Sve ima svoj početak i kraj.

Sve ima svoj početak i kraj. Tako i carstva - bilo to prekjučer Austro-Ugarsko i Osmanlijsko, jučer Sovjetsko, a vrlo brzo završit će i raspad ex-jugoslavenskog. Slijedit će takav rasplet čak i oni koji su uvjereni da su se osigurali zauvijek.

Europa se malo zaigrala oko postotka potrebnog za odcjepljenje Crne Gore od Srbije. Europa upravo inzistira na tome da su svi pred zakonom isti i da imaju ista prava. Ipak, glas za samostanu Crnu Goru vrijedi 0.8 uobičajenog glasa, dok glas za ostanak u savezu sa Srbijom vrijedi 1.2. Time je Europa pokazala da ne vrijedi isto crnogorski glas, već da srpski ili prosrpski glas vrijedi više. Postotak od 55 posto nikad dosad nije postavljen nikome ni na kakvom referendumu. Ako predlagatelj smatra da su glasovi ravnopravni, tj. da je 55 posto sasvim normalan zahtjev, onda se u svakom slučaju može reći da to i nije bio udar na same Crnogorce, koliko na nacionalne manjine (Albance, Muslimane i Hrvate), za koje se smatralo da će se u pravilu odlučiti za 'zbogom Srbiji'.

Ma kako god se pokušavalo obrazložiti zašto je potrebno dobiti 55 posto glasova za odcjepljenje - ostaje gorak okus iz barem dva razloga. Prvo: da prosrpski glas vrijedi više, a procrnogorski manje; i drugo: da se Europa, kojoj su puna usta nacionalnih manjina, odrekla upravo glasova nacionalnih manjina u Crnoj Gori kako "manjine" ne bi odlučile o budućem statusu Crne Gore. U svakom slučaju, zahtjev od 55 posto ispod je razine dostignuća Francuske revolucije, koja se odigrala u toj istoj Europi prije više od dvjesto godina. Europa je zatim poslala 1.500 promatrača i sam referendum je pratilo više od osamsto novinara. Konačni rezultat u svakom slučaju je legalan i legitiman, unatoč ljutnji koji onih koji su izgubili.

Ipak, znajući kako je ta ista Crna Gora reagirala na slovenski, hrvatski i bosanskohercegovački referendum, postotak od 55 posto mala je nepravda za crnogorsko razaranje Dubrovnika, Konavala i pokolja Bošnjaka-muslimana po istočnoj Bosni i Hercegovini. Koliko god je Milo Đukanović danas Europejac, ne tako davno, petnaestak godina unatrag, žestoko je prijetio i u svemu podržao Miloševića u njegovom pohodu za konačnim stvaranjem Velike Srbije na ruševinama Jugoslavije. Što se same Crne Gore tiče, ona se nalazi pred povijesnim srazom zelenaša i bijelaša, koji će nakon verbalnih obračuna uoči referenduma utišati strasti ili će se razračunati za neraščišćene odnose s početka dvadesetih godina prošlog stoljeća. To je podjela koja će pokazati o kolikoj se političkoj zrelosti radi.

Srbija bez Crne Gore, drugog oka u glavi, nije još uvijek došla do kraja vlastitog svođenja u realne okvire. Nakon Crne Gore, bilo to danas, sutra ili prekosutra, ostaje problem koji se zove Kosovo. Ono je već pod UN-ovim protektoratom i samo se traže modaliteti da i Kosovo krene svojim putem. To otvara mnoga pitanja u jugoistočnom dijelu Europe, ali za Srbiju to je samo predzadnja etapa u smanjivanju nekad nezajažljivog apetita.

Ako Srbija želi biti država, krajnje je vrijeme da se odrede njene granice, što nije daleko od takozvanog pašaluka. Nejasno je što će biti s Vojvodinom, koja je poprilično promijenila sliku naseljavanjem izbjeglica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U svakom slučaju, po Ustavu iz 1974. godine, Vojvodina je bila u istom statusu kao i Kosovo. Autonomija je ukinuta u isto vrijeme kad i Kosovu. Političko vodstvo nije odredilo ili, bolje rečeno, fiksiralo ciljeve, ali bi se budućnost Vojvodine mogla iščitati iz prijedloga Borisa Tadića, koji je bio predložio za Kosovo "više od autonomije, manje od nezavisnosti". Kosovo ide svojim putem i to kao nezavisna država. O položaju Vojvodine odlučit će upravo Vojvođani sami, kao što su svi drugi to učinili u posljednjih petnaest godina. Hoće li to opet biti uz ratne trube i tenkove ili mirno ovisit će, kao i prije, o vodstvu Srbije. Dosad nisu ni jednom pokušali s mirnom opcijom.


Pavle Kalinić


na početak:::...