Dodir anđela

Ne, ne tražim te da nas čuvaš. Budi bezbrižna. No baci oko ponekad na njega. Malen je i tako drag i šašav. Ne, ne tražim te baš ništa. Samo često tražim tebe. Zato bezumno gledam u oblake. I toliko puta ugledam ljepotu tih veličanstvnih kreatura, koji možda nekom drugom sasvim promaknu. Znam da te neću vidjeti, ali uporno odbijam tražiti te samo u onoj hladnoj zemlji. Ono mi je samo označeno mjesto na ovoj planeti, gdje mogu vidjeti uklesano tvoje ime. Ti mi dušo nisi tamo. I da, znam da je kraj tebe i ono drugo malo bićence koje rijetko spominjem. Lakše mi je tako. I da, znam da si dočekala i ono treće naše i hvala ti na tome. Znam da ste svi zajedno. Naprosto znam.
Jednom me netko pitao: "Kako možeš vjerovati u anđele, a ne vjeruješ u Boga. Pa anđeli su sluge i vjesnici Božji!"
Kako? Na današnji dan, prije točno pet godina osjetih dodir anđela. Osjetih miris i njenu kožu. Na svoje oči ugledah crvene usne i pramen tamne kose. Da, na današnji dan upoznah anđela. Bez ijednoga grijeha. Toliko nevinog i čistog. Savršeno prelijepog. I ne, nije došao od Boga. Došao je iz utrobe moje, od sjemena voljenoga bića. Boga još ne upoznah, pa tako mi vjerovanja sa svakim udahom sve više tamne. I ne, nije moj anđeo bio vjesnik Božji. Bio je centar sve ljubavi ovoga svijeta. Jer samo tako savršeno anđeosko biće može u tvom srcu probuditi toliko različitih osjećaja u samo jednom trenu. Jednom treptaju. Jednom izdahu. Ne može to Bog. To možeš samo ti sam. Iznutra, iz sebe. I ako ikada spoznam način kako saznati na kojoj si adresi, pohitati ću ti što prije mogu. Jer nedostaješ mi toliko jebeno, ti moja prelijepa anđeoska princezo.

