Marketing
Objasni mi!
Da ti objasnim tu bol? Da, objasni mi, kaže mi nedavno dobra prijateljica. Želim razumjeti.
Ne mogu ti objasniti, to moraš osjetiti da bi znao a to ti ne želim.
Pa može li se sa sa nečime usporediti.
Ne može.
Kako ne može?
Eto tako, ne može. Gdje ti je mala?
U vrtiću.
Zamisli da te teta sada nazove i kaže da je pala s tobogana i da je ostala na mjestu mrtva.
Pogledala me otvorenih usta kao da je ugledala duha. Ne želim to ni zamisliti, veli uz glasan uzdah preneraženja.
Pa kako da ti onda objasnim.
Mislim, ok, sorry, kaže ona. Pogledala me samosućutno. Valjda ipak ne želim znati. Ali hoću da znaš da razumijem i da sam tu.
Ne razumiješ darling, ne možeš razumjeti i ne možeš biti tu 24 sata dnevno jer toliko dnevno boli.
A ne znam što da ti kažem onda, kaže ona već vidno iznervirana jer bi pomogla a ne zna kako.
Znam, to je u stvari ok. Živcira me kad kažu da razumiju, da suosjećaju, da su tu kad zatreba. To su floskule i prazne riječi. Dobronamjerne i tople, ali nemaju snagu iz ustiju onih koji nisu prošli. I tako treba biti.
Ali ja bi voljela nekako s tobom podijeliti taj tvoj teret koji nosiš, zapiskuta.
I ja znam da joj je teško a ne zna što bi i kako sa mnom. Draga, ne zamaraj se time. Hoćeš sa mnom u subotu na groblje?
Ne mogu, teško mi je to.
Nasmijala sam se. Znam da joj je teško. Zbog mene.
I tako se nas dvije već godinu dana vrtimo u krug. A što da joj kažem. Da mi 24 sata na tijelu leži autobus na kat zbog kojeg nemam zraka, boli me svaki atom mog bića. Da unutar sebe imam balon veličine XXL a moje tijelo je tek L. Ionako bi rekla da je to nemoguće preživjeti a ja još dišem. A što da joj kažem. A što da ikome kažem.
I tako, prolazi dan u kojem smo prije godinu dana pokopali naše anđele. Ona se nije mogla natjerati zamisliti izmišljeni scenarij sa vlastitim djetetom u glavnoj ulozi, a ja sebe ne mogu natjerati ne misliti na stvarnost koja je poharala moj život kao nuklearna katastrofa Hirošimu. U par sekundi. Na današnji dan. Na ogromne pahulje snijega i svu tu bjelinu. I obje i dalje jednako živimo, idemo na kavu, tračamo, smijemo se sitnicama, radimo, šopingiramo. Ili se to tako samo slučajnom prolazniku čini. Tko će ga znati?!
Post je objavljen 21.01.2014. u 10:17 sati.