prema uzročno posljedičnoj vezi nisu nimalo slični, kao ni po mnogim drugim stvkama. Izrečeno ne znači da se hrvatski počinjeni zločini mogu pravdati pretrpljenim, dapače zločin nema opravdanja, već to znači da je nužnost pristupa zločinima u kontekstu u kojem su počinjeni velika, jer se time pak utvrđuje količina odgovornosti koju počinitelji moraju preuzeti. Izjdnačavajućim pristupom, izjavama poput onih g. Puhovskog stvara se opći dojam da bi odgovornosti trebale biti iste, a one u svom nominalnom iznosu nisu niti mogu biti iste, što za posljedicu ima to da izjednačanje količina odgovornosti koje se trebaju preuzeti, kod onih koji bi uistinu trebali više odgovarati stvara osjećaj i mišljenje da i nisu toliko sagriješili i učinili nažao, tj. stvaraju se dvostruke i različite granice tolerancije dozvoljenog između većinskog i manjinskog naroda u Hrvatskoj, na korist manjinskog, a sve na uštrb općeg mira i međusobnog uvažavanja i tolerancije. Kada bi svi odgovarali u domeni i razmjerima onoga što su očinili katarzično osviještenje stvorilo bi stanje realnosti koje za budućnost može biti samo poučno, i greške se ne bi ponavljale.

Žarko Puhovski svojom izjavom izravno u pitanje dovodi što je u ratu normalno, kao da je u ratu išta normalno, kao da je sam rat uopće normalan. Na početku 90-ih bilo je normalno ubijati Hrvate, a ne Srbe, čemu u prilog govori i današnji stav prema zločinima, što je dakle očito i danas, jer kako se mogu izjednačavati pojedinačni zločini ili zločini indiferentnih grupica sa cijelom zločinačkom srpskom politikom, zar 1 srpski život vrijedi 10 hrvatskih? Budimo realni; u Domovinskom ratu Hrvatska je kud i kamo gore prošla, podnijela je kud i kamo veću žrtvu u svojoj obrani no što je to podnijela agresorska strana, pazite sad.. u osvajanju tuđe zemlje, a i iz cijele priče Hrvatska je izašla kao pobjednik, čime okus postaje samo gorči!


Cinična konstrukcija da je srbe bilo normalno ubijati neutemeljena je i zla! Zamislite samo da se istim cinizmom npr. Židovima prigovori: "Nijemce je 40-ih bilo normalno ubijati.", još kad bi se ta izjava proguravala kao dio politike izjednačavanja odgovornosti Židova i Nacista u 2. svjetskom ratu, gluposti ne bi bilo kraja. Gledate li sada na neke stvari drugim očima.. ..da, i mislio sam.

Hrvatska već jest prijatelj Suda

utorak, 24.10.2006.


O Hrvatskoj kao prijatelju suda govorilo se još u lipnju mjesecu 2003. godine, kada je Vlada govorila o materijaliziranju istog tek kada Gotovina prihvati status "prijatelja Hrvatske" i preda se Haškom sudu, što se prezentiralo kao jedina prepreka u stjecanju statusa "prijatelja suda". Govorilo se da ma koliko to željela, država ne može biti "prijatelj" ni svojem optuženom građaninu, a onda ni Sudu, sve dok se Gotovina nalazi izvan dosega raspisane tjeralice. Štošta se najavljivalo uhićenjem Gotovine!


Hrvatska se kao "amicus curie" ("prijatelj suda") može pojaviti samo prema 74. pravilu Pravilnika o postupku i dokazima Haškog suda. Prema njemu, o tome odlučuje raspravno vijeće koje vodi postupak u slučaju, primjerice, Ante Gotovine. Pravilo "Amicus Curiae" ili 74 .pravilo Pravilnika o postupku i dokazima kaže:Ukoliko to smatra poželjnim za pravilno odlučivanje o predmetu, Raspravno vijeće može pozvati ili odobriti državi, organizaciji ili osobi da se pojavi pred Raspravnim vijećem i iznese stavove o bilo kojem pitanju koje odredi Raspravno vijeće.

Ponovnim otvaranjem pitanja o statusu prijatelja suda hrvatska Vlada najavila je 1. rujna da će uputiti haškomu sudu pisma kojima traži da se Hrvatska kao prijatelj Suda uključi u procese protiv generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, te u proces protiv šestorice Hrvata iz BiH smatrajući da će podnescima koje bi sastavili pravni eksperti i povjesničari - prijatelji suda osporiti neprihvatljive kvalifikacije haškog tužiteljstva iz optužnica u ta tri predmeta.

Ponovno, kao i 2003. kada je Račan o statusu prijatelja suda progovarao kao o stvari čija je jedina prepreka nedostupnost Gotovine svi su i sada uzeli zdravo za gotovo, ovaj puta obećanje Ive Sanadera da će Hrvatska na uglađen, diplomatski način, kao amica curiae, u sudskim postupcima pobiti strašne optužbe. Kao da su – usprkos elementarnoj logici – povjerovali da je prijateljstvo s Tužiteljstvom jamstvo za povoljan ishod sudskog postupka. A tko je imao na umu prijateljstvo hrvatske Vlade s Tužiteljstvom i onako se nije imao čemu nadati, jer očito se Sanader ne može odlučiti čiji prijatelj želi biti, prijatelj generala, kako je to tvrdio 11. siječnja 2001. na splitskom skupu potpore generalu Norcu:

„Poručujemo Račanu i Mesiću da mi nismo izdajnici, nego su izdajnici oni koji su umirovili hrvatske generale, a sada ih uhićuju...“,

ili pak želi biti prijatelj haškoga suda. Očito je i samome sudu dojadila ta neodlučnost pa je odbijen zahtijev za prijatelja suda, jer je Sud doveden u nedomunicu čiji Sanader na kraju prijatelj želi biti, ali jedno je sigurno; pa kako bi prijateljem suda mogao postati itko tko nije prijatelj sebi samome, kao i to da je Sanader već dobar prijatelj suda?