Da, duguješ mi zagrljaj

I gledam ga kako mu se usne i oči smiješe. Da, ima lice anđela. Dok trči kroz travu i veselo se smije svojim sočnim usnama.
I gledam ga kako spava. Da, ima lice anđela. Sasvim sretno i smireno i nadasve potpuno nevino.
I razmišljam o tebi anđele. Kako tvoje anđeosko lice mogu vidjeti na toj jedinoj fotografiji koju imam. Onu kada su mi te slikali u bijelom. Blijedu, smirenu i savršeno prelijepu. Ne može se baš svatko pohvaliti da zaista zna kako izgledaju anđeli. Ja znam. I toliko sam sretna što mi je dan taj nebeski dar.
I možda misliš da ne pamtim svaku crtu tvoga lica i onaj divan miris kada sam te udahnula, jer imam njega. No sjetim. Često. Jako, jako često. I ne samo da se sjetim. Ja te vidim. U svemu. Ne samo u njemu.
Jer ima i ovdje toliko puno životnih ljepota. Snijeg koji lagano leprša, baš kao i onaj dan. On koji trči po plitkom snijegu. I vidim kako trčiš za njim kao prava velika seka i vičeš mu da pazi da se ne posklizne i padne. Vidim te kako mu čitaš slikovnice i slažeš rečenice iz mašte, mada ni ti još ne znaš čitati. Vidim kako mu pomažeš složiti kocke, jer tako je još malen i nespretan. A on, on veselo diže mali, šareni, od kockica složeni auto u vis, ponosno i sretno, kao da ga je samo on napravio. A ti, ti se ne ljutiš na njega. Jer on je tvoj maleni braco, a ti njegova velika seka.
I možda zaista misliš da ne pamtim baš sve od onoga dana. No pamtim. Često se toga sjetim.
I vežem sve te uspomene sa poviješću koja se odigrala nakon toga i sve do danas.
U svakom si mi danu. Razigrana, prgava, odvažna i sretna. Tvrdoglava, uporna, nasmijana i tako nevjerojatno pametna. Baš kao i on.
I ne ljutim se na tebe što guraš šmrkavog dječaka, jer je on gurnuo tvojeg brata. I ne ljutim se ni kad guraš brata, jer si baš sad i ti htjela tu igračku. Jer ti si moja, mala, tvrdoglava prgavica.
Baš kao i on.
I mada si u stvari stalno ovdje, ne znam zašto ipak toliko prokleto i bolno fališ. I ne, to prokleto vrijeme na liječi sve. Koja iritantno smiješna glupost. Vrijeme je u našem slučaju dušo samo povremeni placebo. Vjerujemo u to da će bol vremenom proći. I odjednom je ne osjećamo toliko snažno i pomislimo: „Eto, to je to! Ipak vrijeme liječi rane!“.
No onda opet naiđe ta odurna bol i tada shvatimo da je to samo jedan iritantan autopsihološki trik, kako na tren pospremiti tugu pod veliki, pernati jastuk. Ignorirati da te nema. Da te nije nikada ni bilo.
I zato odbijam dok hodam ovim svijetom ne spominjati te uvijek, svugdje i često. Jer i ti si moje dijete. Baš kao što je i on. I vidim te svugdje. Ne samo u njemu.
I kad mi netko kaže da je nebo trebalo još jednog anđela, obuzme me tako žestoka ljutnja, jer ja sam tebe u svom životu trebala. Nebu dozvoljavam da me opere kišom, obasja suncem i pokvari frizuru vjetrom.
I kad mi netko kaže da je Bogu moje dijete bilo u tom trenu potrebnije, mene obuzme takav očajan bijes, jer nitko ne može željeti moje dijete više nego ja. I nitko na njega osim mene prava nema.
Bijes, bol, bijes, bol, bijes, bol, bijes, bol. Nezamisliva bol.
I onda dođe duga. Najljepša duga ikada. Ona nakon oluje.
On trči ispod, a ti iznad nje. I ovdje ispod je tako kako jest. A ondje iznad vidim ono što je trebalo biti. Ono čega ovdje nema.
I makar nema, tvoji tragovi su svugdje. Da, ti ostavljaš trag jači i dublji nego ikada itko u mom životu. Nikada nitko nije toliko različitih osjećaja pobudio u meni. I svi se odjednom melju i taru. Kao pijavica vjetra na sparnom, ljetnom zraku. I teško je uopče objasniti što se to u meni zbiva. Bar ne onome tko ne doživi smrt svoga djeteta.
I tako prođu četiri ljeta, a ja i dalje ne nalazim te riječi da objasnim. Čak ni očaj nije ona prava riječ. Ne, ne postoji. Ne postoji način reći kako sam kad pomislim na tebe. I ne postoji odgovor na vječno pitanje. Zašto? Nikada, ali baš nikada na njega neću dobiti ono zato. Pa se sjetim koliko sam puta bila do srži ljuta u svakoj svađi sa sestrama. Jer je na svako moje pitanje zašto, odgovor bio zato. Zašto si mi uzela onu majicu? Zašto si bez pitanja uzela moje nove sandale. I znajući unaprijed odogovore, bila sam ljuta jer ih nisam čula iz njihovih usta. Pa ako me onda moglo toliko razbijesniti unaprijed znan odgovor, kako li me tek nešto na što nikada odgovora nema izjeda iznutra. Kako mi tek ovo razdire dušu i um.
I potajno, onako da nitko ne zna, ponekad te priupitam nešto kao recimo: „Sviđa ti se kako mu stoji ova košulja?“
I ti mi veselo kažeš: „Daaaa!“
Pa mu popraviš čuperak sa čela i jedan zavineš iza uha i pogladiš ga po zlatnoj kosi i kažeš puna ponosa: „To je moj, predivan mali brat“.
I onda ljutnja zamre, a probudi se nada. Nada da postoji mjesto ili vrijeme, gdje će tako biti. Da li je to nebesko prostranstvo, mašta, san ili paralelni svijet, nije mi bitno. Samo bi da ponekad budem sigurna da ću vas zaista zajedno primiti u krilo i pročitati vam bajku za laku noć. I kad zaklopim oči, da budem sigurna da ćete biti oboje tu. U ovom životu.
A ako to i ne bude tako, ako te do smrti moram čekati i čuvati samo u srcu i duši i u mislima svojim, ipak ćeš vječno biti ogroman dio mene.
I želim umrijeti nadajući se, da ćemo se tamo gore ipak sresti. Na nekoj usamljenoj cesti. I nakon godina tuge i svih tih pijavica osjećaja kćeri moja znaj, da duguješ mi barem zagrljaj!