Dakle, Raspravno vijeće Haškog suda u u sva tri predmeta odbilo je zahtjev Hrvatske da joj se dodijeli status 'prijatelja suda'.

"Suočavamo se sa situacijama u kojima su vlade i parlamenti svojim političkim deklaracijama pokušali promijeniti ili reinterpretirati povijest i iskriviti činjenice dobro poznate svim razumnim promatračima. Naprimjer, sada se hrvatska Vlada pokušava uključiti kao amicus curiae u predmete pred ICTY-jem kako bi osporila tvrdnje iz optužnice koju su potvrdili suci ICTY-ja, s ciljem utvrđivanja povijesne i političke istine. Protivit ću se koliko god mogu toj inicijativi", rekla je Del Ponte.

Nakon što je Carla del Ponte svojim izjavama, personificirajući i izjednačavajući se sa institucijom Suda, za što ona nema legitimna ili bilo koja druga prava jer je i ona samo strana u postupku, najavila da će se usprotiviti mogućim zahtijevima statusa prijatelja suda te time potvrdila svoju kvalifikaciju da je hrvatski Domovinski rat „udruženi zločinački pothvat“ hrvatske politike, vojske i policije, Vlada Ive Sanadera umjesto da uđe u sudski spor s Tužiteljstvom Haaškoga suda - priredila je njegovoj glavnoj tužiteljici u Zagrebu svečanu večeru, na kojoj se okupio cijeli državni vrh. Još jednom se pokazalo da opći nedostatak strategije u našim politikama nigdje nije toliko vidljiv kao u politici prema Haagu.

Valja podsjetiti da je Vlada u "slučaju Bobetko" nekoliko puta u statusu "prijatelja suda" podnosila podneske koji su rezultirali ne samo liječničkim pretragama i ekspertizama, nego su bitno utjecali i na konačnu predaju optužnice odvjetniku Janka Bobetka, čime je ukinut i uhidbeni nalog i nalog o njegovu prebacivanju, a postupak i doveden do željenog cilja: Bobetko nije išao u Haag, također se prije devet godina Republika Hrvatska žalila na odluku prvostupanjskog vijeća o pozivanju ministra obrane Gojka Šuška obvezujućim nalogom za svjedoka, u čemu je i uspjela. Dakle ta praksa između haškoga suda i RH već je postojala, no u ovim slučajevima, na stranu sada lošu politiku naših Vlada sa naznakama čak i veleizdaje, riječ je o kompleksnijoj situaciji u kojoj praktički pogodovanje Hrvatske u navedenim slučajevima ne bi bilo dobro za Haški sud, dakle Hrvatska je za Haag, tom odbijenicom, kojom se želi pomoći Haagu na kraju neprijatelj Suda, ili što? Jer što znači moguće pogodovanje u rješavanju postupaka karakterizirati kao loše, doli uplitanje u politiku suda, a zar to nije apolitični sud?! Haški sud ni sam ne zna što je, jer očito se nalazi u trilemi, suditi državama, politikama ili na temelju individualne odgovornosti.

Da politika suda postoji kao stvarna politika usmjerena ciljevima samoga suda određenih različitim čimbenicima, te da je ta politika stvarna i realna, a za Hrvatsku pogubna, ali i za druge dotične zemlje da se iščitati iz niza nelogičnosti samoga suda, glavne tužiteljice, pa i glasnogovornika tribunala Antona Nikiforova. Naime glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte u svom protivljenju da Hrvatska bude prijatelj suda, učinila je nekoliko pogrešaka. Kao prvo identificirala se sa stajalištem suda, a sama je stranka u postupku. Njena druga pogreška je njen neutemeljen stav izrečen tvrdnjom da se Hrvatska sama pozvala za prijatelja suda, no hrvatska Vlada se služi pravilom 74A o postupanju i dokazivanju pred ICTY-jem, koje kaže da se pojedinac, organizacija ili država može od strane sudskog vijeća pozvati ili se ponuditi da o važnim i relevantnim činjenicama sudu pruži pomoć da se utvrdi istina, a sve to potvrdio je i predsjednik Savjeta za pripremu prijatelja suda pri ICTY-u Željko Horvatić, te je podsjetio i na, kako je istaknuo, "također irelevantnu pravnu izjavu" glasnogovornika tužiteljstva Antona Nikiforova, koji je rekao da se prijavom za prijatelja suda Hrvatska stavlja u poziciju da joj se neće moći ustupiti neki od predmeta Haškog suda, a podsjetio je na činjenicu da je sudsko vijeće odlučilo Hrvatskoj prepustiti slučaj Norac/Ademi, iako je i u njemu Hrvatska imala status prijatelja suda.