Mojoj princezi L. (+12.01.2013.)

Anđeo ispod duge

Prošla je i druga godina otkada te nemam. Nisam mogla ni svijeću zapaliti na tvom kamenom, hladnom grobu. Prošla je i druga godina od pokopa u bijelom, od mise na kojoj je stotine ljudi plakalo. Ni na misi nisam bila. Duša mi se kidala na milijarde komada zbog toga dušo. No, nitko, ali nitko to nije mogao vidjeti na mom licu.
Ni tugu, ni strah.
Ista bolnica, ista soba za izolaciju. Tu sam dočekala najtužnije dane u svom životu. Glavom u wc školjki, spojena na infuziju, nisam bila sigurna da li tako proživljavam sve te prebolne uspomene, da li to moje tijelo i duša opet proživljavaju sve te stravične minute ili je zaista taj rota-virus u pitanju. No, nitko, ali nitko to nije mogao vidjeti na mom licu.
Ni strah, ni tugu.
Pitam se, zašto baš te dane? Zašto sam baš te dane završila u toj istoj sobi 22, odvojena od svih i svega. Možda je komadić tvog duha ostao tada u toj sobi i čekao baš taj trenutak da mi bude podrška i noću dok spavam šapuće da će opet nekad sve biti u redu. Da ne brinem. Da me čuvaš. Sama u toj sobi. Ti, ja i on.
On. Komadić sreće u paklu svega. Komadić nade. Svijetlo na kraju premračnog tunela.
Iz teškog sna me probude misli na riječi moje predivne četverogodišnje nećakinje.
Nicole: Teta, ne brini biti će sve u redu. Tvoja Laura je sa zvjezdice na nebu, poslala malu zvjezdicu u tvoj trbuh. I ako bude curica, zvati će se Erin, a dečko će biti Matej.
Nasmiješim se. To dijete je zaista moj zemaljski anđeo.
Nadala sam se da je u pravu. Da je zvjezdica tamo gdje treba biti, da je dobro, da će sve biti u redu.
Sada sam u bolnici već šest tjedana, spojena 24 sata na infuziju, sa dve „divne“ dijagnoze i srcem punim straha. Kad sve izbrojim i sastavim, u panici i strahu sam provela punih 37 tjedana.
I tada, kada je došao taj dan, taj poseban dan, one iste ruke koje su moju Lauru iz vodenog svijeta, izvele na zemaljski i predale u nebeski, iz udobnog bazena moje utrobe, izvadile su i pomogle udahnuti i njegov život. Taj dan nije bilo sve bijelo. Nisu padala pahulje poput perja iz raskidanog jastuka. Sunce je probijalo kroz prozore i smješkalo se svijetu.
Plač!
Ja čujem plač!
Dvije, ali samo dvije suze mi se skotljaše niz obraze. Jedna za onaj moj mali život koji skakuće iznad duge i jedna za ovaj novi život koji će ostati ispod duge. I tada sam shvatila da suze moram zamijeniti osmijehom.
Dana 18.02.2015. u 10:53, nakon 37 tjedana trudnoće, carskim je rezom u naše živote ušao Matej. Težak 3470g i dugačak 50cm.
Nakon točno 10 godina, naša želja je ostvarena.
Moja uzrečica je dokazana - Ne može sudbina biti toliko prokleta, koliko ja mogu biti uporna.
I dok pored mene spava naš anđeo ispod duge, na noćnom ormariću gori mala svijećica za našeg anđela iznad duge.
Svijet nije baš savršeno mjesto, život nije baš savršena stvar, no ako naučimo podnijeti sve što nam je pripremio i uz puno snage i volje podnesemo taj svoj križ, spremni smo njegove divote uživati više nego manje uporniji.
Dobro nam došao naš anđele ispod duge. Mama, tata i velika braća te vole beskrajno.