Krajnji zaključak jest da bi i uz postojanje stvarne političke volje, strateški utemeljene od strane naših politika Haaški Sud i tada našao izliku i opravdanje za svoje neutemeljene istupke i postupke. Sve to samo govori o našoj aktualnoj politici koja svojim "patkama", onoj o mogućem suđenju hrvatskim generalima pri hrvatskom sudu i sada ovom o "prijatelju suda" javnosti maže oči, tj. neutralizira moguće tenzije građanstva vezano uz suđenja u Haagu stvaranjem dojma da se nešto poduzima, čime sebi kupuje manevarski prostor za daljnje djelovanje, i čime ona potvrđuje da Hrvatska već jest prijatelj službenoga Haaga. Sve to također govori i o samome Tribunalu koji ne prestaje kompromitirati svrhu svoga postojanja i svoju apolitičnost.



Lijepo je imati državu, a još ljepše stvarno ju imati

petak, 20.10.2006.

Što to ima u Hrvatima tužno da daju da im drugi neprestano i neometano ulaze u živote?


Hrvatski narod stoljećima je bio tuđa podkrilnica, naglašavala se njegova neovisnost, koju nije imao, isticali su se ban i sabor kao elementi državnosti, koja nije zaživjela. Lijepo je imati državu, a još ljepše stvarno ju imati, misao je koja je obilježila hrvatsku povijest, rekao bih!


Vječito pod stranim tutorskim vodstvom Hrvatska je koliko toliko očuvala svijest o svome pravu na punu državnost, negiranje toga prava otišlo je toliko daleko da je taj glavni protagonizam u danom povijesnom trenutku, kao sjeme zla, koje i danas osjećamo postao domaći, ukorijenjen. Kako drugačije opisati svijest nekih koji u trenutku oslobođenja po enti put u povijesti ne znaju da ih se oslobađa, već oni negoduju, svaki put iznova. Žalosno je koliki danak zbog povijesnih grešaka plaća hrvatski narod i danas, kada je Hrvatska država neminovna kao što je mlijeko bijelo! Što je nametnuto tutorstvo učinilo hrvatskoj političkoj misli razaznaje se iz već navedenog. Kroz povijest smo imali bana i sabor, elemente državnosti, imali smo federalno uređenje, vlastiti novac, a sve pod tuđom palicom i blagoslovom dijela "domaćina". Zbog tih unutarnjih podanika koji su uvijek afirmirali stranu vlast, Hrvatska nikad nije mogla ni spoznat ima li snage za otrgnuti se i osamostaliti se. A kao u inat svaki puta se nađe neki novi "izdajica".
Preko Ljudevitova ustanka 822. godine, Personalne unije i Pacte convente iz 1102. godine, Habsburške krune i hrvatsko-ugarske nagodbe, "politike novog kursa - puta prema Beogradu", monarhističke Jugoslavije, Kraljevine SHS, Banovine Hrvatske, NDH i druge, socijalističke Jugoslavije Hrvatska nije ni imala prilike izbrusiti svoju državnost, samostalnost i samoodređenost u punom smislu tih riječi. Jedine svijetle točke naše povijesti jesu kruna kralja Tomislava, današnja Hrvatska i loši pokušaji otrgnuća vlastitosti! U takvom povijesnom kontekstu možda je i razumljiv danas poznati rasplet početka i rasta hrvatske države. I time smo se zadovoljavali, pa i danas se zadovoljavamo, žalosno, ali i razumljivo, za bolje nismo znali, ili su nam i to drugi usadili.

Kažu da je povijest svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine, mnogi tvrde. Oni koji su utemeljili tu misao nikad nisu rekli koliko to učenje može trajati, može li u tom razdoblju učenja nestati to o čemu bi na temelju povijesti trebali donostiti zaključke za bolje sutra! Što je hrvatski narod i njegovo vodstvo naučilo iz svoje povijesti do 1903., 1918., 1941. ili pak 1945., i prije, pa i do danas. Da je povijest učiteljica života ona bi ispunila svoju svrhu, ili su Hrvati glupi i teško uče, ili jednostavno, ne uče uopće, čak i onda kada imamo Hrvatsku.

Nakon turbulencija tisućljetne hrvatske povijesti, ponajviše slobododonosnih 90-tih iste kao da i danas ne prestaju. Od svih sila koje se trude da nas ne bude, najpogubnija je ona domaća, svih boja. Kako stvari stoje, karikirajući, tko hoće da izbriše ime "Hrvat" dovoljno je da nam dade državu na samoupravljanje.

Uzgred budi rečeno, bez okolišanja, afirmacije euroskepticizma ili paranoje u arijevskom duhu potonje navlastito potvrđuje današnja politika, te jugoslavenski zadak koji nestankom Jugoslavije nije nestao, preformulirao se.
Današnja politika busa se u prsa pravednošću i pravičnošću, svojom ekonomskom promućnošću, razvijenim socijalnim i domoljubnim osjećajem, a koliko je samo puta navedeno iskompromitirano.
Kao i svaki puta u našoj povijesti manjka nam odlučnosti, razboritosti, snage i volje za ispunjenje stvarnih ciljeva Hrvatske i svih njenih građana! Hrvatska ponovno igra po tuđoj svirci, kao da nema vlastita mišljenja i stava, dozvoljava da ju se stavlja u škare, a ponovno sve zbog našeg povijesnog hendikepa, manjka dobroga vodstva! Svi vjerujemo da je smjer naše ekonomske politike nukan iskrenim htjenjima i željama, u to nitko ne sumnja, no zar je Hrvatskoj SVE ulazak u Uniju pod svaku cijenu, zar je to stvarno ono što dugoročno Hrvatska želi, ono što je dobro za našu budućnost. To nipošto ne znači da se moramo lišavati europskih integracijskih trendova, no ne moramo ih ni afirmirati pod svaku cijenu. Kao što sam naveo kroz cijelu povijest bili smo tuđa podkrilnica, a ubrzo nakon osamostaljenja već krećemo prema novim integracijama.