Oznake: anđeo

Pola duge

Osamnaest mjeseci tuge, pitanja, prevrtanja sjećanja.
Zamišljanja sretnih trenutaka u potiskivanju boli.
Ipak, život čudne staze gradi.
Nekad bolne, nekad sretne.
Nekad podnošljive tek.
Gledajući danas u nebo, ugledah pola duge.
Druga polovica se sakrila u oblacima.
I osjetih potrebu da se sretno osmjehnem i kažem:
Hvala Vam djeco moja, hvala!
Znate vi zašto anđeli moji dragi.
Volim Vas i strpljivo čekam naš susret.

Mama

Objasni mi!

Da ti objasnim tu bol? Da, objasni mi, kaže mi nedavno dobra prijateljica. Želim razumjeti.
Ne mogu ti objasniti, to moraš osjetiti da bi znao a to ti ne želim.
Pa može li se sa sa nečime usporediti.
Ne može.
Kako ne može?
Eto tako, ne može. Gdje ti je mala?
U vrtiću.
Zamisli da te teta sada nazove i kaže da je pala s tobogana i da je ostala na mjestu mrtva.
Pogledala me otvorenih usta kao da je ugledala duha. Ne želim to ni zamisliti, veli uz glasan uzdah preneraženja.
Pa kako da ti onda objasnim.
Mislim, ok, sorry, kaže ona. Pogledala me samosućutno. Valjda ipak ne želim znati. Ali hoću da znaš da razumijem i da sam tu.
Ne razumiješ darling, ne možeš razumjeti i ne možeš biti tu 24 sata dnevno jer toliko dnevno boli.
A ne znam što da ti kažem onda, kaže ona već vidno iznervirana jer bi pomogla a ne zna kako.
Znam, to je u stvari ok. Živcira me kad kažu da razumiju, da suosjećaju, da su tu kad zatreba. To su floskule i prazne riječi. Dobronamjerne i tople, ali nemaju snagu iz ustiju onih koji nisu prošli. I tako treba biti.
Ali ja bi voljela nekako s tobom podijeliti taj tvoj teret koji nosiš, zapiskuta.
I ja znam da joj je teško a ne zna što bi i kako sa mnom. Draga, ne zamaraj se time. Hoćeš sa mnom u subotu na groblje?
Ne mogu, teško mi je to.
Nasmijala sam se. Znam da joj je teško. Zbog mene.
I tako se nas dvije već godinu dana vrtimo u krug. A što da joj kažem. Da mi 24 sata na tijelu leži autobus na kat zbog kojeg nemam zraka, boli me svaki atom mog bića. Da unutar sebe imam balon veličine XXL a moje tijelo je tek L. Ionako bi rekla da je to nemoguće preživjeti a ja još dišem. A što da joj kažem. A što da ikome kažem.
I tako, prolazi dan u kojem smo prije godinu dana pokopali naše anđele. Ona se nije mogla natjerati zamisliti izmišljeni scenarij sa vlastitim djetetom u glavnoj ulozi, a ja sebe ne mogu natjerati ne misliti na stvarnost koja je poharala moj život kao nuklearna katastrofa Hirošimu. U par sekundi. Na današnji dan. Na ogromne pahulje snijega i svu tu bjelinu. I obje i dalje jednako živimo, idemo na kavu, tračamo, smijemo se sitnicama, radimo, šopingiramo. Ili se to tako samo slučajnom prolazniku čini. Tko će ga znati?!