Lako je državama koje u punom smislu riječi "država" postoje preko 100 i više godina, državama koje su izgradile svoj nacionalni identitet u potpunosti, čije je vodstvo u njenim počecima gajilo isključivo interese svoga naroda kroz duži vremenski period čime se stvorio nacionalni okvir koji dugoročno za budućnost daje jamstvo i garanciju opstanka i ostanka u tim okvirima, ponajprije državama koje imaju iskustva u vođenju države. No Hrvatska je mala zemlja još uvijek u nastajanju. Ona se kuje, a ako neki misle da smo mi konačno formirana zelmlja, varaju se. Zar sada kada smo svjedoci tog kritičnog trenutka stvaranja vlastite zemlje da ju predamo stranom kovaču?! To ne znači da se moramo zatvarati unutar svojih granica, već to znači da moramo hladne glave i čvrste ruke ući u pregovore u kojima se naš ulazak u EU neće predstavljati kao dobrobit isključivo za Hrvatsku, jer on to nije, na kraju krajeva Europa se nikad ne bi integrirala da to nije u njenom interesu, ponajviše interesu zemalja zap. Europe. U prvom redu odlučno i razborito moramo ući u pregovore, ako sada već nije kasno, u kojima će nas se u obzir uzimati kao ravnopravna subjekta pregovora, koji ima svoje potrebe i nacionalne interese bez obzira na njegovu malenost.

Po svemu sudeći, prvenstveno zbog toga što je to naše vodstvo dozvolilo, Hrvatsku se tako ne gleda. Hrvatsku se gleda kao zemlju koja ima stanovita bogatstva, do čijih izvora se mora doći na što lakši način, čiji se nacionalni interesi nizom postupaka, prvenstveno haških negiraju i sputavaju, što dokazuje niz ustupaka koje Hrvatska mora učiniti na uštrb istog za bi zadovoljila pretpostavljene i tražene uvjete, što se pak zamaskiravava i građanima Hrvatske prezentira kao ustupke koji su nužni i nezaobilazni za ulazak u EU, tj. tobožji blagoslovljeni prosperitet i napredak, što je također laž! Istina je dakle drugačija, visoki europski dužnosnici su se jasno izjasnili što misle o ulasku Hrvatske, kada će biti i na koji način, odnosno da to neće biti kada se priželjkivalo, jer vjerojatno naš ulazak treba otegnuti na duži rok, što daje veći i dodatni manevarski prostor za postavljanje novih uvjeta za "isisavanje" Hrvatske na razne načine, od kojih je jedan i pojam Zapadnog Balkana, CEFT-e i slično, gdje se Hrvatsku svrstava u red zemlja slabije ekonomske moći, u red zemalja koje su svojevremeno radile i na rasformaciji same Hrvatske, kojima bi sada Hrvatska na uštrb svog ekonomskog razvitka i postojeća bolja stanja trebala pomoći u ekonomskoj pa i demokratskoj (sic!) izgradnji i time odraditi veliki posao Europske unije, koja bi tim poslom uvelike smanjila svoje financijeluke u zemljama budućim članicama slabe i nikakve ekonomske situacije. Zbog svega navedenog, ponavljam prvotnu misao: Lijepo je imati državu, a još ljepše stvarno ju imati.

Bogate zemlje su sve bogatije i njihov nacionalni identitet se sve više ističe, dapače nameće i širi, svjedoci smo prije svega globalizacije i prelaska na američki način života.
Gospodo, ako tako nastavite, Hrvatsku će u budućnosti "strefiti" teža sudba no ikada do sada, jer što je u budućnosti zemlja bez nacionalana identiteta i ekonomske moći no osuđena na propast!

U jami Konfin pronađeni posmrtni ostaci 26 Hrvata

nedjelja, 08.10.2006.

Ekshumacija žrtava obavljena je ovih dana, u utvrđeno je da je riječ o jednom od najgroznijih zločina iz vremena poraća jer su u jamu bačeni bolesnici i ranjenici odvedeni u noći na 24. lipnja 1945. godine iz jedne ljubljanske bolnice...

U 40 metara dubokoj jami Konfin u Kočevskom rogu, jednoj od preko 500 masovnih grobnica iz vremena poraća u Sloveniji i jednoj od desetak koje su do sada istražene, nađeni su i posmrtni ostaci Hrvata, potvrdio je predsjednik povjerenstva za "prešućene grobove", koje je formirala slovenska vlada, povjesničar Jože Dežman.

"U identificiranoj skupini koja je ekshumirana iz jame nalazi se 60 Slovenaca, 26 Hrvata i 2 Srba", rekao je Dežman u utorak u razgovoru za komercijalnu televizijsku postaju POP-TV.

Ekshumacija žrtava obavljena je ovih dana, u utvrđeno je da je riječ o jednom od najgroznijih zločina iz vremena poraća jer su u jamu bačeni bolesnici i ranjenici odvedeni u noći na 24. lipnja 1945. godine iz jedne ljubljanske bolnice, o čemu svjedoče tragovi nezaliječenih rana na kostima, cijevi za drenažu i druga medicinska pomagala nađena u jami nakon otkopavanja.

Antropolozi i drugi stručnjaci koji su radili na iskopavanju jame utvrdili su da su u njoj posmrtni ostaci 88 osoba, muškaraca u dobi od 16 do 25 godina, vjerojatno vojnika, budući da su neki imali i tragove već zacijeljenih rana, a oko polovica nađenih lubanja imala je rupu od metka.

Dežman je izjavio da je identitet žrtava poznat prema bolničkoj evidenciji i podacima iz zatvoreničkih knjiga ljubljanskog odjela OZNA-e. Dodatne potvrde identiteta izvest će se i usporedbom DNK podataka jer postoje živi srodnici žrtava.

Povjerenstvo namjerava u Sloveniji podići više kosturnica u koje će se smjestiti kosti žrtava iz ekshumiranih grobnica, a mjesta egzekucija obilježiti križem.

"Prema relativno umjerenim procjenama u Sloveniji je u prva dva mjeseca nakon završetka drugog svjetskog rata ubijeno 80.000 ljudi, a dosadašnja istraživanja pokazuju da će broj masovnih grobnica znatno premašiti brojku od 500, koliko ih je do sada evidentirano", rekao je Dežman.

Prema njegovim riječima u Sloveniji je nakon rata bez suđenja pobijeno mnogo više ljudi nego što ih je umrlo u ratnim sukobima u sve četiri ratne godine, a i jama Konfin svjedoči da su se zločini pokušavali zataškati za sva vremena jer su mjesta pogubljenja, kao i u ovom slučaju, često bila kamuflirana ili minirana.

Slovenski tisak u vezi s otkrivanjem podataka o žrtvama iz jame Konfin ovih dana piše da je do sada od evidentiranih petstotinjak istraženo samo desetak mjesta na kojima su izvođena masovna pogubljenja i da je posebna skupina istražitelja, koja se bavi zločinima izvedenim u nekoliko mjeseci nakon II. svjetskog rata, do sada uložila deset prijava za ratne zločine ili zločine protiv civila, ali se prijave odnose na "nepoznatog počinitelja".

U tisku se pojavljuju informacije da je cilj istraživanja jame Konfin ponovno pokretanje postupka protiv 87-godišnjeg Mitje Ribičiča, nakon što je vrhovni sud odbio zahtjev državnog tužiteljstva da se protiv njega pokrene sudski postupak zbog sumnje da je odgovoran za nestanak preko 200 osoba zatočenih u zatvorima ljubljanske OZNA-u u lipnju 1945., u vrijeme kad je kasniji istaknuti partijski i državni dužnosnik bio na mjestu zamjenika slovenske OZNA-e.

Mariborski "Večer" tvrdi da će državno povjerenstvo za zločine poraća nakon Konfina u Kočevskom rogu nastaviti s istraživanjem masovnih grobnica na Pohorju blizu Maribora, te grobnicom blizu Kidričeva, gdje se vjerojatno nalaze ubijeni Nijemci iz Kočevja koji su nakon drugog svjetskog rata bili smješteni u logoru Štental blizu Celja. Prema neslužbenim informacijama, koje u utorak iznosi "Večer", sprema se kaznena prijava i protiv jedne konkretne osobe s područja Ptuja koja je u spomenuto vrijeme bila načelnik područnog odjela OZNA-a.

DOiNG BUSiNESS 2007 full report

četvrtak, 05.10.2006.

Projekt Doing Business se temelji na naporima više od 5.000 lokalnih stručnjaka –poslovnih savjetnika, pravnika, revizora, državnih dužnosnika i vodećih predstavnika akademskih krugova iz svih krajeva svijeta – koji su pružili metodološku podršku i obavili recenziju. Doing Business omogućuje tvorcima politike usporedbu svoje zakonodavneuspješnosti s drugim zemljama, učenje iz najboljih svjetskih običaja i određivanjeprioriteta među reformama. “Ažurirana godišnja izvješća o lakoći poslovanja većsu proizvela učinak. Ova je analiza nadahnula i poslužila kao podloga za najmanje 48 reformi diljem svijeta.

Poslovanje u 2007: Kako se reformirati

Potaknuta nedavnim, odnosno izglednim pristupanjem Europskoj uniji,
Istočna se Europa reformirala više nego bilo koja druga regija, uključujući
Zapadnu Europu i zemlje OECD-a. Trideset i osam reformi u 16 zemalja regije skratilo je vrijeme, te troškove i administrativne teškoće kojima su tvrtke bile izložene radi pridržavanja zakonskih i upravnih propisa.

Najpopularnija reforma u razdoblju 2005./2006. bila je ublažavanje propisa o osnivanju poduzeća. Druga najpopularnija reforma – provedena u 31 zemlji – odnosila se na smanjivanje poreznih stopa i administrativnih teškoća pri plaćanju poreza, a najpopularnije reforme u regiji odnosile su se na smanjivanje i pojednostavljivanje poreza na dobit. Zemlje koje su provele oveporezne reforme su Albanija, Bosna i Hercegovina, Estonija,Mađarska, Crna Gora i Turska. Bosna i Hercegovina je smanjila i
poreze na imovinu.