Samo na tren...

Da, danas je opet jedan od onih prokleto teških dana. Peru se zavjese, čisti se, sprema se za Božićne blagdane, no sve u svoja četiri zida. Lani u ovo doba sam ležala u bolnici, mjerili su mi šećer, gledali protoke, vadili koagulaciju, išla sam na specijalištički ultrazvuk. Da, sve sam to lani na današnji dan prošla. Tko bi tada pomislio da će za samo tri tjedna sve tako loše završiti a sve je izgledalo savršeno.
Nisam još ni kroz okićeni grad prošla, jednostavno ne mogu. Nisam pitala prijatelje gdje će dočekati Novu, jer jednostavno ne mogu. Nisam napravila popis kolača koje ću praviti, nisam napisala popis namirnica koje moram od Božićnice kupiti u Metrou, nisam okitila stan.
Ovih dana, spakirala sam na desetke poklona djeci i obiteljima kojima je teško. Obišla sam neke obitelji, izljubila njihovu dječicu, uživala u njihovim osmjesima. Vjerojatno je svatko od njih pomislio kako u mom životu teče samo rijeka sreće.
Sve što sam ove zime uredila, je grob moje djevojčice. Dobila je šibu sa anđelima i zimzelenu granu sa kuglicama. U krevetiću vrečica sa slatkišima. I brdo svijeća.
Gledam, čitam, ljudi kukaju kako nemaju snage otići na posao, kako nemaju volje peći kolače, kako nemaju veselja za ništa. O Bože, kako ih samo žalim. Žalim tu njihovu nemoć da uvide da oko sebe imaju cijelo jedno bogatstvo. Zdravlje, obitelj, prijatelje. To je ono što mene drži sa osmjehom na licu, koliko god treba snage svako jutro da ga zalijepim na lice.
Ponekad poželim da samo na tren osjete bol gubitka djeteta da shvate što sve oko sebe imaju. Ali samo na tren. Ne zauvijek kao što to ja osjećam. Nije to zloća. To bi bilo prosvjetljenje.
I znam da i ću i dalje slušati floskule kako meni uopće nije teško i znam da ću i dalje sa osmijehom potvrditi – da, u pravu si. I znam da neki nikada neće razumjeti, no svakim svojim djelićem bića, ja te neću zaboraviti i ti ćeš zauvijek ostati moja jedina djevojčica i baš nitko ne mora znati koliko suza dnevno proklizi niz moje lice.