U izvješću se ističe deset vodećih reformatora, redom to su: Gruzija, Rumunjska, Meksiko, Kina, Peru, Francuska, Hrvatska, Gvatemala, Gana i Tanzanija.

Sve zemlje Istočne Europe osim Slovenije provele su najmanje jednu reformu. Reformesu potaknute natjecanjem za što bolje zakonodavstvo na prostoru prošireneEuropske unije.

Hrvatska je drugi najuspješniji reformator u regiji i sedmi u svijetu.Skratila je vrijeme potrebno za upis nekretnina zahvaljujući uvođenjuelektronički vođenih zemljišnih knjiga i prenošenju većih ovlasti nasudske službenike. Uvedena je i jedinstvena pristupna točka za upisnovih trgovačkih društava. Isto tako, javnim je bilježnicima omogućeno obavljanje prisilne naplate nespornih potraživanja.

Najznačajnije preostale prepreke u regiji odnose se na složene uvjete dobivanjadozvola za poslovanje, dugotrajne sudske postupke i postupke pridržavanjaporeznih propisa.

Primjera radi, da bi se izgradilo skladište u Bosni i Hercegovini,
potrebno je 16 postupaka i 467 dana i košta 24 puta više od prihoda po glavistanovnika. U Sloveniji je za izvršenje jednostavnog trgovačkog ugovora putemsuda potrebno 1.350 dana. A srednje poduzeće u Češkoj troši 930 sati godišnjene bi li do kraja ispoštovalo porezne propise.



Redoslijed 175 zemalja prema lakoći poslovanja

Izvješće pod naslovom Poslovanje u 2007: Kako se reformirati (Doing Business2007: How to Reform) sadrži redoslijed 175 zemalja prema lakoći poslovanja. Među zemljama istočne Europe, najbolja mjesta na toj ljestvici zauzimaju Litv (16.),Estonija (17.) i Latvija (24.), iza kojih slijede Slovačka (36.) i Rumunjska(47.). 30 zemalja koje su dobile najbolje ocjene kada je riječ o lakoći poslovanja su,redom, Singapur, Novi Zeland, Sjedinjene Države, Kanada, Hong Kong (Kina),Velika Britanija, Danska, Australija, Norveška, Irska, Japan, Island, Švedska,Finska, Švicarska, Litva, Estonija, Tajland, Portoriko, Belgija, Njemačka,Nizozemska, Koreja, Latvija, Malezija, Izrael, Sv. Lucija, Čile, JužnoafričkaRepublika i Austrija.



Hrvatska na ljestvici lakoće poslovanja zauzima 124 mjesto ( 2006., 134), Slovenija 61 (2006., 56), Srbija 68 (2006., 95), BiH 95 (2006., 91), Makedonija 92 (2006., 94), Albanija 120 (2006., 115). Dakle jednostavnije je poslovati čak i u Albaniji nego u Hrvatskoj. Poslije 124 mjesta koje je zauzela Hrvatska, nalazi se još 51 zemlja, od koji većina pripada najnerazvijenijim zemljama svijeta, poput Afganistana, Iraka, Toga, Čada, Nigera Burkine Faso itd., posljednji na ljestvici je Dem. Rep. Kongo.



Redoslijed zemalja prema lakoći poslovanja odražava pokazatelje poput vremena i troškova potrebnih za ispunjavanje državnih propisa kada je riječ o osnivanju tvrtke, poslovanju,trgovanju, oporezivanju i prestanku poslovanja. Pritom se ne uzimaju u obzir promjenjive veličine poput veličine tržišta, makroekonomske politike, kvalitete infrastrukture, kolebljivosti tečaja, predodžbi ulagatelja ili stopa kriminaliteta.


Dakle Izvješće Doing Business obrađuje sljedeća područja:
osnivanje poduzeća, izdavanje dozvola, zapošljavanje radnika, upis nekretnina, kreditiranje, financiranje, zaštita ulagatelja, oporezivanje, trgovina (uvoz, izvoz), sklapanje ugovora i prestanak poslovanja, koje kao što sam već rekao odražava redoslijed lakoće poslovanja.

Rezultati istraživanja s obzirom na Osnivanje poduzeća

Rezultati istraživanja s obzirom na Osnivanje poduzeća

Rezultati istraživanja s obzirom na Izdavanje dozvola

Rezultati istraživanja s obzirom na Izdavanje dozvola

Rezultati istraživanja s obzirom na Osnivanje poduzeća i Izdavanje dozvola - "regija"





Rezultati istraživanja s obzirom na Zapošljavanje radnika

Rezultati istraživanja s obzirom na Zapošljavanje radnika

Rezultati istraživanja s obzirom na Upis nekretnina

Rezultati istraživanja s obzirom na Upis nekretnina

Rezultati istraživanja s obzirom na Zapošljavanje radnika i Upis nekretnina - "regija"






Rezultati istraživanja s obzirom na Kreditiranje, financiranje

Rezultati istraživanja s obzirom na Kreditiranje, financiranje

Rezultati istraživanja s obzirom na Zaštitu ulagatelja

Rezultati istraživanja s obzirom na Zaštitu ulagatelja

Rezultati istraživanja s obzirom na Kreditiranje, i Zaštitu ulagatelja - "regija"






Rezultati istraživanja s obzirom na Oporezivanje

Rezultati istraživanja s obzirom na Oporezivanje

Rezultati istraživanja s obzirom na Trgovinu (uvoz,izvoz)

Rezultati istraživanja s obzirom na Trgovinu (uvoz,izvoz)

Rezultati istraživanja s obzirom na Oporezivanje i Trgovinu (uvoz,izvoz) - "regija"





Rezultati istraživanja s obzirom na Sklapanje ugovora

Rezultati istraživanja s obzirom na Sklapanje ugovora

Rezultati istraživanja s obzirom na Prestanak poslovanja

Rezultati istraživanja s obzirom na Prestanak poslovanja

Rezultati istraživanja s obzirom na Sklapanje ugovora i Prestanak poslovanja - "regija"

I Hrvatsku čeka rasplinjavanje lijepih tranzicijskih snova

ponedjeljak, 02.10.2006.

Razumijevanje tržišne ekonomije u novoj se Europi brutalno sudara s realnošću globalizacije

Nova Europa izlazi iz 'medenog mjeseca' nakon ujedinjenja sa starom Europom i proživljava prvo teško rasplinjavanje tranzicijskih snova. Mađarska je potrošila potencijale gospodarskog rasta, stvorene sredinom 90-ih valom neposrednih stranih ulaganja. Malo je vjerojatno da će duboke ekonomske probleme riješiti nastavak reformi, kao što to traži dio tamošnje javnosti, budući da je javnost već umorna od permanentne tranzicije. Inozemna ulaganja u mađarsku industriju bila su motivirana niskim troškovima radne snage u ekonomiji tek izašloj iz socijalizma sovjetskog tipa.

Nakon ulaska u punopravno članstvo u EU očekivanja radnika u toj, donedavno hvaljenoj nacionalnoj ekonomiji brže su rasla nego što je rasla produktivnost rada. Nova ekonomska struktura, stvorena u plimi neposrednih inozemnih ulaganja od strane globalnih industrijskih i financijskih korporacija, nema razumijevanja za rast radničkih zahtjeva. U slučaju da oni eskaliraju iznad podnošljivih granica, tvornice će jednostavno biti premještene u Rumunjsku, Ukrajinu ili možda Kinu. Globalni industrijski konglomerati pritom će, dakako, slijediti jedino kriterije ekonomike svog poslovanja, a rješavanje naraslih socijalnih problema prepuštaju mađarskoj Vladi. Sličan se razvoj može očekivati u Slovačkoj za nekoliko godina, gdje radnik u automobilskoj industriji zarađuje tek nešto više od tri eura na sat.

U Poljskoj su se izmjenjivale vlade s lijevog i desnog političkog spektra, koje nisu imale jasne vizije razvoja nacionalne ekonomije pa tako nisu bile niti sposobne kreirati ekonomsku politiku kojom bi se osigurale pretpostavke dugoročno održivog rasta. Sadašnja Vlada, kao široka koalicija desnice, raspala se na diskusiji o proračunu za iduću godinu, jer je konzervativna Seljačka stranka postavila zahtjev za veće proračunske intervencije u poljoprivredi. Razumijevanje tržišne ekonomije, kao svojevrsne inačice boljševičkoga društva, uza stalni rast osobne i javne potrošnje u novoj se Europi brutalno sudara s realnostima globalizacije. Tranzicijska Europa, novootvoreno veliko i blisko tržište, u prošlom je desetljeću poslužila kao poligon za restrukturiranje najvećih europskih kompanija koje su povećale profitabilnost i učinkovitost kapitala na račun jeftinog istočnoeuropskog radništva.

Te zemlje ipak imaju ograničene rezerve radne snage i to što se sada događa, doista se moglo očekivati. Veliki industrijski investitori preselit će svoje pogone, a vlade tih zemalja i domaći kapital neće moći u kratkom roku pokrenuti novi konjunkturni ciklus i stvoriti nova radna mjesta. Političke krize, poput ove pokrenute nesmotrenim izjavama mađarskog premijera, ali s mnogo dubljim ekonomskim korijenima, neće se moći izbjeći. Iako su u posljednjih desetak godina u Vladinim krugovima prevladavale ideje ubrzane liberalizacije i privatizacije, koje su prema njihovim kreatorima trebale privući inozemne ulagače i ubrzati ekonomski rast, ta se vertikalna integracija domaće industrije s globalnim kompanijama, na sreću, nije dogodila.

Barem nije u mjeri da utječe na ekonomske strukture kako se to dogodilo u drugim tranzicijskim zemljama s izuzetkom Slovenije. Zahvaljujući snažnome domaćemu financijskom sektoru, visokoj štednji hrvatskih građana i turističkim prihodima koji utječu na razinu domaće štednje, hrvatska ekonomija nastavit će rasti prema relativnom niskim stopama između 3,5 i 4,5 posto. Domaća javna i privatna potrošnja održavale su te stope rasta i vjerojatno će tako biti i sljedećih nekoliko godina, sve do ulaska u EU. S obzirom na dimenzije hrvatske ekonomije, malo je vjerojatno da će industrijski investitori otvarati pogone u Hrvatskoj, pa će se pitanje gospodarskog rasta morati rješavati između hrvatske Vlade i domaćega industrijskog i inozemnoga financijskog kapitala. Za sadašnje stope gospodarskog rasta ne treba se brinuti; one će proizlaziti same od sebe iz rasta domaće potrošnje neovisno o Vladinoj ekonomskoj politici.