Dan sjećanja na male anđele

Dijete drago,

Lakše mi je pisati samo tebi. Nekako mislim da ti je braco bio premalen da shvati sve što nam se svima dogodilo. Ponekad se pitam, kako smo te u samo jednom trenu uspjeli izgubiti. Što se dogodilo? Zašto si nas poželjela u taj zadnji tren ostaviti? Koliko samo snage ima u tom smijehu koji svaki dan zalijepim na lice, u svemu što činim, u svakom jutru u kojem se probudim. Koliko suza je progutano, vraćeno u tjelo, u srce, u dušu. Koliko pitanja koja će nam zauvijek ostati neodgovorena. Ponekad se divim samoj sebi koliko snage u toj patnji može biti. Ponekad se divim majci koja tuguje i sije ljutnju nad nestašlukom svog čeda jer joj zavidim na toj mizernoj boli koju ćuti. Daj Bože svakoj majci samo toliko boli da je iskusi za svoje zlato.
Pitam se, zašto postoji Dan sjećanja na djecu izgubljenu tijekom poroda i neposredno nakon trudnoće? Pa zar postoji netko tko bi to mogao zaboraviti? Čemu zagrijavati već pregrijanu bol, čemu naglašavati nečiju patnju koja guši, davi, kolje. Zašto, o zašto? Zato Tihana jer si to zaslužila. Zaradila si nečime taj križ. Nema drugog odgovora. Ne postoji. Ono što ti se dogodilo je čisto zlo i ništa više. To je tama. Mrak. I ne postoji ništa više od toga. Vjerujem da postoji, da bi i odgovora nekakvoga bilo. Kako god, iz mojeg srca nećete izaći nikada. Niti iz mojeg osmjeha, plača, pogleda, misli. Mogu ja to dušo. Ipak, to sam ja. Mama!
Dan sjećanja.... Da, sjećam se. Sjećam se kako su te stavili na moja prsa a ti si spavala. Prćasta usta su me pozivala da ih izljubim. Bila si topla, meka i mirisna. Ne, nisi bila mrtva. Za mene si samo spavala. Znala sam da se nećeš probuditi, pa sam te mogla beskrajno cmakati. Al ipak su te odveli. No, bila si moja i jesi moja. Moja uspavana ljepotica. I to mi nikada nitko neće oduzeti. Moja sjećanja na tebe, anđele. Moja sjećanja na tebe....

Negdje iznad tuge

Danas me jedna osoba sva sablažnjena upitala – Kako možeš biti tako sretna? Mislim uz sve što ti se dogodilo.
U tom trenu nisam bila sigurna da li me optužuje što sam sretna ili samo naprosto ne razumije svemir oko sebe.
Sretna sam. Kako ne bih bila sretna.
Imam divnog muža. Imamo prekrasan odnos. Ne slažemo se baš uvijek u svemu ali smo tu jedan za drugog. I u dobru i u zlu.
Imam dvoje odrasle djece. Oni imaju svoj kruh u svojim rukama. Napravila sam od njih kostur dobrog čovjeka i sada imaju mogućnost da se sami nadograđuju. Mogu birati u kojem smjeru žele ići. Ništa ih ne sprečava da sami odlučuju. Kako ne bih bila sretna.
Obitelj. Mama, tata, sestre. Ne vidimo se često ali se često čujemo. Dobro se svi zajedno slažemo. Tu smo jedni za druge. Osim sreće to je danas i pravo bogatstvo.
Imam stalni posao, posao koji volim. Drage kolege i dobru atmosferu. Redovitu plaću svaki mjesec. Dobru plaću. Eto, baš sam sretnica.
Auto. Da, imam i auto. I vlastiti stan. Nije li to danas pravi luksuz. Dakle, živim luksuzno.
Imam sreću da to mogu.
Imam znanje. Svo ono koje sam godinama prikupljala i koristila. Znam puno toga.
Nisam ružna. Čak štoviše. Imam malo oblo lice i sasvim pravilno žensko tijelo.
Imam šlauf oko struka koji me uvijek podsjeti na zadnji roštilj s prijateljima i pivo.
Imam kosu prošaranu sijedima i nemaš pojma kako se roza boja jebeno dobro prima na sijede.
Imam cice broj četiri i moj muž ih obožava a ja ih obožavam zato što ih on obožava.
Da vidimo dalje. E da, imam genijalne prijatelje. Često se družimo i baš nam je dobro jedni s drugima. Za mnoge od njih bi napravila puno a i oni za mene. Jako volim svoje prijatelje.
Imam slobodno vrijeme samo za sebe. Iskorištavam ga da činim ono što volim. Volim pomagati drugima. Nisam li sretna osoba kad mogu pomagati drugima? Bolje nego da pomoć treba meni.
Sve oko mene je onako kako želim da bude. Boja moje posteljine, ime moga psa, današnji ručak, 3D naljepnice na frižideru, šljokice na mojim noktima, moji virtualni prijatelji, rozi ručnik u kupaoni, screen moga laptopa, način na koji je otvoren prozor i spuštene rolete.
Reci mi zašto se čudiš što sam sretna?
Možda ću sada zvučati grubo, ali nakon 7 godina muke i toliko krečenja nogu, nakon što ti je umrla beba, ti mene uvjeravaš da si savršeno sretna.
Ja tebe u ništa ne uvjeravam. Ja znam da sam kroz tih 7 godina postala jača osoba, da me ta životna stazica navela da proširim svoje vidike u smjeru za koji nikad nisam mislila da ću posjetiti. No jesam. Upoznala sam opet puno divnih ljudi. Na tom putu se rodila i jedna Tihana koja je naučila da bolest i hendikep nisu prepreka kvaliteti življenja. Da postoje mnogi ljudi koji se godinama bore za dijete i ne odustaju. Da je nada divna stvar jer uvijek imate razloga ujutro otvoriti oči. Naučila je da postoje ljudi koji će ti pomoći u najtežim trenucima tvog života, sa ljubavlju, bezuvjetno. Naučila sam da ne postoji tako velika želja zbog koje ikada treba odustati. Da, puno sam toga naučila a znanje je moć.
I na kraju svega ono glavno. Nikada ne bi mijenjala sve što mi se dogodilo. Nosila sam svoje dijete devet mjeseci pod srcem. Osjetila prve dodire. Puštala mu najljepše melodije. Hranila najboljom mogućom hranom. Pjevušila mu, mazila ga preko trbuha. I na kraju sam je dočekala, dobila u naručje, izljubila i rekla „laku noć“. Neke majke to rade svaku večer, ja sam samo na porodu. I ne mogu ti opisati koliko sam sretna zbog toga. Neke majke neče nikada osjetiti miris svog djeteta ni na tren. Nikada neće poljubiti svoje dijete. A meni je dan taj dar.
Misliš li još uvijek da bih trebala biti nesretna ili želiš i ti osjetiti život iznad tuge?