Veliki dio novih radnih mjesta otvorit će se kao posljedica održavanja unutrarnje javne i privatne potrošnje, pri čemu visoka vanjska zaduženost javnoga i privatnog sektora predstavlja snažno ograničenje. Visok javni dug i deficiti - blizanci su koji iscrpljujući učinke gospodarskog rasta ugrožavaju stabilnost hrvatske ekonomije. Ovisnost o kretanju kamatnih stopa, koje su trenutačno na svjetskim financijskim tržištima u porastu, povećava ranjivost i rizičnost domaće privrede. Ekonomski rast se mora, dakle, generirati i na domaćoj potrošnji i na rastu inozemne potražnje za domaćim robama i uslugama. Velika se opasnost pritom krije u pokušaju zatvaranja i oligopolizacije tržišta. Domaće i međunarodne kompanije koje su razvile poslovanje na hrvatskom tržištu bez ambicije širenja tog poslovanja na treća tržišta, a takva je većina, nastoje grčevito zadržati svoje monopolističke pozicije.

Već smo vidjeli što znači kada poduzetnici tajkunskih sklonosti blokiraju 'posljednji kilometar' u lancu dodane vrijednosti. No sada je prijašnju provincijalnu impresioniranost najkrupnijim globalnim kapitalom ipak zamijenilo realističnije razumijevanje implikacija nestrukturirane privatizacije na domaće gospodarstvo. Dobro je, primjerice, da se javna nabava vojne opreme uvjetuje protuisporukama domaće industrije, a da Grad Zagreb naručuje tramvaje kod domaćih, a ne inozemnih proizvođača. Jednako tako, dobro je da se Hrvatska našla u strateškom fokusu njemačkih diskonterskih maloprodajnih lanaca, čiji se poslovni model ne temelji samo na ekonomiji obujma stvorenoj centralizacijom nabave.

Ti lanci u pravilu sustavno rade na razvoju dugoročnih odnosa s domaćim dobavljačima, koje nastoje osposobiti za proizvodnju svojih privatnih robnih marki, ali i nebrendiranih proizvoda - jeftinijih paralela razvikanim markama proizvoda široke potrošnje. Jedan od tih lanaca je, štoviše, nedavno objavio da je proizvodnja i prodaja prehrambenih proizvoda s kontroliranim biološkim podrijetlom njihov cilj i da se u tome ne razlikuju od različitih nevladinih organizacija za zaštitu potrošača. Najavljeni veliki broj novootvorenih maloprodajnih objekata tih maloprodajnih lanaca postat će značajan distributivni kanal za domaće manje i srednje proizvođače koji će biti kadri svoje poslovanje restrukturirati i prilagoditi standardima odnosa kvalitete i cijene.

Široj javnosti je gotovo nepoznat primjer istarskog proizvođača posebnih vrsta cementa koji izvozi gotovo cjelokupnu svoju proizvodnju i u svojoj globalnoj niši drži 10-postotni tržišni udjel. Poduzeće je u vlasništvu financijskoga kapitala s odličnim međunarodnim menadžmentom koji strateški odlično vodi tu, bez premca u izvozu, najuspješniju domaću kompaniju.
Rehabilitacija domaće prerađivačke industrije temeljna je pretpostavka povećavanja izvoza. S obzirom na to da domaća industrija ne može uspješno konkurirati globalnim kompanijama, transformacija hrvatske industrije mora se usmjeriti pronalaženju odgovarajućih niša na međunarodnom tržištu unutar kojih će igrati važnu ulogu, ali i povećavanju kvalitete strateškog upravljanja. Da bi domaća poduzeća bila uspješna na izvoznim tržištima i mogla snažnije pridonijeti gospodarskom rastu, moraju biti kapitalno i upravljački bolje opremljena nego što su to danas. Nemaštovita privatizacija, sličnija uličnoj pljački nego ekonomskoj politici, do danas je u većini slučajeva imala za posljedicu upravo suprotno: proizvodni, financijski i upravljački resursi devastirani su.

Beskonačne rasprave o prirodi kapitala i o tome je li bolji upravljač država, privatni 'gazda' ili možda radnici udruženi s menadžmentom zapravo su potpuno promašene. Tržišne bitke ne dobivaju se s obzirom na prirodu vlasništva, već kapitalom i kvalitetnim upravljanjem. Nadamo se da se hrvatsko gospodarstvo provuklo kroz tranzicijske scile i haribde te da ulazi u fazu serioznoga slobodnog poduzetništva. Za stvaranje kritične poduzetničke i upravljačke mase u hrvatskoj ekonomiji trebat će ne samo provoditi strukturne reforme kojima bi se liberaliziralo i uredilo tržište nego ponajprije snažno poticati domaći i međunarodni financijski kapital na ulaganja u industrijske projekte. Središnja i lokalne države u Hrvatskoj sklonije su nepreglednim infrastrukturnim ulaganjima. Ako ne želi doživjeti sudbinu mađarske političke elite, hrvatska bi Vlada morala bolje razumjeti temeljna načela slobodnog poduzetništva i svojim relativno visokim fiskalnim kapacitetima podupirati razvoj industrijske infrastrukture.

mr.sc. Damir Novotny, LiderPress

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se