Rekvijem za Lauru

Draga moja nebeska djeco,

Vaš otac i ja smo vas poželjeli učiniti besmrtnima na neki naš poseban način.
Ovime smo bar malo dotakli tu želju. Vaše postojanje će zauvijek biti upisano u ovim retcima i nikada nećete biti zaboravljeni. Sad znamo da sve ovo nije bilo uzalud i da zaista sve na ovom svijetu ima neku svrhu.
U ovim rečenicama je čista ljubav prema vama.

Voli vas vaša mama!

LINK ZA NARUDŽBU KNJIGE "REKVIJEM ZA LAURU"

U nježnosti oblaka

U nježnosti oblaka ti skrivaš svoje lice
Ni u snovima te nemam.
Sa nadom liježem
Sa tugom se budim.
I za svaki osmijeh
Vagon truda vučem.
Sve moje suze, krici, strahovi
Sakriveni su duboko.
Što je stvarnost, što je želja
Razabirem teško.
Bol je stvarna, taj osjećaj ne jenjava
A snove ne ćutim nikako.
Pola ljeta proletjelo
A ja ne znam jesam li sretna
Što brže prolazi vrijeme do ponovnog susreta,
Il' sam tužna što prilike kraj mene prolaze.
A čak ne znam da li bi prilika mogla
Ublažiti svu tu stvarnost,
Il' bi samo na trenutke
Sputavala tugu i bol.
Danas ću opet na ležaj tvoj
Prostrijeti bijelo cvijeće
Zapaliti bijele svijeće
Poslagati vjetrom razbacane male keramičke anđele
I opet te pitati sve ono
Na što nikada odgovora nema.
Čuvaj bracu
Sve ostale anđele male.
Volim te!
I mada je to samo riječ
Ja znam da osjećaš njenu snagu
Kao i snagu naših tijela
Koja se bore da opstanu.
Nedostaješ mi beskrajno!
I znam da ćutiš našu bol
I hvala ti što nam daješ snage
Da nam ovaj zemaljski put
Olakšaš svojim nebeskim dahom.